Kolumne
Putničke svaštarije Piše: Slobodan Kadić
Avioni i vlakovi - sve veći strahovi…
Datum objave: 14. lipnja, 2023.

Teško da bih se odlučio putovati autobusom na duge staze. Uska su ta mjesta u koja se moramo ukalupiti, uglavnom neudobna sjedišta puna prašine te hrpa mlađih sebičnih turista koji muziku slušaju sa zvučnika svojim mobitela, a ne preko slušalica… To me baš straši.



Skuplji letovi


Ništa to nije kao što je nekada bilo! Čak ni ljudi nisu isti, sve same kopije, falš rekli bismo, a pritom su visoke cijene karata kao posljedica poskupljenja benzina zbog rata u Ukrajini. Avionski letovi također su poskupjeli, niskotarifne kompanije bilježe rekorde prodaje, sve više ljudi leti prvi put i pritom se niti ne trude pročitati na što treba obratiti pozornost. Nedavno sam svjedočio nemiloj sceni na novom istanbulskom aerodromu kada su nekoj putnici zaplijenili kompletnu kolekciju skupih parfema u bočicama većih dimenzija koje je lakomisleno ponijela u kabinskoj prtljazi. Ti isti prvoletači ne znaju da se nakon slijetanja treba pričekati obavijest kada se mogu ustati te uzeti prtljagu, a ne odmah poput klokana skočiti nakon što avion dodirne pistu?! Neki neinformirani prvoletači također ne znaju da treba zavezati pojas i da treba sjesti na točno naznačeno sjedalo koje su dobili prilikom čekiranja, a ne skakutati od sjedišta do sjedišta kako bi ugrabili sjedište u emergency exit redu gdje se noge ipak mogu ispružiti, ali ta sjedala se posebno plaćaju! Zbog njihovog neznanja, avioni često kasne s polaskom, nisu oni toga svjesni jer uživaju u svojem zbunjujućem svijetu! Neinformiranost i neznanje je najveća bolest sadašnjosti. U vrijeme korone, rijetki su učili, a "bez muke nema nauke", postala je samo smiješna fraza. Strah me je, zapravo, da to isto neznanje postane pandemija, ali je problematično pitanje hoće li Pfizer pronaći cjepivo koje bi je zaustavilo?

O vlakovima često pišem, ne paradoksalno ili zato što mi je to fetiš, nego zato što dosta o njima imam za napisati i jer taj sektor godinama pratim. Dobro je znano da u domovini o njima baš nemamo i nešto pozitivno pisati jer su sve sporiji i sporiji, ali svi naši susjedi trude se željeznicu podići na višu razinu. Godinama hvalim mađarske vlakove i njihovu modernizaciju. Ponajprije, riječ je o prekrasnim vagonima i kompozicijama vlakova koje sadrže i 1+ razred (prekrasni kupei s kožnim sjedištima) te restorančić s finim kolačima i hranom po izuzetno prihvatljivim cijenama. Tako kavu možete popiti za 450 forinti ili 1.19 eura, a pivo za koju forintu više, pa procijenite što vam se više isplati?! Akcijske cijene karata od npr. Pečuha pravi su hit. Tako jednosmjerna karta drugog razreda s rezervacijom stoji nevjerojatnih 2399 forinti (6,47 eura), a prvog 3299 forinti (8,9 eura) za 240 kilometara vožnje. Naravno da sličnu cijenu Hrvatske željeznice ne mogu niti izmisliti, a kamoli realizirati, a što me još više straši. Zašto npr. HŽ financiran od strane države - također nije osmislio jeftinu mjesečnu kartu za vlak nalik onoj u Španjolskoj, ili u Njemačkoj. Mogla bi npr. koštati 49 eura i vrijediti za neograničeni broj vožnji u drugom razredu diljem države. Mislim da bi je kupili mnogi građani i da bi HŽ profitirao, ali mislim da u njihovom gnijezdu ne planiraju takve akcije, nego im je vrhunac organiziranje popusta za odlazak na Kestenijadu u Hrvatsku Kostajnicu, a protiv čega nemam ništa protiv, ali me ipak straši!

Pitanje interneta


Lovorike MAV-u (mađarskom željezničkom operateru), ali ipak veliki minus jednoj drugoj stvari: internetu u Mađarskoj! Od tih 240 kilometara vožnje od Pečuha do Budimpešte, internet mi je radio samo dvadesetak minuta. Nevjerojatno je koliko Mađarska nazaduje po pitanju interneta, a našim mobilnim operaterima svakako skidam kapu, jer gotovo da nema kutka države u kojima ne dopire neki od signala, od pašnjaka pa do voćnjaka i skrivenih kleti oko Pitomače i uvala na Hvaru. Logično je da im postavljanje baznih stanica na područja pokrivena njivama nije baš isplativo, ali riječ je važnoj pruzi kojima dnevno projuri nekoliko vlakova na relaciji Budimpešta - Sarbogard - Dombovar - Pečuh. U Hrvatskoj GSM signala imate i u mnogobrojnim tunelima prema moru. Odlična je pokrivenost signalom i u susjednoj Sloveniji, a o Austriji i Njemačkoj da i ne govorim. Mobiteli rade kao podmazani, a u Mađarskoj se pate hvatajući ofucani signal mreža koje su se valjda bazirale samo na velike gradove, a sela, pastiri i ovčice im nisu bitni! I to me straši.