Magazin
PROF. EM. DR. SC. ŽELJKO POTOČNJAK, PRAVNI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Vlada će učiniti sve što je u njezinoj moći da se tenzije smire prije izbora
Objavljeno 3. veljače, 2024.

U zapadnjačkom poimanju demokracije štrajkovi su uobičajena pojava, što je za sindikate koristan alat za ishođenje vlastitih zahtjeva, najčešće povećanja plaća, premda nijedna vlast ni poslodavci ne vole štrajkove, pa se snagom argumenata ili prisilnim (zakonskim) sredstvima protiv toga bore. Primjerice, sjećamo se teških sukoba britanske premjerke Margaret Thatcher i rudara 1978./79., poznatog kao Winter of Discontent, koji su tada mjesecima štrajkali i na kraju bili slomljeni...



Što štrajkovi znače za politiku, vlast i oporbu i, obrnuto, što politika znači za prosvjednike i štrajkaše, kao i za poslodavce, vodeći se povijesnim iskustvima, kao i ovodobnim primjerima - pitali smo prof. em. dr. sc. Željka Potočnjaka s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- U pravu ste kada kažete da poslodavci ne vole štrajkove. Oni su trošak, ali je problem da takvi sukobi bitno narušavaju i odnose koji su nužni za uspješnu suradnju poslodavaca i onih koji za njih rade. Štrajk je sličan ratu do kojega dolazi ako su poremećeni međunarodni odnosi. U tom smislu i štrajk se u radnim odnosima smatra krajnjim sredstvom. Osobito stoga što, kao i u drugim ratovima, često stradaju nevini (djeca koja ne mogu ići u vrtiće i škole, putnici koji ne mogu doći do svojeg odredišta, stranke u sudskim postupcima koje ne mogu ostvariti svoja prava i sl.). Ako je štrajk povezan s radnim odnosima u kojima je posredno ili neposredno država poslodavac (držana uprava i javne službe, trgovačka društva u državnom vlasništvu), onda takvi štrajkovi nužno dobivaju i političku dimenziju. Kad ste već spomenuli Margaret Thatcher, koju iznimno cijenim kao političarku, i njezino slamanje štrajka rudara, moram vas podsjetiti da je prije slamanja štrajka rudara ona centralizirala tradicionalno decentraliziranu britansku policiju. Naime, lokalni policajci nisu htjeli tući rudare s kojima su nakon posla pili pivo u pubovima, pa je trebalo dovesti policiju iz drugih područja.

Međutim, pravo na štrajk temeljno je ljudsko pravo. Države su dugo izbjegavale to izričito priznati u međunarodnim ugovorima, pa je zato važno spomenuti da je među prvima to učinila Europska unija, koja je u čl. 28. Povelje o temeljnim pravima zajamčila pravo na štrajk kao jedno od temeljnih ljudskih prava koje se ostvaruje i u skladu s pravom Europske unije i uz poštovanje nacionalnih zakonodavstava i prakse. Pravo na štrajk usko je povezano s pravom na slobodno udruživanje u sklopu kojega je za demokratske političke sustave najvažnije pravo na političko organiziranje, ali odmah nakon njega slijedi pravo radnika i poslodavaca da formiraju svoje udruge (sindikate i udruge poslodavaca). Jednako tako ono je povezano s pravom na kolektivno pregovaranje i uređenje radnih odnosa kolektivnim ugovorima. Bez prava na štrajk kolektivno pregovaranje pretvorilo bi se u kolektivno moljakanje. Kao i druga temeljna ljudska prava postoje i određena pravna ograničenja prava na štrajk, naročito kada on utječe na ostvarivanje nekih drugih ljudskih prava.

Vezano uz vaše spominjanje gospođe Thatcher i njezin uspjeh u borbi protiv rudara moram spomenuti da i u hrvatskoj državnoj upravi po sindikalnom obuhvatu, pokrivenosti kolektivnim ugovorima i posebnim pravima prednjače - policijski službenici. Možda je ova usporedba neprimjerena, ali ste me na nju potaknuli spominjanjem gospođe Thatcher.

ZABRINJAVAJUĆI SUKOBI


Po čemu je Hrvatska specifična, i danas i kad je bila u bivšoj zajedničkoj državi...?

- Posebnost je Hrvatske u tome da mi nemamo neku dugotrajnu tradiciju ni pravnog uređenja, a ni organiziranja štrajkova. Pred kraj socijalizma učestali su štrajkovi, pa je 1989. iznenada pravo na štrajk uneseno i u tadašnji Ustav. U neovisnoj Hrvatskoj zajamčeno je Ustavom iz 1990., a sustavno uređeno od 1995., kada je donesen prvi Zakon o radu. Međutim, posebnost je štrajkova u nas da mi i dalje imamo relativno veliki javni sektor (državnu upravu, javne službe, trgovačka društva u vlasništvu centralne i lokalne države). Dakle, država je često neposredno ili posredno poslodavac. Isto tako, sindikalno članstvo u tom javnom sektoru je relativno brojno, a u privatnom je sektoru jako slabašno. Javni je sektor u cijelosti pokriven kolektivnim ugovorima, a u privatnom je sektoru malo kolektivnih ugovora.

Sve što se događa u svezi sa sindikalnim organiziranjem i kolektivnim ugovorima događa se u Hrvatskoj i u svezi sa štrajkovima. Samo u posljednjih nekoliko godina u javnom sektoru imali smo štrajk nastavnika u školama, štrajk sudaca, štrajk sudskih službenika i namještenika, sada ponovno štrajk sudaca, a prijeti se i štrajkom u zdravstvu, visokom obrazovanju i znanosti. Za razliku od toga uopće se ne mogu sjetiti kada smo imali neki veći i važniji štrajk u privatnom sektoru. To je jako zabrinjavajuće jer je štrajk, prije svega, namijenjen ostvarivanju interesa u privatnom sektoru, a sukobljeni interesi u javnom sektoru trebali bi se rješavati kroz politički sustav, mirnim putem i u pravilu bez štrajkova. U tom smislu neke države zabranjuju ili ograničavaju štrajkove u tim djelatnostima.

To sve meni pokazuje da postoje ozbiljni problemi u funkcioniranju političkog sustava koji ne uspijeva uskladiti različite interese, a upravo tome politički sustav služi. To me naročito uznemirava kada vidim da u tim sukobima sudjeluju nositelji vlasti koji bi trebali surađivati i međusobno se kontrolirati. To je nužno za demokratske sustave podjele vlasti u kojima treba postojati odnos suradnje i međusobne kontrole između zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Štrajkovi sudaca, državnih odvjetnika (bez obzira na to kako se nazivali) i sudskih službenika nesumnjivo pokazuju da ne postoji međusobno uvažavanje između izvršne i pravosudne vlasti (u koju su u nas osim sudaca uključeni i državni odvjetnici).

UGROZA DEMOKRACIJE


Gledajući širu sliku društva, koliko su štrajkovi svojevrsna kušnja demokracije? Drugim riječima, može li se pravo na štrajk, koje podrazumijeva odgovornost, izokrenuti u svoju suprotnost - u neodgovornost i ucjene koji destabiliziraju državu, institucije i funkcioniranje sustava?

- Mislim da je demokracija u Hrvatskoj doista na ozbiljnoj kušnji. Kada se radi o sucima i državnim odvjetnicima, bez obzira na to što nam je pravosuđe sporo i neučinkovito, a državno odvjetništvo gotovo posve devastirano, mislim da se ovim prosvjedima oni zapravo bore za svoju ustavnu poziciju. Godinama im plaće nisu pratile promjene u plaćama u državnoj upravi i javnom sektoru, a neke od naknada za dežurstva i pripravnost bile su tako mizerne da su ih s punim pravom doživljavali kao ponižavajuće. Rade u uredima koji su posve neprimjereni za suce i državne odvjetnike. I sada, kada traže da se učine promjene o kojima su se prošle godine dogovorili s Vladom, nude im se topli obroci, božićnice, dar za djecu i sl., a traži se od njih da se u svezi s plaćama strpe. Kada kažu da na to više nisu spremni, onda iz Vlade dobivaju odgovor da mogu štrajkati i deset godina, ali da se Vlada neće dati ucjenjivati, odnosno da više nije nužno da su članovi biračkih odbora koji osiguravaju poštene izbore. Znači li to da Vlada pristaje da građani deset godina neće moći ostvarivati svoje Ustavom i međunarodnim ugovorima zajamčeno pravo na pravedno suđenje u razumnom roku ili da joj nije važno hoće li građani predstojeće izbore smatrati poštenim? Takav odnos između izvršene i pravosudne vlasti prema mojem je mišljenju posve neprimjeren i ugrožava funkcioniranje Republike Hrvatske kao demokratske i pravne države. Pri tome treba voditi računa i o činjenici da, kako ja vidim, postoji i poremećeni odnos između izvršne i zakonodavne vlasti. Zakonodavna vlast trebala bio kontrolirati izvršnu vlast, no moj je dojam da se u Republici Hrvatskoj to događa samo u trenutku imenovanja vlade, a da su nakon toga odnosi upravo suprotni.

Također, moram upozoriti i na to da je zakonsko uređenje prava na štrajk, kao prava sindikata, sadržano u Zakonu o radu iz 1995. nekoliko puta mijenjano. Prvo je, ako se dobro sjećam, 1997. Vrhovni sud donio presudu da su zakoniti samo štrajkovi u svezi s kolektivnim pregovaranjem i time ograničio to pravo (ta je odredba poslije unesena i u tekst Zakona o radu), nakon toga je Račanova vlada kao dopuštenu osnovu organiziranja štrajka uvela i nešto što inače ne bi smjelo biti dopušteni cilj štrajka - pravo na ostvarenje neisplaćene plaće. To je pravni, a ne interesni spor, a za rješavanje pravnih sporova upravo postoji pravna država. Međutim, možda su najvažnije izmjena iz lipnja 2023. koje proizlaze iz presude Vrhovnog suda o zakonitosti štrajka sudskih službenika i namještenika. Vrhovni je sud odredbe čl. 205. Zakona o radu protumačio na način da su dopuštene dvije vrste interesnih sporova koji mogu biti zakoniti cilj štrajka: oni koji su usmjereni na zaštitu i promicanje gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata i oni koji su usmjereni na sklapanje, izmjenu ili obnovu kolektivnih ugovora. Dakle, za zakonitost štrajka dovoljno je da bude ispunjen jedan od tih ciljeva - ne traži se njihova kumulacija. Pri tome se kod objašnjenja gospodarskih i socijalnih interesa članova sindikata Vrhovni sud posebno referirao upravo na koeficijente za određivanje plaća državnih službenika. Ja to tumačim tako da su u Republici Hrvatskoj, nakon te presude, zakoniti štrajkovi kojima se traže viši koeficijenti za plaće u državnim i javnim službama, iako Zakon o plaćama u državnim i javnim službama određuje da te koeficijente utvrđuje Vlada RH. Stoga mi se čini da "prijete praznom puškom" ministri koji kažu da se o koeficijentima Vlada sa sindikatima samo savjetuje, a da o tome s njima ne pregovara.

ZAKONI I UREDBE


Zadržimo se i dalje na domaćem terenu. Koliko je u kontekstu štrajka sudaca i politike, i populizma, i propagande, i ucjena... s obzirom na predizborno vrijeme? Ne čini li se malo nelogičnim da se štrajkom traže veće plaće, a Vlada im je, kaže, ispunila uvjete za povišicama koje su tražili prošle godine? Povišeni tonovi zbog povišice, moglo bi se reći, ili pak "bijeli štrajk sa crnim referencama"...

- Proteklih 25 godina nijedna vlada nije vodila sustavnu politiku uređenja plaća koje se isplaćuju iz državnog proračuna ili drugih javnih izvora. Sve je ovisilo o trenutačnoj snazi pojedinih interesnih skupina. Sada su doneseni zakoni koji bar načelno uređuju plaće u državnoj upravi i javnim službama. Relativno cjelovito uređenje vidjet ćemo kada budu donesene uredbe, a njihove stvarne učinke najranije nakon dvije do tri godine primjene. Posve mi je razumljivo da u trenutku određivanja plaća najvećem broju osoba koje ih primaju iz državnog proračuna ili drugih javnih izvora (npr. zdravstvo) i ostali za koje to nije učinjeno žele da se i njihove plaće urede na način koji će za njih biti povoljan. Razumijem i suce i državne odvjetnike koji traže da se na primjereni način, to u svakom slučaju mora biti učinjeno posebnim zakonom, urede i njihove plaće. Strahuju da će se nakon izbora i uređenja plaća državnih i javnih službenika njihovi problemi ponovno zaboraviti, a možda i da neće biti novca za njih.

U četvrtak je stigla vijest da se tzv. bijeli štrajk prekida, odnosno da će prekinuti s mjerama upozorenja tijekom kojih rade samo na hitnim predmetima. To je odlučeno nakon sastanka ministra pravosuđa i uprave Ivana Malenice sa čelnicima Udruge hrvatskih sudaca (UHS) i Udruge hrvatskih državnoodvjetničkih dužnosnika. Vaš završni komentar?

- Iz dosadašnjeg iskustva mogu pretpostaviti da će Vlada učiniti sve što je u njezinoj moći da se tenzije smire prije izbora. Pri tome će neke stare nepravde biti ispravljene, a neke nove će nastati. Po meni je najveći problem u tome što će troškove svega toga plaćati neke buduće generacije. A kao što to proteklo desetljeće pokazuje, njima je otvorena mogućnost da bolje i pravednije uvjete potraže negdje drugdje. Nama je najpametnije, ako ne uspijevamo odnose urediti na način koji će zadržati postojeće stanovništvo, da se pripremimo za integraciju onih kojima su i takvi uvjeti atraktivni. (D.J.)
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana