Ča smo na ovon svitu, čovik se upita”, pjevao je onomad veliki i divni Toma Bebić. Što smo na ovom svijetu komotno se može pitati i svaki prosječni gledatelj svega televizijskog. Dade li se to uopće zaključiti na osnovu televizijskog programa, na osnovu onog što nam se servira i onog što u konačnici biramo gledati!?

Da nismo, avaj i kuku, bolesni posve ili željni kvalitetne medicinske skrbi, pa još da je protkana dozom nježna humanizma!? Dobro, priznati valja da liječničke serije spominje onaj koji je suzu pustio u trenu kada se nakon petsto sezona “Gorskog liječnika” doktor Martin Gruber konačno sretno oženio, i onaj koji nikada shvatiti neće što nije u redu s Biancom Marino kad tako ustrajno odbija udvarača Juliana u “Liječnici sa sela”, ali kada je i RTL našao svoga doktora za neke rane televizijske sate, kad je krenuo s emitiranjem latinoameričkog “Seoskog liječnika”, postalo je jasno da se sve otelo kontroli. Nije nama više dovoljan opaki dr. House, ne fasciniraju nas više neurokirurzi na pitoresknim padinama austrijskih planina, ne zavodi nas miks romanse i činjenice da turistički razvijeni njemački gradići uz jezera imaju kapacitet za pet doktora na plaći, već nam treba i doktor Hernandez koji je i filantrop i vjernik i čudotvorac. On ima šešir na glavi, on se pojavljuje kad se čovjek više ničem ne nada i on daje nadu u ozdravljenje. Nada. Eto čega smo se poželjeli i što nama treba, barem po sudu TV pregalaca.

Vrag će ga znati jesu li nadu i ufanje imali na pameti čelni ljudi HRT-a kada su em kupili pravo da emitiraju snimku koncerta Marka Perkovića s Hipodroma, em je odlučili emitirati ni manje ni više nego na Tijelovo. U trenu kada se piše ovaj tekst ne zna se hoće li se u snimci čuti kako ljudstvo pjeva baš svaki stih Markovih pjesma, pa i onaj koji nam je na sramotu. Raspravljat će ovaj narod garantirano poslije o svemu, ma onako televizijski koliko je uopće mudro emitirati nešto za što si dao lijepe novce na dan kada svijet spaja (ne)radne dane i putuje kojekuda!? I koliko je pametno koncert vezivati uz vjerski blagdan baš kao da je jedno te isto to što pjeva pjevač i to što pošteni vjernik živi!? Netko tu kao da silom od Marka Perkovića radi našeg doktora Josea Hernandeza, a to je uvijek nekako grdo za gledanje, slušanje, razumijevanje.

Nada bi, međutim, mogla biti motiv za koješta. Recimo nada u zagrebačkog vodstva, u Možemo ekipe koja je odlučila i televizijskim spotom svijetu kazati da su obnovili Uspinjaču. I neka su, nije mala stvar sveobuhvatna obnova zagrebačkog simbola nakon malog milijuna godina. Nije doduše da smo na takvu promidžbu navikli, ali ajde. Samo, tajming je nekad majka, a nekad maćeha. Taman kad je na malim ekranima krenuo spot, u Dnevnicima su krenuli prilozi što o raspletu muljaže na Hipodromu, što o novom gospodarskom skandalu u gradskom Vodovodu. S jedne strane spot o Uspinjači, a s druge sladostrašće u kompletne gradske oporbe, baš kao i HDZ-a na nacionalnoj razini, u svih koji su jedva dočekali da mogu reći kako su svi isti. Svi smo isti!? Da je pameti, ne bi se to vikalo ama nikada.

Nego, ”ča smo na ovon svitu”!? Nada se muva ekranom, ali nije to ono što nas definira, barem ne bi smjelo biti. Ljepše bi bilo, i bolje za sve, da nas vodi ljubav. Ali ne bilo kakva. Ljubav, recimo, bez koje Veljko Barbieri nikada ne bi snimio antologijski serijal o povijesti i gastronomiji “Jelovnici izgubljenog vremana”. Ili još bolje ljubav o kojoj govori dragi neki svijet u novom serijalu redakcije kulture HRT-a koji se zove jednostavno “Ljubav”.

Ura je kasna, vrijeme za počinak, no grijeh bi bio prije sna ne poslušati što nam u nekoliko minuta o ljubavi govore divni neki ljudi. Vlado Martek, recimo, koji kaže da je ljubav nadimak životu. Ili Iva Kovačić, koja uči da je najbitnije ono nevidljivo. Ili Ivica Prtenjača, koji nas “tjera” da volimo svoje očeve dok se nježno spominje svoga oca. Format najjednostavniji mogući, od scenografije tek jedna bijela fotelja i jedna svjetiljka i crna pozadina. I čovjek u fotelji iskren. Čovjek koji se ne libi kazati što je to ljubav, onaj koji se ne libi voljeti i kad je teško i kad sve ide tako lako. U kasni sat na HRT-u nam daju lijek, a ne liječnika. Grehota bi bila taj lijek ne konzumirati. Ljubav je, ako se nižepotpisanog pita, i lijek. A lijek nam treba. Antiinflacijske mjere nisu lijek, premda Vlada misli drukčije. Nema tu ni nade, ni ljubavi, ni lijeka, a i ufanja je jedva išta. Ča smo na ovon svitu, čovik se upita... n