Početkom ljeta, u nakladi zagrebačkog Profila, prof. dr. sc. Velimir Srića objavio je novu knjigu zanimljivog naziva - Osobni leksikon. U međuvremenu održano je niz promocija i odaziv čitatelja, kao i kritike, redom je izvrsan, što je, uz dosadašnji znanstveni i svaki drugi rad, i više nego dostatnih povoda za ovotjedni intervju s prof. Srićom. Knjiga Osobni leksikon može se kupiti u svim većim knjižarama i na web-stranici izdavača.

Čitajući Vašu "lirsku autobiografiju", prvu takvu u Vašem velikom opusu različitih izdanja, stekao sam dojam da se radi o "igranom filmu" u odnosu prema dosadašnjim "dokumentarcima", da se poslužim filmskom terminologijom. Koji su razlozi za ovu knjigu, korijeni inspiracije, motivi za takvo pripovjedno "seciranje" samoga sebe i vlastitog života...?

- Knjige su kao bebe. Nekako se dogodi začeće, onda rastu u Vama dok ne izaberu izići na svjetlo dana. Konkretno, ova je beba odrastala u meni 20-ak godina. I nakon gotovo stotinu znanstvenih, poslovnih i publicističkih knjiga, kriminalističkog romana, slikovnice za djecu i zbirke poezije, došla je na red da bude objavljena. Žanrovski, to je lirska autobiografija, vrlo iskrena i osobna jer kroz 29 priča možda čak i previše otvoreno govorim o svom djetinjstvu i odrastanju na asfaltu Zagreba, osobnim usponima i padovima, ljubavnim i političkim iskustvima te putovanjima kroz krajolike i život. Priče su, kažu, dirljive i nadam se duhovite i samoironične crtice iz obiteljskog života, ljubavnih očaranja i razočaranja, školovanja, političkog i poslovnog puta. Jednom riječju nostalgično putovanje kroz prošlost, ali ne da tugujemo za onim što je prošlo, nego da se radujemo jer se sve to dogodilo i ostalo zapisano.

Koliko Vam je u pisanju ove "neobične" knjige pomoglo dosadašnje iskustvo pisanja i čitanja, premda se radi o drukčijem žanru u odnosu prema Vašim prethodnim naslovima, ekonomskim, znanstvenim i poslovne naravi? Je li sjeme za Osobni leksikon posijano negdje u prošlosti, s obzirom na to da se pisanjem (i čitanjem) bavite već nekoliko desetljeća...?

- Na pisanje ove knjige najviše me potaknula pokojna teta koja je bila centralna osoba mojeg odrastanja, a od lektire koju volim inspirirali su me pisci poput Nore Ephron i Miljenka Jergovića, zatim J. D. Salinger, Bulgakov, Leonard Cohen i Saint-Exupéryjev "Mali Princ". Ovaj posljednji primjer najbolje će objasniti kakva je ovo knjiga. Kad Mali Princ putuje svemirom, nije važno to da živi na asteroidu B352 ili da posjećuje kralja Karla Malog ili razgovara s poslovnim čovjekom po imenu Bill. Važno je to da je imao ružu i ovcu koje je volio i o kojima se brinuo. To je otprilike važno i u ovoj autobiografiji. Ona se bavi mojim osobnim ružama i ovcama. Bavi se onime što sam volio, što sam saznao i doživio i što je ostavilo na meni neki dublji trag.

Kad smo kod pisanja, što je za Vas osobno sam čin pisanja? Anaïs Nin je kazala da "pišemo kako bismo iskusili život dvaput, u trenutku i retrospektivi", dok američka književnica Toni Morrison tvrdi da "ako postoji knjiga koju želite pročitati, a još nije napisana, tada je vi morate napisati". Vaš komentar? Je li Vaš Osobni leksikon upravo takva životna priča o kojoj zbore Nin i Morrison...?

- Iskreno, dok sam bio mlađi, pisao sam da zadivim. Da bude mudro i ima težinu. Poslije sam shvatio da je pisanje, kao i čitanje, stvar za mozak, ali prije svega cilja, i katkad pogađa usred srca. Danas mi je najdraže štivo koje je potpuno iskreno i gdje hrabro ideš do kraja, bez obzira na to što će čitatelj ili kritičar misliti. Volim vjerovati da su takve sve priče Osobnog leksikona. U njima je istina, samo istina i ništa drugo osim istine, koliko se mogu pouzdati u vlastito sjećanje. Drukčije ne bih znao, niti htio. Jer pisanje sam izabrao za hobi, a ne profesiju, i pritom se držim savjeta: Kad pišeš, čini to do kraja, ne malo-pomalo. Kad napišeš nešto iz srca, to je kao da si prerezao žile i sva je krv istekla iz tebe, a ne kao mjesečnica kojom svaka četiri tjedna istisneš toliko crvene tekućine da se reproduktivni sustav očisti i spremi za novi ciklus. Zato mi je najdraži komentar dao jedan recenzent koji je rekao: "Ove priče su prepoznatljive jer se kriju u životima svakoga od nas. To nisu samo Velimirove priče, to su naše priče, samo što ih je Velimir ispričao."

Impresivna je dinamika naracije Osobnog leksikona koja uključuje širi i dublji kontekst vremena, intrigantne likove te niz referenci na popularnu kulturu, društvene promjene, umjetnost itd. Jeste li dvojili oko forme i sadržaja ili Vam je ovakav "model" emocionalne autobiografije bio jasan od početka?

- Kad ljudi uđu u zrelu životnu dob, često se javlja pitanje: Što će ostati iza mene? Kako ulazim u povijest? Volim aforizam koji kaže da će te ljudi pamtiti po tome kako su se uz tebe osjećali, kroz živi kontakt ili kad su te "čitači" ili "gledali". Ja sam izabrao "model" ovih 29 priča. To je moja poruka svima koji dolaze ili će doći iza mene. Te priče govore o meni i vremenu u kojem sam živio više od bilo kakve faktografije iz neke enciklopedije. Koliko znam, hebrejski jezik nema riječ "povijest", nego jedino poznaje pojam sjećanja. Zato o užasima holokausta najjače svjedoči dnevnik Ane Frank. Prošlost se najbolje probija u budućnost kroz priče koje pamtimo i prenosimo dalje.

Osobni leksikon je dokaz da ne vjerujem u povijest, ali vjerujem u svoje i tuđe pamćenje, iako je krhko i fluidno. Prošlost su uvijek samo ljudi, njihove strasti i zablude, njihove dobre želje i loše namjere, njihova organizirana ili zbrkana svakodnevica satkana od zaljubljenosti, prve mjesečnice, nade, patnje i zaborava. Klasične biografije pišu povjesničari, opisujući sjene ljudi i stvari koje su nestale, tražeći i nalazeći u njima red, pravilnost i istinu kakvu trebaju i koja im odgovara. U paralelnom, ali istinitijem svijetu nema povijesti, postoje samo sjećanja koja ispare i nestanu ili se pretvore u "Osobni leksikon".

S obzirom na dosadašnje promocije, jeste li zadovoljni kako je knjiga prihvaćena od kolega i čitatelja, domaćih i inozemnih? Kakve su reakcije književne kritike, prodaje li se knjiga dobro...?

- Zapravo su me reakcija i interes iznenadili jer, otkako sam se prije deset godina prestao baviti politikom, nisam baš u fokusu javnosti. Javljaju mi se s oduševljenim komentarima ljudi koje znam, na primjer glumica Vitomira Lončar iz Kine, ili bivši studenti, prijatelji i suradnici diljem svijeta, od kojih su se neki potrudili prevesti hrvatski tekst na "svoje jezike". Javljaju mi se i mnogi ljudi koje ne znam i nikad ih nisam sreo, koji kažu da su me upoznali preko knjige kao da sam im najbolji prijatelj, a usput su bolje upoznali sebe. Mnogi kažu da su dobili poticaj napisati vlastiti Osobni leksikon kao psihoterapiju. Zato sam ovog ljeta odlučio napraviti i englesku verziju knjige te ću uskoro početi tražiti izdavača.



Nakon ove knjige što je sljedeće? Možda roman (iako se i Osobni leksikom s lakoćom čita kao roman!) ili se vraćate ekonomskim, društvenim, sociološkim, poslovnim temama...?

- Jedan roman koji je bio dijelom krimić, dijelom ljubić, a dijelom filozofiranje o smislu života i borbe protiv nepravde, objavio sam još u posljednjoj godini prošlog stoljeća u "Hit biblioteci" Znanja. Zvao se "Privatne istrage" i najviše je zabrinuo svojim naslovom moje tadašnje političke protivnike. Objavio sam i zbirku poezije "Razne igre" i dječju slikovnicu "Veliko putovanje maloga globusa" koju je Ministarstvo kulture preporučilo školama kao lektiru za djecu. Nacrte nekoliko romana držim u računalu i čekaju vrijeme inspiracije. Nedavno sam razgovarao s našim glazbenikom svjetskog glasa Nenadom Bachom da mi producira album moje autorske glazbe, to mi je još jedina životna ambicija koja nije ostvarena. Ipak, najvjerojatnije je prvi sljedeći projekt već napola dovršena knjiga "Kreativno liderstvo" koja će biti sveučilišni udžbenik o toj temi…

Kad smo kod aktualne stvarnosti, svijet je krcat problemima, katastrofičnih predviđanja ne manjka. Kako gledate na to što se zbiva na globalnoj i lokalnoj razini, i reagirate li hladne glave ili i Vas, kao i mnoge druge, hvata strah od neizvjesne sutrašnjice?

- Teško je danas imati hladnu glavu. Naše je okruženje puno izazova. S jedne strane mijenja se globalni odnos snaga, SAD gubi utrku s Kinom, a Rusija postaje trećerazredna sila. Jugoistok raste dok zapad stagnira. S druge strane vlasnički kapitalizam izaziva sve više nepravde, a klasična demokracija pokazuje se sve nemoćnijom. S treće strane muče nas upitne moralne vrijednosti svjetskih vođa i mentalitet gramzivosti, koristoljubivosti, agresivnosti, konflikta i težnje da se pobijedi bez obzira na cijenu. Konačno, najvažniji simptom bolesti modernog svijeta je opći pad povjerenja u institucije. Nekad se vjerovalo političarima, poslovnim ljudima, medijima, Crkvi, učiteljima, znanstvenicima i ekspertima, danas se uglavnom ne vjeruje nikome. Okruženi smo lažima, teorijama zavjere, obmanama, manipulacijama i marketinškim spinovima, podržanim svemoćnim društvenim mrežama. Većina ljudi izbezumljena je ovakvim stanjem, umorna od kriza, političara koji ih stvaraju i nemoći da se išta promijeni. No to će stanje potrajati ako se ne angažiramo. Ja sam se bavio politikom jer sam htio svijet napraviti boljim mjestom. Sad je vrijeme za mlade da se time bave.



Za kraj nekoliko relaksirajućih pitanja. Digitalno ili analogno doba, kojem dajete prednost? Često slušamo o povratku u blisku ili daljnju prošlost, pa mediji spominju primjerice 80-e godine i kao da vlada retrovirus za glazbom i stilom tog doba. Kakav je Vaš odnos prema toj vrsti nostalgije...?

- Osamdesete godine prošlog stoljeća su i u mojoj glavi "zlatne godine", ali nisam nostalgičan. To je bilo doba nade, rušio se jedan svjetski sustav nepravde i svi su se nadali novome, pravednijem. Danas vidimo da smo postali zarobljenici moćnih vlada i svemoćnih korporacija, žrtve financijskih institucija i sudionici u globalnom širenju laži preko društvenih mreža… Najgore je što danas nema bijele točke na kraju tunela, nada u bolju budućnost se izgubila, osim za mali broj najmoćnijih i najbogatijih. Prava nostalgija krije se u činjenici da smo nekad ljude voljeli, a stvari trošili, a danas je postalo obrnuto.

Na lijepo uređenoj Vašoj web-stranici velimirsrica.com puno se može saznati o Vašem liku i djelu, uključujući i informacije o novoj knjizi. Što bi još bilo zanimljivo znati o Vama a da to još nitko nije pitao ili već sami niste objasnili?

- Svatko ima život kakav ima i paralelni život kakav je mogao imati da je napravio neke druge izbore. Da nisam bio ono što jesam, vjerojatno bih bio glazbenik.

Zaključno - Velimir Srića u tri-četiri-pet... deset riječi?

- Nema poraza! Ili sam pobijedio ili sam učio!