Ekonomija
TRŽIŠTE: OSCILACIJE CIJENA PONOVO “OTPAKIRANA” IDEJA O POKRETANJU POLJOBURZE

Bi li domaća burza roba donijela stabilnost i sigurnost u trgovanje?
Objavljeno 7. veljače, 2024.
Jakopović: Nismo sigurni bi li se moglo funkcionirati neovisno o svjetskim kretanjima

Ideje o robnim burzama u Hrvatskoj se uglavnom javljaju u kriznim godinama u poljoprivredi i kada je tržište narušeno, a lanci opskrbe prekinuti, kao što je to posljednjih godina.



Kako je Osijek krajem siječnja bio domaćin ovogodišnjih Dana poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u organizaciji Ministarstva poljoprivrede, o tome se post festum diskutiralo i na sjednici Skupštine Osječko-baranjske županije.

- Ova je županija bila i jest jedan od najvećih poljoprivrednih resursa naše države, pa bi prema tome bilo u redu da se ovdje kreiraju i cijene tih proizvoda, koji su, nažalost, u pravilu samo sirovina - čulo se.

Dakle, ponovno je osvježena ideja o - osnivanju burze poljoprivrednih proizvoda. Time je nakon gotovo cijelog desetljeća na ovim prostorima, bar neformalno, dotaknuta ta tema.

Ona naravno nije nova, prva ozbiljna namjera osnivanja poljoburze bila je vezana upravo uz Osječko-baranjsku županiju kao inicijatora.

U travnju 2006. prihvaćen je nacrt društvenog ugovora o osnivanju poduzeća Robna burza d.o.o. za trgovinu i usluge, kao preteče prvo nacionalne, a potom i međunarodne terminske robne burze poljoprivrednih proizvoda, prve u Hrvatskoj, a trebala je zaživjeti najkasnije u listopadu.

Mediji su tada izvještavali da je na sastanku predstavnika Osječko-baranjske, Vukovarsko-srijemske i Virovitičko-podravske županije istaknuto kako postoji 60-ak gospodarstava, zadruga i banaka zainteresiranih za ulazak u Robnu burzu. Studiju osnivanja burze, čiji bi zadatci bili reguliranje cijena i uvođenje reda na tržištu poljoprivrednih proizvoda, izradio je Ekonomski fakultet u Osijeku, u suradnji s osječkim Poljoprivrednim fakultetom i zagrebačkim Agronomskim fakultetom.

Privatna inicijativa


No kako ta ideja nije zaživjela, korak dalje učinilo se s privatnom inicijativom. U jesen 2013. prvo se bilježi namjera osnivanje Burze Agro Osijek, zamišljena je kao dioničko društvu u kojem bi udjel od 25 posto plus jedna dionica imali poljoprivrednici. Svaka je dionica trebala vrijediti tonu pšenice. No zbog osporavane reputacije pokretača burza ni tada nije zaživjela. Pola godine poslije dolazi do osnivanja Osječke robne burze. I ona je bila formirana kao dioničko društvo, koje je za prvu ruku ponudilo trgovanje pšenicom iz žetve s terminom 20. kolovoza 2014. Uvjet za trgovanje terminskim ugovorima, koji se moraju namiriti fizički, pohrana je pšenice u silose s kojima OSRB ima potpisan ugovor o skladištenju. Zamišljeno je da burza u početku trguje kukuruzom, pšenicom, sojom, ali i zlatom i srebrom.

I tu se zaista kotač pokrenuo, u našem dnevnom listu u travnju 2015. izvijestili smo kako se do tada trgovalo 46.861 tonom merkantilne pšenice, 19 tisuća tona kukuruza, šest tisuća tona soje i 24 kilograma investicijskog zlata. Pri tome je ostvaren ukupni promet od 94,8 milijuna kuna.

No možda najporaznija činjenica proizišla iz tog jednogodišnjeg iskustva jest saznanje kako velik dio naše poljoprivredne proizvodnje ipak ne može kvalitetom odgovoriti na zahtjeve tržišta. Roba koja se nudi jednostavno ne prolazi osnovne parametre koje traži tržište Europe, posebice pšenica za mlinsko-pekarsku industriju.

Kako tada, tako i danas, jer Hrvatska nema do kraja regulirane zakonske propise o robnim burzama i zakonskog usklađivanja s Hanfom kao regulatorom tržišta kapitala, na Osječkoj burzi moguće je trgovati samo spot ugovorima i terminskim ugovorima, koji se moraju namiriti fizički. Zbog toga se (ni) ta burza nije razvila onako kako je bilo zamišljeno, u drugoj godini nisu više imali čime trgovati...

Posljednji pokušaj jasnijeg utvrđivanja cijene poljoproizvoda na osnovi potražnje bilježi se u proljeće 2021., kada su iz osječke Žito grupe objavili da nude mogućnost ugovaranja zajamčene cijene otkupa uroda, odnosno uveli su tzv. kotaciju cijena. Ona je i danas vidljiva na njihovim mrežnim stranicama.

Kartelsko udruživanje


Mladen Jakopović, predsjednik Hrvatske poljoprivredne komore (HPK), također navodi da se burza roba više puta u posljednjih dvadesetak godina pokušala nametnuti kao način sigurnog trgovanja poljoprivrednim proizvodima, ali se nikada nije otišlo dalje od ideje.

“Bilo je više pokušaja još tamo negdje krajem 2006. godine, a ideja je uvijek dolazila iz Osječko-baranjske županije, kao jedno od rješenja da se tržište poljoprivrednih roba sredi i da poljoprivrednici dobiju stabilno i sigurno tržište. Na žalost, do realizacije nije nikada došlo. HPK smatra kako je tržište poljoprivrednih proizvoda posljednjih godina postalo izuzetno nestabilno i da je svakako potrebna sigurnost i ugovaranje prodaje proizvodnje unaprijed, što se pokušalo kotacijskim cijenama koje su uvele neke tvrtke. Činjenica je da bi burza roba bila dobra, ali mi se čini kako je to kod nas neprovedivo jer zahtijeva golem napor, a cijene se ionako danas formiraju na temelju kretanja na dokazanim svjetskim i europskim robnim burzama, od kojih su za hrvatske poljoprivrednike najvažnije robna burza u Parizu i Budimpešti. Mi imamo u našem okruženju, točnije, u Srbiji, burzu roba, koja funkcionira, ali, na žalost, i tu je vidljivo da to nije donijelo pomak u prodaji, u njezinu slučaju srbijanskih poljoprivrednih proizvoda. Trgovanje na njoj je izuzetno malo u odnosu prema ukupnoj proizvodnji, a neizvjesnost oko cijena jednaka kao i kod nas", kaže Jakopović i dodaje: "Hrvatska je danas dio Europske unije (EU) i zajedničkog tržišta te na našem tržištu postoji golem broj tvrtki koje otkupljuju burzovne robe, a u vrijeme digitalizacije i informatičke povezanosti vrlo je lako utvrditi trenutne i buduće cijene te prema njima prodavati svoje proizvode. Najveći problem hrvatskih poljoprivrednika je što nemaju svoje silose i skladišta, pa ne mogu robu spremiti i trgovati u trenutku kada je cijena na tržištu viša i tako izvući maksimalnu dobit od svoje proizvodnje. Smatramo kako bi važnije bilo da se Zajedničkom poljoprivrednom politkom (ZPP) i preko EU fondova poljoprivrednici udruže i investiraju u silose i skladišta te da zajednički nastupaju na tržištu. Ovako kako danas funkcioniraju, to se najčešće odvija tako da prodaju svoju robu tijekom žetve i berbe, a potom budu nezadovoljni otkupnim cijenama. HPK je mišljenja kako država mora više kontrolirati kartelsko udruživanje otkupljivača, koji se vrlo često dogovaraju oko cijena, što onda ne ostavlja prostor poljoprivrednicima da dobiju bolju otkupnu cijenu. Drugi je problem i to što naši poljoprivrednici imaju velike troškove proizvodnje, zbog čega im je potreban novac, pa često odmah prodaju robu, jer nemaju prostora i vremena da je čuvaju do boljih tržišnih cijena.

Jakopović podsjeća da je od pojave korone, preko rata u Ukrajini, do inflacije i rasta globalnih cijena hrane došlo do golemih oscilacija cijena na svjetskom tržištu.

“Ratari su posljednje dvije godine ostvarivali odlične otkupne cijene, jer su globalne cijene eksplodirale. Potom je slijedio pad cijena, što im je stvorilo problem, a onda i prekomjerni uvoz roba iz Ukrajine. Sve to rezultiralo je nezadovoljstvom i potrebom države da dodatno intervenira u tržište potporama i financijskom pomoći. Teorijski bi robne burze sigurno donijele stabilnost i sigurnost u trgovanje, ali u ovom trenutku nismo sigurno je li to realno i provedivo i koliko bi naše robne burze mogle funkcionirati neovisno o svjetskim kretanjima. Također, pitanje je tko bi burzu vodio i kako bi ona funkcionirala. HPK je spreman saslušati ideje onih koji se zauzimaju za pokretanje robne burze, a potom donijeti odluku bi li takav projekt podržao", kaže Jakopović.

Zdenka Rupčić
OTVORENO TRŽIŠTE
- Ono čega moramo biti svjesni jest da poljoprivrednici u Hrvatskoj funkcioniraju na otvorenom tržištu i da su poslovni ljudi koji sami donose odluke o tome kome će, kako i kada prodavati svoje proizvode. Dakle, moraju preuzeti rizik loših godina, a profitirati iz dobrih godina. Isto je i kod kotacijskih cijena – ako su im one dobre i povoljne, mogu se odlučiti za njih ili čekati neku novu priliku. Smatramo kako je tu važna i financijska pismenost i bolja edukacija poljoprivrednika kako da se nose sa tržištem. Također smatramo da je udruživanje i kooperacija s domaćim poljoprivrednim tvrtkama najbolji i najsigurniji način poslovanja na poljoprivrednom tržištu - zaključuje Mladen Jakopović.

Možda ste propustili...

UGROŽENI KLJUČNI ARGENTINSKI PROIZVODI

Vrućine štete soji i kukuruzu

IZAZOV: ZAŠTITA BILJA - KAKO JE NESTALA SINERGIJA IZMEĐU ZNANOSTI I STRUKE?

Porast populacije u svijetu zahtijeva rast proizvodnje hrane od 43 posto

Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana