Voli tradiciju i kulturu, prati trendove u etnologiji i antropologiji, a u slobodno vrijeme proučava arhive i etnografske priče. Bavi se folkloristikom, pjevanjem i sviranjem tradicijskih instrumenata. Također, zanimaju je običaji i vjerovanja južnoslavenske prošlosti. Katarina Dimšić kustosica je u Muzeju Slavonije u Osijeku i nas danas vodi u svijet muzejskih etnografskih zbirki.

Pojasnite nam ukratko što je etnografija.

- Etnografija je muzejski predmet, odnosno konkretni prikazi materijalne kulture, dok se etnologija kao znanost bavi kontekstom tih predmeta, tj. tradicijskom svakodnevicom, najčešće predindustrijske i ruralne kulture, a kulturna antropologija uključuje i suvremene urbane fenomene čovjekova života. Ovim se podjelama često dodaje i folkloristika, koja se bavi umjetničkim stvaralaštvom - od usmene književnosti do glazbe, plesa i drugih umjetničko-izvedbenih izričaja.

Etnografski odjel Muzeja Slavonije krije mnoga zanimljiva blaga?

- U Etnografskom odjelu Muzeja Slavonije zaposlene smo kolegica Tünde Šipoš Živić i ja. Brinemo se o gotovo 12.000 predmeta podijeljenih u 22 zbirke - od tradicijskog ruha i tekstila iz čitave Slavonije, Baranje, Srijema i Bačke do alata, glazbala, igračaka i predmeta vezanih uz običaje. Svaka zbirka krije puno zanimljivih i intrigantnih priča, pa mogu istaknuti onu o opremi za slona koja je iz Tajlanda doputovala u osječki Zoološki vrt, no kako slon ipak nikada nije postao stanovnikom našeg Zoološkog, oprema je darovana Muzeju 2020. godine i uz još neke donacije čini Zbirku izvaneuropskih tradicijskih predmeta.

Što je glavni cilj vašeg etnografskog rada u kontekstu zbirki na kojima radite?

- Mnogo je priča koje mogu ispričati naši predmeti. U tome pomažu i pojedinci, bake i djedovi koji nam mogu ispričati priče za koje smo mislili da su potpuno izgubljene. Muzej postoji zbog zajednice, stoga i ona treba biti dio njega. Cilj je prikupiti i pohraniti znanje o prošlom životu ovog područja te ga prenijeti na nove generacije, a svako druženje s ljudima zapravo je otvaranje riznice tradicijskog blaga.

Dakle, promatranjem dostupnih materijala otkrivate ponašanja zajednice i društvenih odnosa. Što ste zanimljivo otkrili o ljudima i običajima našeg kraja?

- Južnoslavenska kultura u globalu je slična uz neke varijacije. Kada pogledamo nošnju iz Aljmaša, vidjet ćemo da je krojem i izradom specifična u odnosu prema svim drugim slavonskim mjestima. Tradicijska kultura ne poznaje državne granice, pa je tako ista ta aljmaška nošnja gotovo identična nošnji kakva se nosila u obližnjoj Sonti u Bačkoj koje dijeli samo državna granica, što nam svjedoči o povijesnoj povezanosti dvaju naselja.

Proučavajući nematerijalnu kulturu, možemo dodati kamenčić u mozaik velikih povijesnih kretanja - primjerice pjesma koju momkova majka pjeva djevojci kada dolazi u prošnju (jer su u prošlosti svekrve prosile djevojku, a momci nisu smjeli čak ni biti prisutni) ima izražene elemente grlenog pjevanja slične ojkanju, samo su se s vremenom "ublažili" i prilagodili ravničarskom podeblju - upravo nam ta pjesma svjedoči o migracijama iz dinarskih u nizinske krajeve, a pjesma je do danas sačuvana u Bačkoj i Baranji.

Jesu li zbirke dostupne za javnost?

- Dio je predmeta dostupan za javnost kroz izložbe koje se izmjenjuju tijekom godine, a zahvaljujući digitalizaciji na kojoj se kontinuirano radi, baza predmeta na mrežnoj stranici Muzeja stalno se proširuje, pa je i tamo moguće otkriti što se sve nalazi iza muzejskih zidova.

Životima i običajima ste se bavili i tijekom studija, intenzivnije odmah nakon završetka fakulteta. Što ste proučavali i otkud toliki interes za prošla vremena?

- Moram reći da je sve krenulo od malih nogu jer sam plesala u KUD-u Željezničar. Tu sam zavoljela nošnje, pa sam počela volontirati u Muzeju Slavonije i shvatila da je kustoski posao puno više od samo tradicijskog ruha te sam tim smjerom krenula i u odabiru fakulteta. S druge strane, tata je tamburaš i "slučajni" kolekcionar, pa u garaži imamo malu zbirku raznih tradicijskih predmeta - od hoblića do radioprijamnika, pa čak i jedne poštanske trube. Čuvamo i bakinu rezbarenu preslicu koja me je inspirirala da napišem svoj prvi rad.

Koliko je potrebno ulagati u obnovu i očuvanje svoje kulturne baštine te čije bismo primjere trebali slijediti?

- Očuvanje baštine i kulturnog pamćenja iznimno je važno, ali treba imati na umu da je glavna karakteristika kulture - promjena. Kada postoji interes zajednice kao nositelja baštinskih priča, onda očuvanje dolazi kao spontan i prirodan proces. Veseli me što sam u Slavoniji jer mi se čini da ovdje ima jako puno udruga i pojedinaca koji cijene svoju baštinu i aktivno rade na njezinu očuvanju. Pozitivni su primjeri sve one zajednice koje organiziraju kulturne manifestacije i kroz njih pričaju baštinske priče kojih u suvremenoj praksi više nema.

Brkovi i brade danas su opet u modi, a prije nekoliko godina bili su i područje vašeg posebnog interesa. Recite nam više.

- Moje prvo radno iskustvo nakon fakulteta bilo je pripravništvo u Etnografskom muzeju u Zagrebu i nisam mogla bolje proći! Kolegica Dolores Miličić i ja dobile smo priliku napraviti malu izložbu kojom bi se obilježio Svjetski dan muških brada. Na kraju je mala izložba prerasla u rekonstrukciju brijačnice s početka 20. st., a predmete nam je ustupio jedan kolekcionar koji ih nabavlja na sajmovima, potom restaurira i prodaje. Tako smo na kraju imale izložbu s predmetima koji su se smjeli dirati, a u našoj su se muzejskoj brijačnici posjetitelji mogli i obrijati. Za toliki uspjeh kojem se nismo ni nadale zaslužni su mladi profesionalni brice koji imaju slične retrosalone u Zagrebu (a danas već i u Osijeku) i svi njihovi prijatelji, ljubitelji te subkulture; plesni klubovi swinga, dizajneri retroodjeće i mnogi drugi. Jako mi je drago što sam bila dio te priče i uopće dobila priliku za takvim poslom kao mladi radnik bez iskustva - mislim da je upravo to bila najjača motivacija i izvor kreativnosti.

S profesoricom Ružicom Pšihistal uredili ste zbornik Bećarac na putu u povodu deset godina od upisa bećarca na UNESCO-ovu reprezentativnu listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva. Recite nam više o zborniku.

- Profesorica Pšihistal i ja posljednjih smo godina uime osječke udruge Šokačka grana organizirale međunarodni okrugli stol koji iz godine u godinu okuplja zaljubljenike u šokačku i bunjevačku kulturu. U 2022. godini promovirali smo zbornik koji čine tekstovi stručnjaka koji se su bavili bećarcem kao usmeno-književnom formom, kao glazbenim, antropološkim i lingvističkim fenomenom, ili su kroz desetljeća sudjelovali u promociji i na kraju uvrštavanju ovog "šokačkog haikua" na UNESCO-ovu listu. Time smo se ponovo podsjetili da je bećarac bezvremen, povezuje Šokce koji ga pjevaju u Hrvatskoj, Mađarskoj, Vojvodini i šire i neupitno zaslužuje mjesto koje mu je prije deset godina pripisano, a zbog svoje aktualnosti i jednostavne forme zasigurno će se pjevati još dugo. Možemo biti ponosni što smo u nasljeđe dobili nešto tako vrijedno i posebno na čuvanje.

S obzirom na bogatu zbirku GISKO-a i poticanje čitanja kao jedan od primarnih zadataka ovih razgovora, preporučite nam nekoliko etnografskih rukopisa i stručnu literaturu na koje po vašem mišljenju treba obratiti pozornost.

- Etnografska povijest čuva na tisuće stranica koje su zapisivali pojedinci iz cijele Hrvatske. Ljubiteljima slavonske baštine preporučila bih Otok Josipa Lovretića kao najpoznatiju iz tog niza, potom Klakar učitelja Luke Lukića, čiji je rukopis od fascinantne 4481 stranice izdan u četiri knjige 2016. i 2020. u izdanju Odsjeka za etnologiju HAZU, zatim Retkovci Ivana Filakovca i mnoge druge monografije iz cijele zemlje. Zainteresirane mogu uputiti na mrežne stranice Odsjeka jer je sve dostupno i za virtualno čitanje!