Najgori su televizijski tjedni koje obilježi informativni program. Najgori su za išta o njima pisati televizijski tjedni koje obilježi informativni program, i to zbog crne kronike. I najteže je biti novinar kad te pošalju tamo gdje se tragedija dogodila da doneseš materijal koji će biti i informativan, i klikan, i gledan, i svakakav. A novinar bi najradije da ga nema i da se samo može slikom kazati kolika je tuga natopila Drniš zbog nezamisliva zločina.

Jedan mladi život naglo je prekinut od bezumlja i zla. A kad se takvo što dogodi, onda kreće lavina televizijskih uradaka koji se trude nemoguće, trude se pronaći odgovore na mali milijun pitanja na koje se u nas uporno ne odgovara. Zašto nam se ovo dogodilo i je li se moglo spriječiti? Redaju se političari, suci, psihijatri, odvjetnici, oporba, vlast, ministri, običan svijet, ali ne mrda se dalje od onoga da je sustav zakazao. A kako sustav nema jedno ime i prezime, tako na kraju odgovoran nije nitko. Valjalo bi mijenjati sustav. Kako?! E, to pitanje jedva da je itko postavio, a i zašto bi kad odgovora i opet nema.

Kvaran je sustav očito bio i onaj u Hrvatskom olimpijskom odboru. Sve je loše i nepravilno, doduše, krenulo na van tek kad je sedma sila počele čeprkati po nepravilnostima u Skijaškom savezu, a onda i u ostalima. Društvo se uskomešalo, a kad krene svatko u svakog upirati prstom, onda je pitanje trena kad će se uperiti prstom i u čelnika HOO-a. Zlatko Mateša došao je kraju, leđa su mu okrenuli oni koji su se do jučer u njega zaklinjali. Evo Zorana Primorca, našeg proslavljenog stolnotenisača, kako na novinarske upite odgovara onom nama najmilijom: “Neka institucije rade svoj posao.” Ta je nama najdraža i nema ljepšeg načina da se ne kaže ništa i odjaše u maglu. U “Otvorenom” sve zaslužni sportaši, od formata. I svi odlučni sprati ljagu s cijeloga sporta. I svi zvuče krajnje neuvjerljivo. Jer ne može se godinama biti slijep, gluh i nijem da bi se preko noći svima razdanilo. Nešto je trulo u državi sportskoj. Bit će da je to sustav. Ali riješit će institucije. Mašala.

Ako neće institucije, neka riješi, recimo, umjetna inteligencija, onaj famozni UI. Koliko god bili simpatični, onaj otac starinskog kova i njegova moderna kći iz reklame za jednu našu telekompaniju, najblaže rečeno, iritantno zvuči tekst reklame u kojem djevojka hvali umjetnu inteligenciju koja joj je složila skripte s predavanja taman tako da ih k’o podcast sluša. O.K., možda je ovo samo grintanje starog boomera, ali ako već ne može reklama biti da se više čita, druži, razgovara, mora li, svega mu, proklamirati još mrvu otuđenja?! Stvar je s tom umjetnom inteligencijom dotjerala dotle da joj ni Mrkomir nije odolio. Mrkomir koji priča o UI miru. UI mir u Mrkomira koji se ne da s programa ni pod razno, baš kao da je zanat učio od najvećih, recimo, predsjednika HOO-a, političara, sudaca...

A kad smo već kod umjetne inteligencije, bilo bi zgodno vidjeti tko izmisli jedno od najperfidnijih pitanja u Milijunašu, a i u našim kvizovima generalno. Iz koje su pjesme stihovi Novih fosila u kojoj se spominje srce što zebe u kutu sobe, glasilo je otprilike pitanje. “Košulja plava”, nije dvojila publika, nisu dvojili gledatelji, nije dvojio ni natjecatelj. A ono “Plava košulja”!?! Ako to nije ispod pojasa, onda, kvragu, što jest.

Sve će, to, međutim, uskoro doći na svoje. Svjetsko prvenstvo u nogometu samo što nije. I što smo mu bliže, sa svakim je danom koja reklama više na temu hrvatske nogometne vrste a da ni jedna nije iskočila svojim šarmom i humorom. Vazda iste kockice, navijačke pjesmice, čips i razna pića. No ima ih što o nogometu ne pričaju, a sve pričaju. Sva pohvale, recimo, idu onom tko je osmislio reklamu za znan probiotik, onu u kojoj se kuštrav glumac u ulozi Hrvata skeptika načuditi ne može da u toliko malu bočicu stane toliko dobrih bakterija. Ne mora sve biti u balunu, ima nečeg i u maloj ambalaži.

A može se biti i u stolcu središnjeg dnevnika, recimo, Nove TV. Tamo je umjesto Petra Pereže sjeo Stipe Sladoljev. Ima nešto milo i drago u tom kad poslodavac najbolja rješenje potraži u vlastitim redovima. Ima nešto dobrodošlo kad se na novog čovjeka ne mora navikavati ni privikavati jer ga odavno znaš. Inače, Sladoljev je i kvizaš, pamti njega Potjera, a bome je godine novinarstva utkao u ono sportsko. Taman da ga se priupita nekad zna li on o čemu pjeva ona pjesma Novih fosila u kojoj košulja, trista mu gromova, nije plava, nego je plava košulja.