Dominik Karaula: S Akademije sam izišao kao glumac, lutkar i - bolja osoba
Dominik Karaula rođen je u Sisku, potom je živio u Glini, a studentske je
dane provodio u Osijeku, na Akademiji za umjetnost i kulturu, gdje je završio
diplomski studij Gluma i lutkarska animacija. Uz formalno obrazovanje, iskustvo
i znanje stječe u predstavama na Akademiji, ali i na vanjskim projektima. Mnoge
od tih uloga već sada su u javnosti zapažene, a predstave u kojima glumi
posjećene. Danas profesionalno djeluje u okviru umjetničke organizacije Glinjol
Teatar i na Akademiji kao naslovni asistent iz umjetničkog područja Kazališna
umjetnost (scenske i medijske umjetnosti), umjetničko polje Gluma.
Izazovi Stilskih vježbi
Stilske vježbe, gledajući sa strane, vrlo su hrabar pothvat!
Ponajviše zbog glumačkih legendi Lele Margitić i Pere Kvrgića, s kojima svi
poistovjećuju taj naslov. Kako ste vi pristupili tom izazovu?
-
Pristupili smo tom izazovu vrlo jednostavno upravo zbog toga što smo bili vrlo
svjesni što su Stilske vježbe i koji su trag ostavile. Činjenica je i da su
Guinnessovoj knjizi rekorda navedene kao najdugovječnija predstava s istom
postavom, koja je izvođena punih pedeset godina. Međutim, kada smo pristupali
projektu, znali smo u što se upuštamo, no također od samog nam je početka
olakšanje bilo i to što predstavu nismo htjeli raditi na način na koji su ju
radili oni. Predstava je pripremana iz nove perspektive, u 2023. godini,
modernom dobu, u kojoj smo pokušali na suvremen način postaviti tekst i priče
prikazati iz drugih kutova gledanja.
Recite nam više o samom putu
nastajanja predstave?
- Kolegica Selena Andrić došla je s idejom i krenuli smo u proces,
produkciju ove predstave podržao je Kulturni centar. Redateljica Vlasta Ramljak
uvelike nam je pomogla i usmjeravala nas u samom radu, ali također je bila
svjesna i poticala nas da iskoristimo moderne načine pričanja priče. Radili smo
korak po korak, ima 99 priča, odabrali smo najzanimljivije, dodali svoje,
slagali kako je koja gdje bolje pasala. Iz probe u probu mijenjali smo
redoslijed jer se, naravno, radi o dosta improvizacije, uz prethodne jasne
smjernice. Improvizacija postoji sa svakim novim igranjem predstave jer to, po
meni, i jest bit kazališta, da bude živo, neposredno. Uz stalna mijenjanja i
prilagođavanja ubacivali smo i svoje priče o kojima smo promišljali u
svakodnevnom životu. Na kraju procesa došli smo do tridesetak priča, koje smo
onda uobličili u predstavu koju smo premijerno i prikazali.
Reakcije
publike uistinu su pozitivne. Visoko postavljena letvica, kažu oni koji su
predstavu pogledali, nije razočarala. Kako ste osobno zadovoljni, što kažete na
reakcije publike i kakvi su dugoročni planovi za predstavu?
- Kazalište
se radi zbog publike, a kada vam publika iziđe sretna s predstave, možete
staviti kvačicu na taj dan, da ste uspješno odradili posao. Ono što mi je
najdraže jest to da publika kaže da to uopće nisu Stilske vježbe koje su prije
gledali. Oni koji ju gledaju prvi put govore da su iznenađeni samom
jednostavnošću predstave, a opet kompleksnošću. I jednima i drugima predstava se
sviđa. Jedna anegdota je da smo nakon jedne od izvedbi spremali stvari, kostime,
rekvizitu i nakon pola sata izišli, a vani nas je dočekao dio publike. Rekli su
kako posebno nas čekaju, da nam čestitaju, i da su gledali one kultne Stilske
vježbe, te da nisu ni približno iste, i da smo sjajni, što je svakako najljepši
osjećaj, kad mladi glumac, kao ja, doživi tako nešto. Cilj nam je da publika
bude zadovoljna, sretna i vesela, ali i da ju nečemu poučimo tijekom predstave,
da shvati kako kazalište može biti to da se od pet rečenica napravi predstava, a
upravo zato što u stvarnom životu isto možemo reći na mnogo različitih načina.
Da nađemo drukčiji način kako da nešto kažemo, možda se ne bi događalo toliko
razmirica i nesnošljivosti.
Osim ove predstave aktualna je i Nemoš
pobjeć od nedjelje.
- Ta mi je predstava posebno draga jer ju igram duže
od godine dana i do sada je odigrana dvadesetak puta, što je za mene kao mladog
glumca iznimno važno. Drago mi je što smo ju i u ovoj novoj sezoni opet igrali i
da je došlo mnogo ljudi na predstavu. Posebno im se sviđa što je predstava
nastala prema tekstu Tene Štivičić, koja je uvijek briljantna, a ovaj, kao jedan
od njezinih prvih tekstova, dokazuje da je svevremenska, sveprisutna i točna u
svakoj svojoj napisanoj riječi. Antonija i ja tu smo prijenosnici vlastitog
iskustva ukomponiranog u autoričin tekst.
U kontekstu studija glume,
kojim ste segmentima zadovoljni, a što, prema vašem mišljenju, nedostaje kako bi
se studenti bolje pripremili za glumački svijet?
- Nedavno sam završio
Akademiju za umjetnost i kulturu u Osijeku i izrazito sam zadovoljan stečenim
znanjem. Mislim da me je jako dobro pripremila za daljnji rad kao glumca i
lutkara. Velika je predanost profesora koji svoje znanje dijele sa studentima, a
dokaz tomu su i nagrade koje dobivaju glumci koji su završili osječku Akademiju.
Veliki je nedostatak to što nemamo kazališnu scenu na Akademiji, nemamo pravu
pozornicu, s kojom bismo bili spremniji za kasniji rad na velikim scenama, koje
zahtijevaju veći angažman glumca zbog prostornog proširenja i veće udaljenosti
od gledatelja. Usprkos tome smatram da smo jako dobro osposobljeni za sve
uvjete, te smo tijekom studija imali priliku i tehnički se potkovati. Na svemu
sam tome zahvalan Akademiji jer sam sa studija izišao kao čovjek koji nije samo
glumac i lutkar nego i bolja osoba.
Može li i kako budućim i sadašnjim
studentima pomoći vaša umjetnička organizacija Glinjol Teatar? S kojim je ciljem
osnovana, gdje djelujete, na čemu radite…?
- Glinjol Teatar osnovan je u
Glini i cilj mu je obnoviti kulturu u Glini kao što se obnavljaju objekti nakon
potresa, jer obnoviti zidove nije dovoljno za život dostojan čovjeka u 21.
stoljeću. Plan je, i na tome radimo, da uspostavimo takvu vrstu suradnje da
Glinjol Teatar postane neko utočište studentima, gdje bi mogli svoje ispitne
produkcije pokazati široj populaciji. Neke su ispitne produkcije na Akademiji
stvarno fenomenalne, a često ostanu u njezinim prostorijama. Dakako, Akademija
je obrazovna ustanova i njezin je cilj obrazovanje, ali smatram da bi ovo bio
dodatni plus, koji bi donio samo dobre stvari i Akademiji i studentima.
I sami pišete?
- Pišem i smatram da svaki glumac treba pisati i
imati nešto o čemu bi pisao. Svi mi imamo svoja promišljanja i razgovore sa
samim sobom. Što više pišemo, više razvijamo svoju maštu. Snovi su najbolji
primjer toga, koliko nas se ujutro probudi s fantastičnim snom koji vrlo često
ispari s prvim gutljajem jutarnje kave. Koliko bi bilo novih, inovativnih,
fantastičnih priča da samo slušamo sebe i zapisujemo! Ne moramo to nikome
pokazati, ali, opet, možemo se tome vratiti kada god poželimo. Iz svega se može
napraviti predstava, ali i ne mora.
S pčelama je lakše
Kad ne glumite, bavite se
vrlo zdravim hobijem.
- Pčelarstvo je moj hobi, pomažem ocu kojemu je to
postalo zanimanje. Nažalost, zbog posla i odsutnosti sve sam manje s njim u
pčelinjaku, ali uvijek se rado vratim i pomažem koliko mogu. Lakše je raditi s
pčelama nego s ljudima, jer pčela vas, kad je ljuta, ubode, umre i znate na čemu
ste, a čovjek, kad je ljut, radi vam svašta iza leđa, a nerijetko i napreduje
nakon toga. Pčele su naše prirodne ljekarne. Pomažu ne samo u fizičkom obliku,
svojim proizvodima, nego, rekao bih, i u onom psihološkom. Zdravo, prirodno,
domaće, opuštajuće.
Kažete da volite čitati stvari koje nisu
najpoželjnije. Poprilično intrigantna izjava da bi ostala nepojašnjenom.
- Ne volim čitati one najpoželjnije knjige, one koje pune izloge, koje
su na reklamnim panoima, više volim kopati i pronaći knjigu koja miruje i ne
pokazuje se svima, u takvim se knjigama skrivaju najbolje tajne.