Osnivač ste i voditelj Centra za edukaciju i filozofsku praksu (Filocentar), koji je, kako piše na dotičnoj web-stranici, mjesto posvećeno čovjekovu osobnom razvoju i profesionalnom usavršavanju... Što nam o svemu tome možete reći, i o Filocentru, i o njegovoj i vašoj aktivnosti, interesima, akcijama...?

- Filocentar je nastao iz moje potrebe i želje da filozofiju približim širem krugu ljudi, ljudima izvan akademske zajednice, jer vjerujem da filozofija kao takva može biti korisna i vrijedna i ljudima koji nisu profesionalni filozofi. Meni je filozofija pomogla da bolje razumijem sebe, druge i svijet u kojem živimo, i dalje mi pomaže na tom putu osobnog, ali i profesionalnog razvoja. U tom smislu moje shvaćanje filozofije nije strogo akademsko; naime, nju ne gledam isključivo kao školsku ili akademsku disciplinu, iako ona jest i to, ali je zapravo mnogo više od toga - filozofija je aktivnost, svojevrsno umijeće življenja, ars vivendi, koje nadilazi učenje povijesti filozofije i učenje formalne logike. Filozofija je, prema mome mišljenju, disciplina i aktivnost, praksa ljudskog duha kao takvog, proživljeno mišljenje koje nas uči samospoznaji, moralnoj refleksiji i autentičnoj komunikaciji. Da parafraziram Michela de Montaignea, filozofija koja mene primarno interesira jest ona filozofija koja me uči kako da valjano da živim i da valjano umrem. Ako je meni filozofija pomogla u životu, upravo kroz razvoj samospoznaje, samorazumijevanja, kritičkog mišljenja i razumijevanja drugih, onda vjerujem da i drugima može pomoći, jer ne postoji osoba koja osjeća i misli, a koja nekad u životu ne postavi neko filozofsko pitanje, bila ona toga svjesna ili ne.

Zato je glavna misija Filocentra, a i moja osobno, promocija i širenje filozofije, filozofskih ideja i filozofske kulture dijaloga. Konkretnije, to radim kroz organizaciju različitih aktivnosti filozofske prakse, poput filokafea (filozofskih kafea), filošetnji, radionica i tečajeva filozofije osobnog razvoja… Oni koji žele saznati više mogu posjetiti našu Instagram stranicu filocentar_acanski ili spomenutu web-stranicu www.filocentar.com.

Kako se navodi na Googleu, pojam otuđenja (otuđenosti) u kontekstu vašeg rada jedna je od središnjih tema vaših javnih tribina, članaka i filozofske prakse... Kako se problemu otuđenja pristupa danas, a kako se, recimo, pristupalo u 20. stoljeću, prije svega s polazišta filozofije egzistencije?

- Otuđenje čovjeka je mnogostruko. Ono može biti historijski i društveno uvjetovano, ali i egzistencijalno, ontološko, čak bih rekao. Ako polazimo od klasične Marksove teorije, otuđenje je prije svega otuđenje od proizvoda i procesa vlastitog rada. U svijetu u kojem su najviše svrhe kapital i profit, a usuđujem se kazati da je to i dalje svijet u kojem živimo - globalno gledano - u takvom svijetu čovjekom upravljaju sile i procesi koji su mu strani i koji dominiraju nad njim i sam svijet mu onda postaje strana i neprijateljska sila.

Možda najčešći i najopasniji oblik otuđenja danas jest postvarenje - reifikacija. To je proces u kojem se ljudi, međuljudski odnosi i ljudska svojstva pretvaraju u stvari, samim tim čovjek, njegovi odnosi i suštinska svojstva postaju izračunljivi, kvantificiraju se, čovjek se svodi na normu, postotak, tehnološki višak, broj lajkova… Problem sa suvremenim pristupom otuđenju jest u tome što se taj proces, koji je presudno društveni i ekonomski proces, uglavnom objašnjava nečim što bih nazvao psihologizacija - svođenjem nekih širih filozofskih, društvenih i ekonomskih problema na neki oblik psihičkog poremećaja. Pa se tako često govori o egomaniji, narcisoidnosti ili nekom trećem poremećaju, zaboravljajući pritom da svi ti poremećaji imaju mnogo šire, društvene, filozofske i egzistencijalne, uvjete koji omogućuju njihovo nastajanje.

S druge strane, kao što sam napomenuo, postoji i egzistencijalno otuđenje, o čemu su govorili filozofi poput Kierkegaarda, Heideggera, Sartraa… i drugi egzitencijalisti. Oni su otuđenje manje shvaćali kao historijski uvjetovan proces i učinak djelovanja jednog homo economicusa, a više kao ontološku strukturu čovjeka kao samosvjesnog bića. Iz same činjenice da je čovjek biće koje posjeduje samosvijest, svijest o sebi kao posebnom biću, proizlazi posebna vrsta otuđenosti čovjeka. Erich Fromm to bi nazvao egzistencijalnim dihotomijama: smrt i život, sloboda i nužnost, individualnost i društvenost… To su dihotomije koje rastržu čovjeka i koje čovjek ne može ukinuti, ali može na njih reagirati, odgovorno i kreativno, ili neodgovorno i destruktivno, ovisno o stupnju osobnog razvoja i društvenih uvjeta u kojima živi. Velika je ovo tema, ali ono što je važno jest da imamo na umu tu razliku i vrste otuđenja s kojima se suočavamo.

Jedan od prvih i najzapaženijih "Filokafea" bio je posvećen temi "Virtualna egzistencija - između otuđenosti i autentičnosti"... Govorite o digitalnoj otuđenosti, depersonalizaciji, automatizaciji i fragmentaciji suvremenog života koji razaraju moralno tkivo zajednice... U tom i takvom širem i dubljem kontekstu, kako se otuđenje/otuđenja konkretno manifestiraju?

- Kao što sam naznačio u prethodnom odgovoru, ako govorimo o društveno-ekonomskom otuđenju, ono se danas manifestira najprije kao postvarivanje čovjeka i reduciranje međuljudskih, intersubjektivnih odnosa, na robno-novčane odnose i logiku profita. Što podrazumijeva upravo i tu depersonalizaciju - svođenje čovjeka na predmet i instrument - automatizaciju i fragmentaciju - jer drugog čovjeka više ne gledamo kao osobu i svrhu po sebi, već kao sredstvo za postizanje nekih potpuno dehumaniziranih ciljeva. Naravno, sve to stvara sjajne uvjete i za razvoj mnogih mentalnih poremećaja: depresiju, anksioznost, narcisoidnost. I onda umjesto da zahvatimo i riješimo problem u korijenu, mi se bavimo posebnim slučajevima, što je sasvim normalno, jer moramo pomoći konkretnom čovjeku koji pati… Ali se postavlja pitanje koliko mu zapravo pomažemo, a koliko ga samo prilagođavamo društvenim uvjetima, koji su, de facto, nezdravi. Upravo na filokafee i druge naše radionice dolaze ljudi koji se susreću s nekim oblikom otuđenja. Mi se trudimo stvoriti jednu sigurnu, autentičnu, intersubjektivnu zajednicu filozofskog dijaloga koji će ljudima pomoći razumjeti što im se događa, shvatiti da nisu sami u tome i naučiti kako se s tim na najbolji način izboriti.

Kroz rad u Filocentru i kroz koncept filoterapije, nudite i rješenja za ovaj suvremeni problem kakvim se otuđenje nametnulo u sveopćem društvu spektakla u kakvom živimo, radimo i zabavljamo se... Kako dakle nadvladati otuđenje, i može li se to uopće u svijetu u kakvom živimo, materijalističkom i konzumerističkom? Vaš završni komentar...

- Volim misliti da je filozofija jedna vrsta lijeka protiv otuđenosti, društveno-ekonomske i egzistencijalne. Ona nas povezuje s velikim idejama, tradicijom dugom više od 2500 godina, povezuje nas u zajedničkom traganju za odgovorima na velika životna i egzistencijalna pitanja, čini ne samo da bolje razumijemo sebe, druge i svijet već, posljedično, da se osjećamo manje usamljenima. To upravo čine filozofska praksa i filoterapija, potiču nas da se pitamo, da tražimo odgovore i da to činimo zajedno, u dijalogu, kroz autentičnu komunikaciju, a ne površnu razmjenu informacija.

Znam da mnogi nemaju vremena, i da ovo može djelovati kao luksuz mnogima. Ali ova vrsta filozofske prakse ne zahtijeva iščitavanje gomile knjiga, dovoljno je, za početak, odvojiti sat ili dva vremena tjedno i otići na neku radionicu, čak i online, pronaći nekoga s kim možemo filozofirati, razmijeniti mišljenja i iskustva o nekim velikim životnim pitanjima. To je ono što nam je potrebno danas, jer vapimo za smislom, kako bi to rekao logoterapeut Viktor Frankl, a filozofija nam daje sve potrebne alate i sastojke za pronalaženje i/ili kreiranje smisla.

(Nikola Ačanski - rođen 1993. u Novom Sadu - završio je osnovne i master studije filozofije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Novom Sadu. Istraživački rad tijekom master studija realizirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trenutačno je doktorand na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Bavi se pisanjem, prevođenjem i filozofskom praksom. Njegova područja zanimanja i znanstvenog istraživanja obuhvaćaju filozofiju egzistencije, filozofiju duha, psihoanalizu, filozofiju psihoanalize i filozofsku praksu...)