Čini se paradoksalnim da danas imamo više komunikacijskih kanala i platformi za povezivanje nego ikada prije, a istodobno se suočavamo sa sve izraženijim osjećajem otuđenosti - kaže izv. prof. dr. Gabrijela Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Mislim da se i porast anksioznosti te sve učestaliji problemi s mentalnim zdravljem mogu, bar djelomično, povezati s otuđenjem u suvremenom društvu. Naravno, moramo biti oprezni kada govorimo o uzročno-posljedičnim vezama, ali činjenica je da nam tehnološki razvoj i digitalizacija društva nerijetko zamjenjuju stvarnu, izgovorenu riječ, razgovor uživo i neposredan ljudski kontakt.

Jedna od posljedica takvih promjena može biti i slabljenje komunikacijskih vještina. Kao da smo pomalo zaboravili međusobno razgovarati, slušati jedni druge, a posljedično i razumjeti druge, suosjećati s njima. Otuđenje može dovesti do gubitka empatije, a društvo u kojem nedostaje empatije postaje plodno tlo za agresivnost, konfliktnost, netoleranciju i govor mržnje.

Pritom želim naglasiti da ne možemo za sve društvene probleme kriviti tehnološki razvoj ili društvene mreže. Međutim, možemo prepoznati povezanost između načina na koji danas komuniciramo, kvalitete međuljudskih odnosa i društvene atmosfere koju stvaramo.

U tom kontekstu vrijedi se prisjetiti i višegodišnjih nastojanja da se u prvi plan obrazovanja stave digitalne kompetencije i informatička pismenost. Naravno da su one važne i potrebne, ali čini mi se da smo pritom pomalo zanemarili humanističko obrazovanje, čitanje, književnost, razvijanje komunikacijskih vještina i svih onih sposobnosti koje često nazivamo soft skills. Upravo su to vještine koje nam omogućuju da razumijemo jedni druge, kritički promišljamo, argumentirano raspravljamo i kvalitetno živimo u zajednici. Jer tehnološki napredak ne znači nužno i napredak u kvaliteti ljudskih odnosa.

Stoji li teza da masovni mediji, osobito u 21. stoljeću, nisu donijeli duh zajedništva, već otuđenost? Na to između ostalih upozorava i američki teoretičar Michael Gorman...

- I to je još jedan paradoks suvremenog društva. Imamo više izvora informacija nego ikada prije, možemo vrlo jednostavno doći do odgovora na gotovo sve što nas zanima, u svakom trenutku znati što se događa bilo gdje u svijetu, a istodobno se suočavamo s problemom nedovoljne informiranosti, pa čak i dezinformiranosti. Obilje informacija i gotovo neograničen izbor izvora informiranja nerijetko dovode do prezasićenosti, nesigurnosti u to komu i čemu vjerovati, a posljedično i do sveopće skepse.

Ne smijemo zanemariti ni ulogu političkih aktera koji su pridonijeli relativizaciji činjenica i nepovjerenju prema tradicionalnim izvorima informiranja. Primjerice, Donald Trump svojom je retorikom o "lažnim vijestima" (fake news) pridonio takvoj atmosferi, a u njegovu političkom okruženju populariziran je i izraz "alternativne činjenice". Problem je u tome što dobra informiranost ne proizlazi iz same količine dostupnih informacija, nego iz njihove vjerodostojnosti, mogućnosti provjere i sposobnosti kritičkog vrednovanja izvora.

Osim toga, nepovjerenje prema informacijama lako se prelijeva i na nepovjerenje prema drugim ljudima, osobito onima koji misle drukčije. Stvaraju se slike neprijatelja, šire teorije zavjere, a društvo postaje sve polariziranije. Pritom više nije riječ samo o razlikama u mišljenjima, stavovima ili političkim uvjerenjima nego o dubinskim neslaganjima koja počivaju na potpuno različitim polazištima, vrijednostima, pa čak i različitim shvaćanjima stvarnosti. U teoriji argumentacije govorimo o takozvanim deep disagreements, dubinskim neslaganjima, koja je iznimno teško prevladati argumentiranom raspravom jer sugovornici više ne dijele ni temeljne pretpostavke na kojima bi se rasprava trebala zasnivati.

Ne bih, dakle, rekla da je duh zajedništva nestao. On i dalje postoji, ali postaje sve parcijalniji, ograničen na zajednice istomišljenika. Ljudi se povezuju s onima koji dijele njihove stavove i vrijednosti, a istodobno se sve više udaljavaju od onih koji su drukčiji. Takvo zajedništvo, umjesto da potiče društvenu koheziju, može postati izvor isključivosti i netolerancije. Paradoks je, dakle, u tome što nas mediji i tehnologija povezuju više nego ikada prije, ali nas ne uče nužno kako živjeti s razlikama.

Ne zvuči li paradoksalno da u vrijeme globalne umreženosti svih sa svima, otuđenost postaje riječ koja najbolje oslikava moderno društvo? Za primjer će mnogi uzeti, naravno, društvene mreže...

- Da, mislim da ste u pravu. Otuđenost i nedostatak konstruktivne, produktivne, a prije svega ljudske komunikacije posebno se negativno odražavaju na mlade generacije, kojima je ovakvo društvo jedino poznato. Život bez internetske povezanosti, pametnih telefona i društvenih mreža mnogima je gotovo nezamisliv. Promijenilo se čak i samo poimanje komunikacije, odnosno ono što smatramo komunikacijom. Nerijetko ćete čuti pitanje zašto nekoga nazvati telefonski kada se sve može riješiti porukom na WhatsAppu. Ili zašto riječima izražavati osjećaje kada možemo jednostavno poslati emotikon?

Naravno, društvo se mijenja, a s njime i naše navike, obrasci ponašanja i načini komunikacije. I to samo po sebi ne mora biti loše. Međutim, neke univerzalne ljudske vrijednosti, poput empatije, solidarnosti, brige za druge i međusobnog razumijevanja, ne bi smjele nestati niti izgubiti na važnosti. Tehnologija nam može olakšati komunikaciju, ali ne može potpuno zamijeniti ljudsku bliskost, neposredan razgovor i osjećaj stvarne povezanosti s drugim ljudima.

Možda zvuči idealistički, ali vjerujem da ono što nedostaje suvremenom, ubrzanom i digitaliziranom društvu zapravo nedostaje i pojedincima koji u njemu žive, čak i kada toga nisu svjesni. Potreba za razumijevanjem, pripadanjem i bliskošću nije nestala samo zato što smo razvili nove načine komunikacije.

Mislim da je krajnje vrijeme da osvijestimo kako tehnološki napredak ne podrazumijeva automatski samo pozitivne promjene. S razvojem tehnologije relativno ćemo lako uhvatiti korak, ali u vještinama ophođenja s ljudima, razumijevanja drugih, slušanja i argumentiranog razgovora sve ćemo više zaostajati ako se njihovim razvojem ozbiljno ne pozabavimo, prije svega kroz obrazovni sustav. Jer nije dovoljno učiti mlade kako se služiti tehnologijom. Moramo ih učiti i kako komunicirati s ljudima.

Plaćamo li danak suvremenosti i kad je otuđenje u pitanju? Kakve su posljedice sveopće digitalizacije, prekomjernog korištenja tehnologije, užurbanog načina života i pretjeranog individualizma? Svi više gledamo u ekrane mobitela nego u ljude...

- Da, mislim da smo svi bar jednom doživjeli situaciju u kojoj prijatelji ili članovi obitelji tijekom zajedničkog ručka ili kave gledaju u mobitele, čitaju i pišu poruke, pregledavaju portale ili društvene mreže. Vjerojatno smo se i sami povremeno tako ponašali, zaboravljajući pritom na osnovnu komunikacijsku pristojnost i ljude koji sjede pokraj nas. Jer baš sada moramo odgovoriti na poruku, baš sada provjeriti tko je što objavio i baš sada pročitati najnoviju vijest. Kao da se sve mora dogoditi odmah i kao da ćemo nešto važno propustiti ako na trenutak odložimo mobitel.

Pritom ne treba zanemariti ni činjenicu da smo neprestano izloženi informacijama koje su često uznemirujuće, stresne, povezane s tragičnim događajima, sukobima i krizama diljem svijeta. Nije teško pretpostaviti da takva kontinuirana izloženost negativnim sadržajima može utjecati i na naše mentalno zdravlje, osobito ako pritom nemamo vremena ni prostora sve te informacije emocionalno obraditi.

Možda bismo se zato povremeno trebali podsjetiti da je važno usporiti. Da ne moramo sve znati odmah, da ne moramo uvijek biti dostupni i da neke obveze doista mogu pričekati. Da se trebamo osloboditi straha od toga da ćemo nešto propustiti ako nismo neprestano povezani s digitalnim svijetom. Jer dok se bojimo da ćemo nešto propustiti na društvenim mrežama, možda propuštamo upravo ono što se događa neposredno pred nama.

Individualizam, naravno, ima i svojih prednosti. Dobro je brinuti o sebi, svojim potrebama i kvaliteti vlastitog života. Međutim, problem nastaje kada briga o sebi preraste u ravnodušnost prema drugima. Nitko od nas ne živi izolirano od društva i teško možemo biti istinski sretni i zadovoljni u okruženju nesretnih, nezadovoljnih i otuđenih ljudi. Kvaliteta našeg života ne ovisi samo o nama, nego i o kvaliteti odnosa koje gradimo s drugima.

Zato je ponekad dovoljno učiniti nešto sasvim jednostavno: odložiti mobitel, pogledati čovjeka pokraj sebe, poslušati ga i uputiti mu nekoliko riječi. Jer dok smo neprestano povezani sa svijetom, ne bismo smjeli izgubiti povezanost s ljudima koji su nam najbliži.