Sarina Bakić: Društvene mreže postale su individualizirane sfere u kojima algoritmi oblikuju sadržaje
Kada je u pitanju identitet, livestreaming potiče kulturu konstantne vidljivosti i prisutnosti...
Prije dvije godine obilježena su dva desetljeća otkako se pojavio Facebook i postao odskočna daska za razvoj društvenih mreža kakve danas poznajemo... U nekom širem i dubljem značenju, jesu li društvene mreže ključna civilizacijska odrednica našeg vremena, iluzija stvarnosti ili stvarnost sama po sebi, između ostalog? Drugim riječima, što su za ovodobnu civilizaciju društvene mreže značile jučer, a što znače danas - upitali smo prof. dr. sc. Sarinu Bakić, izvanrednu profesoricu na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Sarajevu, rukovoditeljicu odsjeka Sociologija?
- Danas su društvene mreže definitivno ključna odrednica naše civilizacije. One oblikuju načine na koje komuniciramo, informiramo se, gradimo identitete, sudjelujemo u javnom životu, percipiramo privatnu sferu, uspostavljamo socijalne veze. U tom smislu teško ih je postaviti nasuprot stvarnosti ili ih promatrati kao nešto što postoji izvan stvarnosti. Međutim, društvene mreže nisu ni stvarnost u njezinu punom značenju. Društvene su mreže selektivno konstruirana verzija stvarnosti. To su prostori u kojima pojedinci, institucije, algoritmi neprestano kreiraju, proizvode i uređuju slike svijeta. Tako se stvara snažan efekt autentičnosti, ali su to samo proizvedeni fragmenti života, mišljenja, emocija i društvenih procesa.
U sociološkom smislu rekla bih da su društvene mreže istovremeno i stvarnost i iluzija. Stvarnost, zato što imaju konkretne posljedice za nas same, naše odnose, naše izbore, ekonomiju, mentalno zdravlje, političke procese itd. Jer direktno brišu granice između onoga što se živi od onoga što se predstavlja. Zato je moć društvenih mreža upravo u tome što predstavljaju novu društvenu sferu u kojoj virtualno više nije suprotstavljeno stvarnom, već njegov sastavni dio.
Doktor Hans Kluge, regionalni direktor WHO-a za Europu, rekao je da društvene mreže mogu imati i pozitivne i negativne posljedice za mlade te da je potrebno više edukacije o digitalnoj pismenosti kako bi se pomoglo mladima da razviju zdrav pristup internetu. Koliko je to danas uopće moguće? Vidimo da se australski eksperiment sa zabranom korištenja društvenih mreža za osobe mlađe od 16 godina nije pokazao uspješnim...
- Mladi mogu mijenjati odnos prema internetu i društvenim mrežama, no to nije proces koji se događa spontano. Jer odrastanje uz digitalne tehnologije ne znači automatski digitalnu pismenost. Nerijetko se pogrešno pretpostavlja da su mladi ljudi, zato se što vješto koriste društvenim mrežama i aplikacijama, sposobni za kritičko procjenjivanje informacija i sadržaja, prepoznavanje manipulacija ili razumjeti na koji način algoritmi oblikuju njihov svijet i njihov pogled na svijet. Digitalna pismenost podrazumijeva kritičko promišljanje sadržaja, provjeravanje izvora informacija, razumijevanje digitalnih tragova koje ostavljamo na internetu, ali i svijest o tome kako platforme utječu na naše ponašanje, stavove i emocije. Zato je važan obrazovni sustav, obitelj i društvo koji bi potaknuli mlade ljude da budu aktivni sudionici i sudionice digitalnog prostora, a ne samo njihovi pasivni konzumenti. Stoga, digitalna pismenost nije samo dodatna vještina već jedna od osnovnih kompetencija suvremenog čovjeka danas.
Da se još malo zadržimo na mladima... Rano izlaganje djece društvenim mrežama postaje sve veći izazov za njihov emocionalni i socijalni razvoj. Kakav je zapravo stvarni utjecaj društvenih mreža na razvoj identiteta djece? Ili da pitanje postavimo ovako: Kako livestreaming oblikuje dječju percepciju stvarnosti i identiteta? I sami ste puno o tome govorili...
- Livestreaming je jedan od najutjecajnijih oblika digitalne kulture jer suštinski briše granice između sudionika i publike. Djeca i mladi nisu samo konzumenti sadržaja već su dio neprekidnog toka komunikacije u kojoj se život odvija pred publikom u realnom vremenu. Upravo zato ova forma digitalne kulture itekako utječe na formiranje identiteta i percepciju stvarnosti kod djece i mladih. S jedne strane livestreaming stvara osjećaj autentičnosti, djeca imaju dojam da prisustvuju stvarnom životu gejmera, influencera, javnih osoba bez uređivanja, dodatne montaže. Ali i takva je komunikacija svojevrsni performans. Čak i kad djeluje spontano, osoba pred kamerom svjesna je prisutnosti publike i prilagođava svoje ponašanje te komunikaciju u cjelini očekivanjima publike. I to je razlog zbog čega djeca i mladi stvaraju iskrivljenu sliku o svakodnevnom životu, socijalnim, društvenim odnosima, uspjehu, popularnosti.
Kada je u pitanju identitet, livestreaming potiče kulturu konstantne vidljivosti i prisutnosti. Djeca vrlo rano uče da se predstavljaju, procjenjuju i potvrđuju reakcijama drugih, broj pregleda, lajkova, dijeljenja, komentara. Njihov osjećaj vlastite vrijednosti povezan je s digitalnim priznanjem, digitalnom valorizacijom, što identitete čini izrazito ranjivim, krhkijim i ovisnijim o vanjskoj potvrdi. Važno je naglasiti da livestreaming nije samo rizik već može biti i jest prostor kreativnosti, učenja, izgradnje zajednica, prostor za razvijanje komunikacijskih vještina. Zato ključna stvar nije u zabranama, već u učenju djece da razumiju mehanizme digitalnog predstavljanja. U sociološkom pogledu livestreaming nije samo tehnologija prijenosa uživo već jedna vrsta društvenog prostora u kojem se okuplja, komunicira, oblikuju nove predstave o sebi, osjećaju pripadnosti. Nadalje, u pitanju su novi oblici potvrđivanja i priznanja, ali i novi kriteriji procjene i validacije stvarnosti.
Kakva je budućnost društvenih mreža? Ulaze li (ili su već ušle) s umjetnom inteligencijom društvene mreže u novo neizvjesno doba? Prošlu, 2025. pratilo je usvajanje Globalnog digitalnog sporazuma (GDC), a sve je više na dnevnom redu i Metaverzum, za koji se tvrdi da je koncept koji bi mogao biti budućnost interneta, a time i društvenih mreža? Vaš završni komentar?
- Budućnost interneta i društvenih mreža odnosi se na njihovu sve veću prožetost i integraciju u svakodnevni život svakog pojedinca. Cyber prostor već je postao infrastruktura društva u kojoj radimo, učimo, kupujemo, stvaramo identitete i sudjelujemo u javnom životu. Ovdje se ključna promjena odnosi na umjetnu inteligenciju. Društvene mreže postale su personalizirane sfere u kojima algoritmi oblikuju sadržaje, komunikaciju, pa sve do načina na koji donosimo odluke. Sve to, naravno, otvara velike mogućnosti za povezivanje, kreativnost, javnu angažiranost, ali u isto vrijeme povećava se prostor za manipulaciju, dezinformacije, stvaranje zatvorenih informacijskih mjehura.
Sociološki gledano, prelazimo iz doba društvenih mreža u doba algoritamskog društva. Općepoznato je da su prije korisnici tražili informacije, a danas informacije traže i pronalaze njih. Sve to uvelike je promijenilo i nastavljat će mijenjati odnos prema istini i znanju, ponajprije. Duboko sam uvjerena da će najveći izazov u budućnosti biti očuvanje čovjekove autonomije u cyber prostoru. Tehnologija će se i dalje razvijati, postajati sofisticiranija, a ključno pitanje ostaje hoće li čovjek upravljati tehnologijom ili će ona upravljati njime, njegovim ponašanjem, pažnjom, emocijama, navikama, potrebama, izborima i odlukama. Zato pitanje o budućnosti nije tehnološke prirode, već je duboko društveno i etičko.
