Kada bih svaki put kada mi netko kaže "osjećam se nesigurnom/nesigurnim" dobila pet eura, do kraja bih tjedna nakupila lijepu svoticu. Na poslu, naime, bar deset puta na dan čujem identično utvrđeno činjenično stanje kod klinaca, a to je da su najviše zaokupljeni strahom od neuspjeha i strahom od toga da neće biti prihvaćen od vršnjaka. Najviše ih, u biti, ograničava njihova vlastita nesigurnosti, nemaju povjerenja u sebe i svoj unutarnji svijet, koji ih stalno obeshrabruje i šalje im poruke da nisu dovoljno dobri gotovo pa ni u čemu.

Nedavno sam na kavi upravo o tome raspravljala s dragom prijateljicom. Obje smo se referirale na stav o sljedećem - ako nas itko može zeznuti kroz život, onda je to odgoj naših roditelja, a posebno majki. Obje imamo i kćeri, pa smo dodatno argumentirale i zapitale se jesmo li dovoljno osnažile svoje kćeri da mogu kroz život sa što manje frustracija. Isto je i kod sinova, i oni danas sve češće pa rekla bih i puno češće iskazuju strah od toga da neće u životu ništa postići, da su slabi, nedovoljno hrabri ili nedovoljno pametni da iskoriste sve što bi od života mogli dobiti. Uvijek se i sama kroz posao pitam kako postići balans između poticanja djeteta da bude svjesno svojih mogućnosti i vještina, a da pri tome ne postane bahato ili arogantno, bez dovoljno empatije za ljude oko sebe.

Naime, danas se često suosjećanje s potrebama drugih doživljava kao slabost i siguran put u život obilježen neuspjehom. Očekuje se da samo kruti, hladni, s manjkom empatije i viškom simpatije prema sebi, sebi bitni, imaju šansu i predispozicije za uspjeh. I definicija uspjeha i uspješnosti vrlo je varijabilna. Nekima se uspjeh mjeri po broju nula na iznosima bankovnih računa, drugima u prilici da imaju mogućnost biti roditelji i uživati u svojoj djeci, treći su sretni što, unatoč nekoj bolesti, mogu koračati putem života, četvrti da su uopće i živi, peti se raduju dok uživaju u prirodi i ljepoti bezbrižnosti ekološkog pristupa životu bez imperativa novca... dakle, i sami dok ovo čitate definirajte što je za vas uspjeh.

Međutim, nekako svi izbjegavamo razmišljati o tome koliko smo sami kao roditelji odgovorni za to jesu li naša djeca uspješna i sretna u životu. Sve više me obeshrabruje spoznaja da većina nesigurne djece dolazi upravo iz obitelji u kojima je jako teško naći podršku, poticaj, ohrabrivanje, vjetar u leđa. U takvim se obiteljima djetetu ne šalje poruka: "Samo naprijed, nije bitno ako ne ide s prve, bitno je kretati se." Skloni smo, ruku na srce, odgajati djecu tako da joj već u startu podrežemo krila, ukalupljujemo u modele po sebi, uskraćujemo pravo na mišljenje i razmišljanje, osobnu argumentaciju i stavove. Namećemo tim mladim ljudima svoje stavove ili želje, olako im upućujemo kritike, psovke i uvrede, a teško prevalimo preko jezika pohvalu i poticaj za dalje. Nekada se roditelji znaju i rivalizirati s djecom, kao da su ponekad i ljubomorni ako je dijete u nečemu bolje.

Sigurno dijete stvara siguran svijet oko sebe, jer ako ga od početka učimo da ima vjeru u sebe, ako ga ohrabrujemo i usađujemo mu osjećaj da vrijedi i zaslužuje nešto, manja je šansa da odgojimo nesretno i ranjivo dijete koje će odustati od sebe da bi udovoljilo drugima oko sebe. Nije lako danas balansirati kao roditelj. Previše nam se pogrešnih smjernica daje, a nekada i olako odustajemo u ulozi roditelja očekujući da će to netko drugi umjesto nas odraditi. Neće.

Možda se većini učini nerealan moj savjet, ali, sigurna sam, nema djeteta koje ne posjeduje neki potencijal, važno je samo da ga na vrijeme prepoznate, da ga djetetu osvijestite i ohrabrite, da zna kako je taj njegov talent ili vrlina vrijedna i njega i vašeg truda. Nekada u odgoju i vrijedi ona "manje je više", u ovom slučaju manje materijalnog, a više emotivnoga. I to u tim najranijim godinama kada "tuširanje djeteta ljubavlju i spoznajom da ste uvijek tu uz njega" najbolje utječe na rast i procvat. Nježnost, toplina, iskazivanje ljubavi i poticajnih radnji i riječi prema vašem djetetu zapravo je najbolji put prema zdravom odrastanju i sretnom djetetu. Posljedično tome - i zadovoljnom roditelju. Dijete koje se od malih dana uči ljubavi, sigurnosti i spoznaji da je roditelj uz njega, da ga štiti, usmjerava i potiče, tješi, ohrabruje ili smiruje, znat će kroz život koračati odlučnije i sigurnije. Nesigurna djeca osuđena na kazne, omalovažavanja i stalne prijekore svojih roditelja, djeca koja se često propituju jesu li teret svojim roditeljima i je li njihovo postojanje promašaj i za nju i za roditelje, ta djeca, nažalost, danas pune bolnički i socijalni sustav, pa i crnu kroniku.

Sažmimo: više ljubavi i vremena za dijete, manje novca i materijalnog dodvoravanja - i svijet će biti bolje mjesto za život.