Teorijom otuđenja bavili su se tijekom povijesti mnogi intelektualci, znanstvenici, filozofi i sociolozi, otuđenje kao višeznačan pojam između ostalih sastavni je dio misli, spisa i određenja njemačkih filozofa Friedricha Hegela i Karla Marxa... O čemu nas oni poučavaju, da se tako izrazim, a o čemu neki drugi, kako općenito sociologija, ali i filozofija, tumače fenomen otuđenja - upitali smo prof. dr. sc. Sarinu Bakić, izvanrednu profesoricu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, rukovoditeljicu odsjeka Sociologija, koja u prvom nastavku svoje sustavne analize piše:

- Ovo pitanje bih otvorila tvrdnjom da je otuđenje jedan od ključnih pojmova za razumijevanje modernog čovjeka i društva, jer nam pomaže objasniti kako čovjek može izgubiti osjećaj povezanosti sa samim sobom, drugim ljudima i svijetom koji je sam stvorio. Iz sociološkog kuta posebno je važno to što otuđenje ne možemo svesti isključivo na individualni osjećaj usamljenosti, nezadovoljstva ili unutrašnje praznine. Ono je povezano i s načinom na koji je društvo organizirano, s odnosima moći, ekonomskim sustavom, institucijama i dominantnim vrijednostima. Nadalje, otuđenje je jedan od onih pojmova koji povezuju filozofiju i sociologiju, ali i psihologiju, jer govori o dubokom problemu ljudskog postojanja: o mogućnosti da čovjek postane stranac samome sebi, drugim ljudima, vlastitom radu, pa čak i društvu koje je svojim djelovanjem izgradio. Ipak, iz sociološke perspektive važno je naglasiti da otuđenje nije samo individualno psihološko stanje. Ono je i društveni fenomen, odnosno posljedica određenih načina organiziranja rada, društvenih odnosa, institucija i svakodnevnog života. Filozofija nas, između ostalog, poučava da pitanje otuđenja nije samo pitanje toga kako se osjećamo nego i pitanje kakav život živimo, koliko smo slobodni i u kojoj mjeri prepoznajemo sebe u svijetu koji nas okružuje. Sociologija, s druge strane, nastoji objasniti društvene okolnosti u kojima dolazi do takvog iskustva. Drugim riječima, ona nas poziva da ne pitamo samo što nije u redu s pojedincem koji se osjeća otuđeno nego i što nije u redu s društvom u kojem sve veći broj ljudi može doživljavati takvo stanje.

PRIVATNA ARHIVA

Kod Hegela se otuđenje može razumjeti kroz odnos svijesti prema sebi i svijetu, odnosno kroz proces u kojem se čovjek i duh objektiviraju u vanjskom svijetu, a zatim kroz taj svijet nastoje ponovo prepoznati i razumjeti sebe. Otuđenje je dio složenog procesa samospoznaje i razvoja svijesti. Ono, dakle, nije isključivo negativno stanje, već može značiti i trenutak u procesu razvoja i nadilaženja vlastitih ograničenja. S druge strane, Marx preuzima i preoblikuje problem otuđenja, usmjeravajući ga prema konkretnim materijalnim i društvenim odnosima. Analizirao je položaj radnika koji u kapitalističkom načinu proizvodnje postaje otuđen od proizvoda vlastitog rada, samog procesa rada, vlastitih ljudskih potencijala i drugih ljudi. Čovjek stvara svijet, ali nad rezultatima vlastitog rada nema odgovarajuću kontrolu. Ono što je sam proizveo može se pojaviti kao sila koja njime upravlja. Za mene je ovdje posebno važna Marxova misao da otuđenje nije nužno posljedica čovjekove osobne slabosti, nedovoljne sposobnosti prilagođavanja ili nedostatka društvenosti. Ono može biti proizvedeno samim društvenim odnosima. Čovjek može biti veoma uspješan, zaposlen, okružen ljudima i materijalno relativno osiguran, a ipak osjećati da nema kontrolu nad vlastitim vremenom, radom i životnim odlukama. U tome i jest aktualnost Marxove analize da nije dovoljno pitati ima li čovjek posao, prihod ili društveni status; potrebno je pitati ima li kontrolu nad vlastitim životom i može li u onome što radi prepoznati smisao i vlastitu ljudskost.

O ključnim aspektima...

- Mislim da je otuđenje danas potrebno promatrati i kroz paradoks suvremenog života. Nikada nismo imali toliko mogućnosti za komunikaciju, a ipak sama dostupnost komunikacije ne garantira bliskost. Nikada nismo bili izloženi tolikoj količini informacija, a ipak se često suočavamo s teškoćama u pronalaženju smisla i pouzdanih orijentira. Imamo više mogućnosti da se predstavimo drugima, ali istovremeno osjećamo pritisak da stalno uređujemo vlastitu sliku, dokazujemo uspješnost i ispunjavamo očekivanja okoline. Digitalne platforme mogu dodatno pojačati taj paradoks. Čovjek postaje vidljiv, ali ne nužno i prepoznat, povezan, ali ne nužno i blizak drugima. U tom kontekstu možemo govoriti o otuđenju od vlastitog iskustva, jer se ponekad više bavimo načinom na koji ćemo nešto predstaviti nego samim doživljajem. Život se tada počinje organizirati oko njegove reprezentacije. Međutim, ne bih svaku upotrebu tehnologije ni svaku promjenu u načinu komunikacije automatski nazvala otuđenjem. Tehnologija može povezivati ljude, širiti znanje i omogućavati nove oblike solidarnosti. Sociološki je važnije ispitati pod kojim društvenim uvjetima tehnologija osnažuje čovjeka, a pod kojim ga pretvara u objekt nadzora, tržišne razmjene ili neprekidnog samopredstavljanja.

Ovdje bih posebno istaknula da otuđenje nije samo problem pojedinca koji ne uspijeva pronaći svoje mjesto u društvu. Ono može biti i simptom društva koje od pojedinca zahtijeva stalnu produktivnost, prilagođavanje, konkurentnost i uspjeh, a istovremeno mu ostavlja sve manje vremena i prostora za odmor, bliskost, kritičko promišljanje i zajedničko djelovanje. U društvu u kojem se gotovo sve može pretvoriti u robu, tržišnu vrijednost ili sredstvo samopromocije, postoji opasnost da i sami međuljudski odnosi postanu instrumentalni. Ljude tada vrednujemo prema njihovoj korisnosti, društvenom statusu, kontaktima ili mogućnosti da nam nešto omoguće. Prijateljstvo, solidarnost i povjerenje mogu ustupiti mjesto proračunu i interesu.

Za sociologiju je zato važno pitanje kako očuvati društvene prostore u kojima čovjek nije samo radnik, potrošač, korisnik institucija ili digitalni profil, nego osoba koja ima pravo na dostojanstvo, slobodu, pripadnost i smislen život. Otuđenje nam, prema tome, govori mnogo više od toga da se pojedinci osjećaju usamljeno. Ono nas potiče da kritički preispitamo društvene odnose i vrijednosti koje oblikuju našu svakodnevicu.

Prvi izrazito važan aspekt otuđenja jest otuđenje od političke moći. Građani formalno predstavljaju izvor političkog suvereniteta, ali u praksi često imaju osjećaj da su udaljeni od procesa donošenja odluka. Politička participacija nerijetko se svodi na povremeno glasanje, dok se između izbornih ciklusa odluke koje neposredno oblikuju svakodnevni život donose bez stvarnog i kontinuiranog učešća građana. U takvim okolnostima raste osjećaj političke nemoći, nepovjerenja u institucije i uvjerenja da pojedinac ne može utjecati na vlastitu društvenu stvarnost. Ovdje je važno naglasiti da problem nije u postojanju države kao takve, jer su nam država i institucije nužne za zaštitu prava i organizaciju zajedničkog života. Problem nastaje kada institucije prestanu biti doživljavane kao zajedničko dobro i postanu udaljene strukture moći, nedostupne građanima ili podređene interesima privilegiranih grupa.

Drugi važan aspekt jest ekonomsko otuđenje, koje se danas ne iscrpljuje samo u klasičnom odnosu radnika i kapitala. Ono se ogleda i u činjenici da ekonomska logika sve snažnije određuje različite oblasti društvenog života. Vrijednost čovjeka sve se češće procjenjuje prema njegovoj produktivnosti, konkurentnosti, kupovnoj moći i tržišnoj uspješnosti. Čak i obrazovanje, kultura, zdravstvo i međuljudski odnosi mogu biti podvrgnuti logici efikasnosti, mjerljivosti i profita. Čovjek tada nije važan ponajprije kao ljudsko biće, građanin ili nositelj prava nego kao ekonomski resurs, potrošač ili broj u statističkom izvještaju. To, naravno, ne znači da su efikasnost i ekonomska organizacija sami po sebi negativni, već da postaje problematično kada ekonomski kriteriji postanu dominantni kriteriji vrednovanja gotovo svih aspekata života.

Treći aspekt odnosi se na otuđenje od zajednice i drugih ljudi. Kada društvo snažno insistira na individualnom uspjehu, konkurenciji i osobnoj odgovornosti, može se izgubiti svijest o tome koliko naši životi zavise od drugih ljudi i zajedničkih institucija. Društveni problemi tada se tumače isključivo kao individualni neuspjesi, dok se zanemaruju strukturne nejednakosti, nejednaka raspodjela resursa i različite životne mogućnosti. Umjesto solidarnosti, razvija se međusobno natjecanje; umjesto povjerenja, sumnjičavost; umjesto osjećaja zajedničke odgovornosti, povlačenje u privatnu sferu. Čovjek može biti okružen ljudima, a ipak imati osjećaj da je prepušten samome sebi.

Mislim da je za razumijevanje suvremenog otuđenja posebno važno uočiti da ono ne mora uvijek imati oblik otvorene represije ili direktnog oduzimanja slobode. Ponekad se pojavljuje mnogo suptilnije: kroz osjećaj da nemamo alternativu, da su postojeći društveni odnosi nepromjenjivi i da se moramo prilagoditi čak i onda kada ih smatramo nepravednim. Čovjek tada može početi prihvaćati društvene okolnosti kao nešto prirodno i neizbježno, iako su one rezultat historijskih odluka, političkih interesa i društvenih odnosa koji se mogu mijenjati. Zato bih tezu o državi i ekonomiji koje gospodare čovjekom ipak precizirala. Nije riječ o tome da su država i ekonomija nužno otuđujuće same po sebi. One su nužni oblici organizacije društvenog života. Pitanje je tko njima upravlja, čijim interesima služe, koliko su demokratski kontrolirane i u kojoj mjeri građani mogu utjecati na odluke koje oblikuju njihove živote. Bit otuđenja nije samo u tome što čovjek živi unutar sustava koji nije sam izabrao, nego u tome što gubi mogućnost da taj sustav razumije, nadzire i mijenja. Upravo zato pitanje otuđenja nije samo filozofsko nego i duboko političko pitanje. Ono nas vraća ideji da društvene institucije ne bi trebale biti svrha same sebi, već sredstva za ostvarivanje ljudskog dostojanstva, slobode, društvene pravde i zajedničkog dobra.

PEXELS/ROMAN ODINTSOV

O komunikaciji i medijima...

- Ako govorimo o opasnostima prekomjerne izloženosti informacijama, važno je razlikovati informiranost od razumijevanja. Čovjek danas može u vrlo kratkom vremenu primiti golemu količinu vijesti, slika, komentara i interpretacija, ali to ne znači da raspolaže i većom sposobnošću da ih kritički procijeni i poveže u smislenu cjelinu. Naprotiv, prekomjerna količina informacija može stvoriti osjećaj zamora, raspršenosti pažnje i nemoći pred složenošću svijeta. Sociološki promatrano, problem nije samo u količini informacija nego i u načinu na koji su one organizirane i distribuirane. Medijski sadržaji često se natječu za našu pažnju, a pažnja je postala važan ekonomski resurs. Zbog toga dramatične vijesti, sukobi, skandali i sadržaji koji izazivaju snažne emocije mogu dobiti prednost nad sporijim, analitičkim i kontekstualiziranim objašnjenjima društvenih problema. Posljedica može biti da znamo za veliki broj događaja, ali da sve teže razumijemo njihove uzroke i međusobne veze.

Ne bih rekla da su nam mediji donijeli samo otuđenost. Omogućili su da ljudi prepoznaju zajedničke probleme i iskustva koja nadilaze njihove neposredne društvene krugove. Omogućili su vidljivost marginaliziranim grupama, povezivanje ljudi koji su prostorno udaljeni, organiziranje građanskih inicijativa i brzo širenje informacija o nepravdi. U društvima obilježenim političkim pritiscima ili ograničenom slobodom izražavanja, mediji mogu značiti i prostor otpora i solidarnosti. Ali zajedništvo ne nastaje automatski zato što svi gledamo iste sadržaje ili koristimo iste platforme. Zajedništvo zahtijeva nešto više od istovremene izloženosti informacijama, ono zahtijeva povjerenje, uzajamno priznanje, osjećaj zajedničke odgovornosti i spremnost na djelovanje. Posebno mi se čini važnim što u suvremenom društvu sve češće miješamo javnu vidljivost s društvenom važnošću, broj kontakata s kvalitetom odnosa, a brzinu komunikacije s dubinom razumijevanja. Pojedinac može imati izuzetno aktivan digitalni život, a istovremeno biti usamljen i udaljen od neposredne zajednice. S druge strane, digitalni prostor može omogućiti podršku, prijateljstvo i pripadnost onima koji ih u svojoj neposrednoj okolini teško pronalaze.

Zato bih zaključila da pitanje nije jesu li nas mediji povezali ili otuđili, nego kakve oblike povezanosti stvaraju i kakve društvene odnose potiču. Ako medijska komunikacija ostane na razini brzog reagiranja, površne razmjene sadržaja i stalnog natjecanja za pažnju, ona može produbljivati otuđenje. Ako, međutim, pridonosi razumijevanju, dijalogu, kritičkom mišljenju i zajedničkom djelovanju, može postati važan resurs društvene solidarnosti. Na kraju, rekla bih da je možda najveći izazov našeg vremena upravo u tome što smo naučili kako da budemo dostupni jedni drugima gotovo u svakom trenutku, ali još uvijek moramo učiti kako da budemo istinski prisutni jedni za druge. To je razlika između tehničke povezanosti i stvarnog zajedništva.