Teorije zavjere nisu proizvod digitalnog doba, one postoje stoljećima i pratile su različite političke, društvene i povijesne procese. Međutim, suvremeni načini komunikacije, osobito internet i društvene mreže, omogućili su njihovo znatno brže širenje, veću dostupnost i neusporedivo veću vidljivost nego ikada prije - kaže izv. prof. dr. Gabrijela Kišiček s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te dodaje:

- Upravo zato konspirativni diskurs posljednjih godina privlači sve veću pozornost istraživača iz različitih disciplina. Digitalne platforme pokazale su se vrlo učinkovitim alatima društvene mobilizacije. Ta mobilizacija sama po sebi nije nužno negativna, društvene mreže mogu potaknuti humanitarne akcije, građanski aktivizam ili različite oblike društvene solidarnosti. No kada se temelji na teorijama zavjere, posljedice mogu biti ozbiljne, pa čak i opasne. Jedan od najpoznatijih primjera jest slučaj tzv. Pizzagatea iz 2016. godine. Tijekom američke predsjedničke kampanje društvenim su se mrežama proširile neutemeljene tvrdnje da je jedna pizzeria u Washingtonu paravan za lanac seksualnog iskorištavanja djece povezan s Hillary Clinton i njezinim suradnicima. Potaknut tim tvrdnjama, naoružani muškarac ušao je u restoran i počeo pucati. Srećom, nitko nije stradao, no događaj je pokazao kako teorije zavjere mogu prijeći granicu virtualnog prostora i rezultirati stvarnim nasiljem. Upravo je u tome njihova komunikacijska snaga, ali i opasnost. Teorije zavjere rijetko se šire racionalnim argumentima; mnogo češće apeliraju na snažne emocije poput straha, ljutnje, nepovjerenja i osjećaja ugroženosti. Istodobno svojim sljedbenicima nude uvjerenje da posjeduju "skrivenu istinu" i da sudjeluju u borbi protiv moćnih i zlonamjernih aktera. Takvi narativi mogu kod dijela ljudi potaknuti impulzivne reakcije i osjećaj moralne dužnosti da djeluju, čak i kada su njihove polazne pretpostavke potpuno neutemeljene.

Stoji li teza da su u komunikacijskom smislu teorije urota, uključujući i one političke naravi, iznimno učinkovito sredstvo propagande i mobilizacije masa? Što nas o tome uči povijest, posebno povijest 20. stoljeća? Pretpostavljam da je Joseph Goebbels u tom kontekstu, naravno negativnom, nezaobilazan primjer...

- Povijest nas uči da su se paralelno s teorijama zavjere uvijek odvijale i stvarne zavjere. Dovoljno je prisjetiti se nekih poznatih primjera iz američke povijesti: Tuskegee eksperimenta, tijekom kojega je sredinom 20. stoljeća afroameričkim muškarcima oboljelima od sifilisa namjerno uskraćivano liječenje kako bi se pratio razvoj bolesti; afere Watergate; afere Wikileaks i otkrića masovnog nadzora koje su provodile sigurnosne službe; ili skandala vezanih uz metode ispitivanja i mučenja koje su provodili CIA i američka vojska. Takvi slučajevi pokazuju da se ponekad doista događaju aktivnosti koje su dugo skrivane od javnosti, što teoretičarima zavjere često služi kao argument da njihove tvrdnje nisu apriorno nemoguće.

Međutim, postojanje stvarnih zavjera ne potvrđuje istinitost teorija zavjere. Stvarne zavjere pridonose eroziji povjerenja u institucije. Kada građani izgube povjerenje u političare, državne institucije, medije ili znanstvenu zajednicu, postaju skloniji tražiti alternativna objašnjenja složenih društvenih pojava. Upravo u takvom okruženju teorije zavjere lakše pronalaze publiku.

U komunikacijskom smislu teorije zavjere mogu biti iznimno učinkovito sredstvo mobilizacije jer nude jednostavna objašnjenja složenih problema, jasno identificiraju "krivce" i stvaraju snažan osjećaj pripadnosti. Povijest 20. stoljeća pokazuje da su takvi narativi često bili povezani s propagandnim kampanjama, primjerice, antisemitizam koji je bio ne samo nacistička ideologija nego i propaganda. Međutim, propagandu i teorije zavjere ne treba poistovjećivati.

Propaganda nije nužno utemeljena na izmišljanju činjenica. Mnogo češće počiva na selektivnom prikazivanju stvarnosti a teorije zavjere, s druge strane, često počivaju na neutemeljenim pretpostavkama, proizvoljnom povezivanju nepovezanih događaja i zanemarivanju empirijskih dokaza. Primjerice, teorija da je Zemlja ravna ploča.

Koliko je proučavanje strukture teorija urota i prepoznavanje njihovih komunikacijskih obrazaca ključno za razvoj kritičkog mišljenja? Drugim riječima, pomaže li u stvaranju otpornosti prema dezinformacijama razumijevanje načina na koji teorije urota djeluju u globalnom informacijskom prostoru?

- Proučavanje strukture teorija zavjere i prepoznavanje njihovih komunikacijskih obrazaca važan je dio razvoja kritičkog mišljenja. Međutim, edukacija i razvoj kritičkog mišljenja samo su dio rješenja. Borba protiv teorija zavjere zahtijeva širi društveni pristup. Teorije zavjere lakše pronalaze publiku u društvima obilježenima nepovjerenjem prema institucijama, političkim aferama, stvarnim slučajevima zataškavanja te osjećajem društvene nepravde i isključenosti. Što je više stvarnih skandala, korupcije i prikrivanja informacija, to je lakše uvjeriti ljude da iza važnih događaja postoje skrivene sile i tajni planovi.

Jednako tako, teorije zavjere često zadovoljavaju važne psihološke i društvene potrebe. Ljudi koji se osjećaju marginalizirano, frustrirano ili isključeno nerijetko traže zajednicu, osjećaj pripadnosti i objašnjenja koja njihovim iskustvima daju smisao. Konspirativne zajednice nude upravo to, identitet, podršku i uvjerenje da njihovi članovi posjeduju posebno znanje koje drugi ne vide ili ne žele vidjeti.

Zato je važno istodobno jačati medijsku i informacijsku pismenost, poticati argumentiranu javnu raspravu te graditi društvenu klimu u kojoj se pitanja i sumnje mogu otvoreno iznositi i provjeravati. Apriorno ismijavanje ili odbacivanje osoba koje vjeruju u teorije zavjere nije učinkovito jer može dodatno učvrstiti njihov osjećaj neprihvaćenosti i nepovjerenja. Mnogo je korisnije odgovarati činjenicama, empirijskim dokazima i strpljivim dijalogom, premda takav pristup neće uvijek biti produktivan.

U tom smislu proučavanje teorija zavjere nije važno samo radi razumijevanja samog fenomena. Ono nam omogućuje da prepoznamo obrasce manipulacije, razumijemo društvene i psihološke okolnosti u kojima nastaju te razvijemo učinkovitije strategije obrazovanja i prevencije. No opet dolazimo do stalnog problema s kojim se susrećemo - komu je zapravo stalo do ulaganja u kritičko mišljenje, obrazovanje i znanost?

Kad smo kod političkih lidera, teorije urota ne prolaze bez Trumpa. Za to je umnogome i sam odgovoran, često je isticao tzv. alternativne istine, govorio je o "ukradenim" izborima 2020., o imigrantima... U kojoj je mjeri Trumpov komunikacijski, politički stil normalizirao alternativne interpretacije stvarnosti?

- Na političkim je liderima velika odgovornost, ne samo za postojanje i širenje teorija zavjere već i za cjelokupnu društvenu klimu. Čini mi se i da toga nisu ni svjesni. Bar svojim ponašanjem to ne pokazuju. Trump je pridonio razvoju koncepata kao što je fake news, alternativne činjenice (ili istine), pridonio je spektakularizaciji, šouizaciji, estradizaciji političkog diskursa. Teorije zavjere se tu izvrsno uklapaju. Ne zaboravimo da i one imaju taj entertainment moment, privlačne su i zabavne konzumentima, katkad se pretvaraju u detektivske priče s puno obrata, neočekivanosti i "heureka" efekta. Neki teoretičari teorije zavjere nazivaju ih kognitivni junkfood.

Uz to Trump ima snažan utjecaj na svoje sljedbenike, svijet dugo nije imao političara koji tako lako može mobilizirati svoje birače - sjetimo se samo napada na Capitol Hill, 2021. Treba spomenuti i da je on u središtu jedne od najpoznatijih političkih skupina u SAD-u koja proizvodi teorije zavjere, tzv. QAnon, koji vjeruju u "duboku državu" i raširenu mrežu zlostavljača i krijumčara djece, a Trumpa predstavljaju kao borca protiv izopačenih Demokrata, holivudskih zvijezda i moćnih poslovnih tajkuna. Sulude teorije u koje vjeruju deseci milijuna Amerikanaca. Neke procjene kažu da je riječ o 15 - 23 posto odraslih Amerikanaca.

Dakle, slobodno mogu reći da je Trump savršen primjer političara koji danu odgovornost zlorabi, čime uvelike pridonosi zabrinjavajućoj situaciji u društvu.

Kakva je budućnost teorija urota? Hoćemo li svjedočiti njihovu daljnjem širenju i prilagodbi novim tehnologijama? Kakva će pritom biti uloga umjetne inteligencije (AI)?

- Kako tehnologija bude napredovala, tako će rasti opasnost od širenja teorija zavjera i njihovih potencijalnih tragičnih posljedica. Već sad imate mogućnosti AI generiranja fotografija, videomaterijala, uvjerljivog fabriciranja "dokaza". AI je kao i svaki drugi alat, ovisi o onome tko ga koristi. Može donijeti puno dobrog, olakšati živote, pomoći nam i pridonijeti razvoju. No, s druge strane, može biti iskorišten za manipulacije, prijevare, laži… i pridonijeti razvoju općeg nepovjerenja, otuđenosti i izoliranosti, moralnom rasulu. To je, naravno, pesimističan scenarij.

Smatram da treba gledati optimistično razvijajući odgovornost, etičnost, solidarnost među ljudima te doista ulagati više u obrazovanje, kritičko mišljenje i digitalnu pismenost. Takva ulaganja možda ne donose brzu političku ili ekonomsku dobit, ali dugoročno su jedno od najvažnijih ulaganja - u sigurnu i stabilnu budućnost društva.