Magazin
ZAMKE RETORIKE: POLITIKA NIJE ZA SVAKOGA...

Lekcije iz prošlosti ne
mijenjaju činjenicu da,
birajući političke vođe,
“padamo” na izvedbu
Objavljeno 2. prosinca, 2023.
Gabrijela Kišiček: Ako političar gradi karijeru performansima, ludostima…, mora računati da će prestati biti zanimljiv...

Kao i svaki put prije izbora, bilo na nacionalnoj ili lokalnoj razini, teme poput političke retorike, komunikacije prema javnosti i u medijima, kampanje i dr. postaju aktualnije nego prije. Može li se u tom kontekstu izdvojiti neki aspekt retorike koji postaje dominantna odrednica u odnosu prema uobičajenom poimanju govorne komunikacije s praktičnom svrhom uvjeravanja javnosti... - pitali smo izv. prof. dr. Gabrijelu Kišiček, pročelnicu Odsjeka za fonetiku na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.



IZVEDBA JE KLJUČNA



- Parafrazirajući Aristotela, mogu reći kako nema politike bez retorike, a retorika bez politike je prazna i nebitna. Ona postaje važnija i istaknutija u predizborno vrijeme jer tada postaje glavni alat kojim se političari bore za glasove birača, a retorička vještina nerijetko postaje presudna za pobjedu ili poraz na izborima. No mudri političari su svjesni kako se retorički imidž gradi godinama prije izbora, a u predizborno vrijeme samo se ubaci u "višu brzinu". Doduše, ta "viša brzina", bar proteklih godina, nerijetko dovede do populizma. Rekla bih da je populistička retorika osnovno obilježje predizbornog vremena jer tada i mainstream političari posežu za populističkim taktikama. Podilaze popularnim mišljenjima i stavovima, obećavaju ono što građani žele čuti, čak i kada je realizacija tih obećanja nerealna.


I to nije specifično samo za Hrvatsku. Taj rast populizma očit je u gotovo svim europskim demokracijama. Ono što je također specifično za političku retoriku u predizborno vrijeme jest veliki naglasak na etosu, kredibilitetu, osobnosti političara. Političari koji se "bore" za vlast žele se silno svidjeti biračima, žele stvoriti dojam o sebi kao iskrenim, vjerodostojnim, stručnim, odlučnim i samopouzdanim osobama koje su u stanju ispuniti sva obećanja i očekivanja građana. Oni koji su u tome bolji, dobivaju izbore. Nažalost, nijedan političar u povijesti čovječanstva nije dobio izbore jer je iznio dobru argumentaciju i bio logičan i koherentan u svom govoru. Pobjeđuje onaj tko je stvorio dojam o sebi kao osobi kojoj se može vjerovati. Posljedično, nije neobično da je i najviše ad hominem argumenata u retorici predizbornog vremena. Diskreditirati političkog oponenta, prečica je do izbornog uspjeha. Mnogi ljudi glasuju na izborima ne toliko "za" nekoga, već "protiv" nekoga kome ne vjeruju, tko ih je razočarao. To je zasigurno lakša taktika koju smo i mi u Hrvatskoj često viđali: političar ne uvjerava zašto je on dobar i treba njemu treba dati glas, već koliko je njegov oponent loš i što bi značilo da on, ne daj Bože, pobijedi.

Kad smo kod retorike, dojam je da se taj termin/pojam u javnosti uključujući i medije umnogome pojednostavljuje. Koliko je retorika složena, kompleksna i slojevita kad se tumači u širim i dubljim društvenim kontekstima?

- Da, to ste dobro primijetili. Termin "retorika" vrlo se često pogrešno ili površno tumači i koristi. Retorika uključuje želju da se nekoga u nešto uvjeri. Dakle, očito nije svaka ljudska komunikacija retorička. Također, često se misli da je retorika samo performans, izvedba i da učiti retoriku znači uvježbavati govor ispred ogledala. Izvedba jest važna, ali je tek posljednji od pet retoričkih kanona koje svaki govornik u pripremi govora mora proći. Još jedna zabluda jest da je retorika manipulacija, da je dobar retoričar onaj koji uspijeva "nasamariti" publiku, "podvaliti" joj nešto. Manipulacija, demagogija, uvjeravanje… vrlo su bliske, ali ipak međusobno različite. Sve zablude vezane uz retoriku rezultat su povijesnih previranja i tumačenja važnosti retorike u društvu, rezultat su tretiranja retorike u kontekstu obrazovanja. Čovjekovo umijeće uvjeravanja je pokretač civilizacijskih promjena, pokretač društvenog napretka. Ne može ni znanost ni tehnologija postići puno ako oni koji stoje iza toga ne posjeduju umijeće uvjeravanja. Naravno, u očima javnosti najprisutnija je politička retorika, pa i to pridonosi dojmu da se manipulira. Retorika je danas manje-više prisutna u svim profesijama, a retorički vješt čovjek brže će i lakše napredovati u svom poslu, bez obzira na to čime se bavi. Naravno, politički uspjeh je možda najočitija mjera retoričkih vještina.

S prethodnim pitanjem u vezi, koja su i kakva retorička sredstva najefikasnija na političkoj sceni općenito gledajući, i kakva je o tom pitanju situacija u Hrvatskoj? Što su zapravo retorička sredstva i kakva je njihova uloga kroz povijest, da idemo malo u širi kontekst?

- Najpoznatijeg grčkog govornika Demostena pitali su što čini dobroga govornika i on je odgovorio tri stvari: izvedba, izvedba i izvedba. I 20 stoljeća poslije vrijedi ista uputa. Političari čija je izvedba impresivna lakše i brže dopiru do publike i glasova birača. Jesmo li zbog toga površni? Ne. Činjenica jest da je u politici najvažnija percepcija, dojam koji političar stvara kod građana. Ako je dobar u izvedbi, stvara dojam da je siguran i samopouzdan, a to vodi zaključku da zna što govori, da je stručan i da mu se treba vjerovati. Je li to baš uvijek tako? Povijest nas uči da nije. Ivo Sanader je najbolji primjer. No te lekcije iz prošlosti ne mijenjaju činjenicu da, birajući političke vođe, "padamo" na izvedbu.

Na hrvatskoj političkoj sceni, nažalost, nema mnogo vrsnih govornika impresivne izvedbe. Zato je premijeru Plenkoviću lako dominirati raspravama. S jedne strane, zato što je prilično dobar. Ali ponajviše zato što drugi nisu dovoljno dobri. Sjetimo se samo Miroslava Škore na prošlim predsjedničkim izborima. Na početku kampanje bio je siguran, opušten, samopouzdan, još k tome i duhovit, pa se činilo kako s lakoćom ulazi u retorička nadmetanja. No jedno sučeljavanje u kojem je podbacio potpuno je promijenilo dojam o njemu. Ne zbog lošeg argumenta koji je izrekao, već zbog lošeg govornog nastupa. Uz dobru izvedbu, dodajmo da je važna još i prirodnost u izražavanju, dobro baratanje argumentacijom i brzina u reagiranju na protuargumente oponenata. No opet se vraćamo na ono što je ključno, a to je izvedba. Je li argumentacija uvijek logična, koherentna i utemeljena ili se zbog izvedbe samo stvara dojam da jest? Kada bismo uzeli govore najpoznatijih svjetskih govornika i čitajući analizirali argumentaciju, zasigurno bismo naišli na pogreške, slaba mjesta, možda i nedosljednosti. Ali loša argumentacija ako je impresivno izvedena postići će bolji rezultat nego dobra argumentacija izvedena monotono, nesigurno, sa zastajkivanjem i zamuckivanjem.

Pisali ste o vrlo važnoj temi: Figurativnost u retorici - klasični i suvremeni pogledi. Što nam, sažeto, o tome možete reći? Mogu li se u tom kontekstu promatrati i neke pojave da domaćoj komunikacijskoj, napose političkoj sceni? Između ostalog, tko se figurama kao retoričkim taktikama najviše služi na političkoj sceni, kako vani tako i kod nas?

- Stil je uz izvedbu važan čimbenik u pridobivanju, prvo pozornosti, a onda i povjerenja publike. Dobar stil podrazumijeva originalnost u figurativnosti, inventivnost, pa čak i začudnost. Izjave nekih političara pamte se upravo zbog originalnog izražavanja, zbog načina na koji su izrekli svoje misli. Primjerice, osebujan stil Zorana Milanovića postao je njegov zaštitni znak. No koliko mu on pomaže, a koliko će mu biti teret, pokazat će izbori. Ono što je zasigurno njegova vrlina jest originalnost, figurativnost koja postiže efekt. Njegove metafore kada su u službi ljepote izražavanja su iznimno poetične i lijepe. A kada su u službi obračunavanja s oponentima, iako originalne i začudne, njegove su riječi nerijetko na rubu dobroga ukusa. I nakon toga više nitko ne pamti njegov argument, razloge i sadržaj kritike, već samo riječi kojima ih je izrekao. Sličan je bio i Stipe Mesić, i neke od njegovih figura postale su dio hrvatskog vokabulara (primjerice, "iskakanje iz paštete" ili "neka institucije rade svoj posao"). Suprotni njima su pak bili Ivo Josipović i Kolinda Grabar Kitarović, čiji su govori bili prepuni floskula i klišeja, metafora koje su se toliko izlizale da su izgubile efekt koji figurativnost treba postići, pa su činile upravo suprotno, narušavale su ljepotu izražavanja. Dobro osmišljene figure ostaju u pamćenju, kondenziraju cijelu misao govora, ponavljaju se, citiraju i parafraziraju. Povijesno gledano, tu je antimetabola JFK-a: "Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, već što ti možeš učiniti za svoju zemlju", epanalepsa M. L. Kinga "I have a dream", a meni je posebno dobra relativno nova antiteza Michelle Obame iz govora podrške Hillary Clinton: "When they go low, we go high."

Tako trebaju govoriti političari koji žele biti izabrani i zapamćeni. Oni koji govore o "gorućim problemima", "raku svih rana", "krilima pobjede branitelja", "zelenom svjetlu" i "dužničkom ropstvu" mogu biti zapamćeni samo kao oni koji koriste klišeje i floskule.

OZBILJNA DISCIPLINA


Kad retorika postaje ozbiljna disciplina, a kad se pretvara u sajam taštine, teatar apsurda i politikantstva, populizma i demagogije? Ili je to sve povezano? Drugim riječima, godina se bliži kraju, kakva je retorička, napose politička scena u ovome trenutku u Hrvatskoj, tko dominira, oporba ili vladajući, i kakvim argumentima idu jedni na druge u suprotstavljenim komunikacijskim igrama sukladnima predizbornoj kampanji koja je već počela za superizbornu 2024.?

- Moje je duboko uvjerenje da političari nevješti u argumentaciji, loše izvedbe i skromnog retoričkog znanja pribjegavaju performansima da bi dobili svojih nekoliko minuta medijske prisutnosti. I to može privući pozornost, pa čak i biti zabavno ljudima neko kratko vrijeme, ali u pravilu brzo nestaje, "ispuše se". Tu su razni Pernari pa svojedobno Maras i još neki političari kojih danas nema na sceni. Ili su na odlasku. Jer ako političar gradi karijeru performansima, ludostima…, mora računati da će prestati biti zanimljiv i da će na njegovo mjesto doći neki drugi, noviji, svježiji performans. Političari nisu zabavljači, ni provokatori, ni umjetnici. Sve to mogu biti povremene i privremene taktike za privlačenje pozornosti, ali iza toga mora postojati jasan cilj, dobar temelj, smislen sadržaj i stabilan čovjek. Svaki izbori izvuku nekolicinu takvih persona. Očekujem da će i 2024. iznjedriti neka nova lica tog profila.

Politička retorika jest ozbiljna disciplina koja bi trebala pridonositi boljitku društva i pojedinca.

Danas na hrvatskoj političkoj sceni dominiraju dva ponajbolja, a međusobno stilski potpuno različita retoričara: premijer i predsjednik. Oporba nema snažnog lidera koji bi mogao parirati predsjedniku HDZ-a. SDP kao stranka već dugo nema retorički prepoznatljivog vođu. Sandra Benčić retorički je vješta, ali joj nedostaje suptilnosti dobrog političkog retoričara, pa nerijetko ostavlja dojam agresivne i konfliktne. Most je toliko retorički heterogen da ne znamo zapravo tko je lider i koji je retorički stil onaj kojim će se suprotstaviti lideru HDZ-a. No moguće je da je to Mostova promišljena taktika kako bi zadovoljili sve retoričke "ukuse" birača.

U svakom slučaju, iduća superizborna godina bit će dobar pokazatelj moći retorike i važnosti retoričkih vještina. (D.J.)
Plenković bez konkurencije
Za sve dosadašnje hrvatske premijere i predsjednike zna se reći da su bili lideri sa pokrićem ili bez pokrića. Sudeći prema situaciji posljednjih nekoliko godina, u RH su dvojica lidera oko kojih se veže sve dobro i loše kad se radi o komunikaciji s javnošću. Za Milanovića se sve zna, no gledajući i u kontekstu predizborne kampanje, zašto Plenković nema alternativu među premijerskim kandidatima u pokušaju, iz oporbenih redova prije svega? - Zato što je liderstvo teško dostižno i za mnoge neostvarivo. Lakše je osvojiti političku funkciju nego postati lider. Predsjednik SDP-a, primjerice, obnaša visoku funkciju oporbenog čelnika, a nije lider. Ivo Josipović je čak bio predsjednik Republike, a nije lider. Bivši predsjednici SAD-a Obama pa i Trump (sviđao se on nama ili ne) su bili lideri, Joe Biden to nije. Liderstvo uključuje niz osobina, od govorničkih do psiholoških. Političkih se funkcija čovjek može “dokopati” na razne načine i na to može utjecati niz faktora. No, biti lider znači biti autentičan u svom “vladanju” ljudima. Retoričke vještine nisu jedine koje pridonose liderstvu, ali one čovjeku daju samopouzdanje, lakoću komunikacije, vidljivost u javnosti, percepciju sposobnosti. A takvi ljudi privlače. Dodajte k tome još malo duhovitosti, šarma, ugodan izgled. I evo vam lidera. Zašto toga nema više u politici? Na to zaista nemam odgovor, ali premijer Plenković zbog toga sigurno zadovoljno trlja ruke.

Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana
1

DR. SC. KREŠIMIR PETKOVIĆ REDOVITI PROFESOR NA FAKULTETU POLITIČKIH ZNANOSTI SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Duboka država je batina s dva kraja u političkim borbama za hegemoniju koje premrežuju državu i društvo

2

RAZGOVOR: BOŠKO PEŠIĆ

Višestruka subverzija demokratske vladavine prava

3

TEMA TJEDNA: DUBOKA DRŽAVA

Mate Mijić: Postoji
politički utjecaj koji nije
ostvaren na izborima