Ukidamo mobitele u školama. Super ideja. Kasni, ali nakon pandemijske škole opravdano je konačno shvatiti da djecu treba vratiti samoj sebi. Možda se ta ideja o ukidanju mobitela u eri umjetne inteligencije čini pomalo neprihvatljivom, međutim, krajnje je vrijeme da se poduzmu i ovako "drastični" potezi da bi se usmjerila pozornost na samu školu i školsko okruženje te ono što se u školi podučava.

Mobiteli su svima postali poput članova obitelji, neki se više druže s mobitelom nego nego s rodbinom. Mobiteli su odavno preuzeli kontrolu nad životima ljudi i premda se većina brani tvrdnjom kako vrlo dobro znaju balansirati vremenom koje odvajaju za ovu napravu, složit ćemo se svi da i nismo u tome uvijek iskreni. Lakše je skrolati po društvenim mrežama ili tipkom provjeriti što nam rade prijatelji, djeca, znanci dragi ili manje dragi ljudi, imati uvid u zbivanja u nas i u svijetu, biti ukorak sa svim novitetima i modnim trendovima, znati maltene sve o svima i svi sve o nama. Mobitel je čaroban i u sekundi nam otvara vrata u svijet u kojemu ne stignemo sami uživati. Na dlanu su nam fotografije iz svih dijelova svijeta. Možemo u detalje secirati nečiji izgled, izjavu, ponašanje. Ne treba nam više odlazak u grad, planiranje kave ili ručka da sjednemo i da razgovaramo nekoliko sati. Vrijeme je postalo novac, novac je postao simbol uspjeha, a uspjeh nešto što se ne definira nekim prijašnjim vrijednostima, nego po onom "imam, znači jesam". Sve navedeno preslikava se i na našu djecu. Njima smo nekad na određeni način zavidjeli jer mogu uživati u igri, slobodnom vremenu, neobveznom stilu života, bezbrižnosti, pravu na pogreške i propuste, u brzoj hrani, slatkišima, prijateljima, raznim pustolovinama, stavu "brigo moja prijeđi na roditelja". Mobitel je stao ukraj njihovu bezbrižnom stilu života jer poput nas i oni su naglo dobili uvid u sve pore ovog svijeta. Pritisak sa svih strana i na izgled, i na ponašanje, i stav, i uspjeh, i druženje, i odabir prijatelja. Često bivaju sve ono što sami zapravo ne žele biti, ali im okolina to uporno nameće.

"Zbunjen sam", svakodnevno čujem od djece koja se upravo tako se i osjećaju - zbunjeno. Ne znaju kada je pravo vrijeme da su u vezi, da imaju simpatiju, da popiju prvo pivo, popuše cigaretu, da se i prvi put napiju nakon ljubavnih problema... Zbunjeni su svim tim imperativima, da do 20. godine doslovno sve moraju probati, pa i ono što im ugrožava život. Upravo čitam objavu moje drage prijateljice koja je svoj rad posvetila mladim ovisnicima i zgrožena je činjenicom da je danas "ušmrkati lajnu" posve prihvatljiv stil života mladih i na svadbi, i u klubu, i na rođendanu, i u gostima... jer svi to rade. Čak i neki roditelji skupa s djetetom šmrču drogu i pri tome misle da su cool i moderni?!

Mobiteli su danas omiljeni predmet svakom tko misli da je to stvarčica koja život čini značajno lakšim. O.K. Dijelom se slažem. Međutim, ta ista spravica tako fino i perfidno ulazi u sve naše živote i filigranski, minuciozno utječe na odgoj naše djece, umjesto nas koji smo i sami na mobitelima i nekoliko sati gledamo što nam društvo radi. Mobitel u ruci našeg djeteta često glumi ulogu tog istog roditelja, mijenja učitelja, daje uvid u puno toga što ne samo da nije prihvatljivo za dijete nego je često i pogubno. Znam da postoje brojne aplikacije kojima pratite djecu i ograničavate im vrijeme provedeno na mobitelu, kontolirate njihovo kretanje ili s kime se dopisuju, ali isto tako znajte da vaša djeca znaju da postoje aplikacije koje poništavaju te vaše sigurnosne.

Dječja je mašta nedostižna, a u kombinaciji s izazovima koje nudi mobitel, rezultati znaju biti porazni. Tipkaju brzinom svjetlosti, ali pišu brzinom puža kada treba u bilježnicu napisati kraći esej. Disleksija i disgrafija veliki su izazov i za djecu, i za roditelje, i za učitelje. Nije riječ o intelektualno sporijoj djeci, nego o vrlo često pametnoj i vrlo inteligentnoj djeci koja imaju probleme u čitanju i pisanju upravo zato što im je mobitel "pojeo" pola slogova, samoglasnika i suglasnika. Oskudne su im rečenice i fond riječi, kratko i površno znaju opisati kako se osjećaju, uglavnom na način "O.K." i pri tome ne znaju definirati različita emocionalan stanja. "Pošaljem vam smajlić", kaže mi pacijentica, i još se usput ispričava zbog toga što nije skinula nove aplikacije s novijim emotikonima, pa, eto, ove koje mi šalju nisu baš "cool". U obliku emotikona šalje mi poruku da je "tužna, plačljiva, suicidalna, nesretna, usamljena". Svaki emotikon jedna emocija ili stanje, ma koliko složeni bili.

Dakle, o motorici i senzornom izričaju pisala sam u prošloj kolumni, na djecu koja se ne znaju pošteno ni zatrčati upozoravala sam više njih, a o klincima koji se boje izgovoriti najjednostavniju rečenicu drugom ću prigodom.

Uglavnom, sada kada smo im uzeli mobitele, vratimo im i veliki odmor na igralištu, s loptom i uz druženje. Socijalizacija je djece preduvjet za puno toga dobroga. Dakle, sljedeća kampanja neka ide u smjeru “igra na zraku i druženje”, jer to je put do manje nasilja, manje anksiozne i depresivne i nesretne djece. I savršena prilika da svako dijete dobije šansu da ima pravog, a ne virtualnog prijatelja.