Oni su joj inspiracija, motivacija i snaga. Samozatajno kaže da se trenutno osjeća ispunjeno u svim životnim područjima, uživa u obiteljskom životu uz svoje dvije curice i supruga, također glumca osječkog HNK-a. Osim talenta za glumu, članica dramskog ansambla gornjogradskog teatra Ivana Soldo Čabraja razvila je i zavidne vještine plesa oko šipke. Obožava sport, osobito odbojku, redovito trenira kako bi održala kondiciju - tjelesnu i intelektualnu.

Na početku glumačke karijere imali ste priliku nastupati u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića u Osijeku. Nadali ste se ondje i ostati? Recite nam više o svojim glumačkim početcima.

- Početci su bili u HNK-u, prvo u nagrađivanoj predstavi Cyrano de Bergerac, pa u predstavi Sam čovjek, tek onda sam odigrala neke uloge u Dječjem kazalištu Branka Mihaljevića, prvo Limenog u predstavi Velika, velika zemlja Oz za koju sam dobila Žar-pticu na međunarodnom Naj, naj, naj festivalu, pa Pepeljugu u istoimenoj predstavi. No moja su nadanja išla ka HNK-u u Osijeku, ali da sam i završila u Dječjem kazalištu, ne bih bila nezadovoljna. Volim taj ansambl i imam veliki respekt prema njemu, pogotovo prema Areti, s kojom sam igrala u mnogo predstava i u Dječjem i u HNK-u i na OLJK-u.

Iste godine kada ste diplomirali postajete i članicom ansambla Drame HNK-a. Je li Vas, unatoč Vašem neprijepornom talentu, tako brza ponuda za stalnim angažmanom iznenadila?

- Prije nego što sam diplomirala, bila sam stipendistica HNK-a u Osijeku i tijekom studija igrala sam u nekoliko predstava kako u HNK-u i na OLJK-u tako i u Dječjem kazalištu. Te, sad već davne, 2008. godine bila sam prvi put nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta za ulogu Mione u predstavi Grižula u režiji Zlatka Svibena, a u izvedbi ansambla OLJK-a, te je nakon te izvedbe i došao poziv za ulazak u ansambl Drame HNK-a. Moram reći kako sam se potajno nadala da će mi ponuditi taj posao jer oduvijek sam znala da želim glumiti i živjeti u Osijeku, premda mi to nije bila jedina ponuda. Imala sam također ponudu i od HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. No srce je presudilo.

Nekako u to vrijeme ovjenčali ste se s nekoliko značajnih nominacija i uglednih glumačkih nagrada. Jesu li vam nagrade dale vjetar u leđa, sigurnost, potvrdu Vašem radu?

- Kao što sam navela, uloga Mione donijela mi je prvu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta, dok sam drugu zaradila iduće godine za ulogu Clova u Beckettovoj drami Svršetak igre u režiji Zlatka Svibena, za koju sam i nagrađena. Također, već sam tada imala i Nagradu za najbolju sporednu ulogu na međunarodnom Naj, naj, naj festivalu te Nagradu Nevenka Filipović na Festivalu glumca. Ne mogu reći da mi nije godilo toliko priznanja struke na samom početku karijere, ali same nagrade ne znače sigurnost, trebalo je još puno truda uložiti i učiti svakodnevno. Još uvijek učim i učit ću sve dok ne završim karijeru. Takav je to posao.

Od tada ste odigrali više od trideset uloga u matičnom kazalištu, nastupali u drugim kazalištima i produkcijama. Koja Vas je uloga najviše namučila, a koja Vam ostala u najdražem sjećanju?

- Upravo uloga Clova u Beckettovu Svršetku igre. Bilo je tu puno izazova za mene, prvo veliki klasik pa velika uloga i ogromna transformacija. Naime, igrala sam muškarca, a za partnericu sam imala Aretu Ćurković, koja je također igrala muškarca. Trebalo je tu puno prilagodbe i vještine, prolilo se puno znoja i suza, ali na kraju mi je ta uloga donijela Nagradu hrvatskog glumišta. To mi je ujedno i najdraža uloga jer sam je mogla igrati i scenu dijeliti sa svojim prijateljima Aretom i Mladenom te sa suprugom, tada dečkom, Miroslavom. Bio je to NAŠ projekt i bio je užitak igrati.

Prošla Vam je godina donijela i ulogu u premijerno postavljenoj predstavi San ljetne noći Williama Shakespearea. Koju ulogu imate u toj komediji, recite nam više o predstavi.

- Uvijek je užitak igrati klasik, a ako dobijete ulogu kao što je Helena, užitak je još veći. Predstava je koncipirana na brzini, i mišljenja i glume, što će reći da je tjelesno jako zahtjevna. Puno se radilo na tjelesnoj spremi jer izdržati dva sata u tako brzom ritmu nije nimalo lako. Najbolje bi bilo da čitateljima previše ne otkrivam nego da sami dođu i uvjere se u njezinu izvrsnost. (smijeh)

Gledatelji vide veliko finale, uvježbane uloge, gotovu predstavu. No što tome prethodi, možete li nam približiti nastajanje predstave, kakve su Vaše probe?

- Da. Samoj predstavi prethode od dva do dva i pol mjeseca svakodnevnih duplih proba, a uz te probe igramo i tekuće predstave koje su na repertoaru. Probe kreću čim se izvjesi podjela na oglasnoj ploči sa svim suradnicima. Kreće se sa čitaćim probama na kojima nas redatelj ili redateljica upoznaju s konceptom predstave i načinom igre koju bi oni željeli postići i kreće se u iščitavanje teksta po uputama redatelja. Zapravo se za stolom dogovori kako ćemo, ali što ćemo događa se na sceni u interakciji s partnerom ili partnerima. Kada se dovoljno utreniramo u igri u kojoj je puno dogovorene improvizacije ili zadanosti, dodaje se glazba, pa kostimi, scenografija i svjetlo i premijera može krenuti. To je, ukratko, tako.

Obožavate sport, a vozite i motor? O kakvom je motoru riječ? Biste li za sebe rekli da ste adrenalinski tip?

- Sportom se bavim od kad znam za sebe. I dandanas treniram. Konstantno pronalazim nove treninge koje mi pašu i volim eksperimentirati s treninzima. Prošla sam sve kategorije ŽOK-a Osijek i igrala prvu ligu sa 16 godina, bavila sam se profesionalno odbojkom do studija glume. Kada sam krenula na studij, morala sam odabrati: gluma ili sport. Sjećam se tog dana kad sam prelomila, kiša je padala, otišla sam u klub i vratila torbu. Izabrala sam glumu, a sve ostalo je povijest i, nadam se, svijetla budućnost. Da, vozila sam razne tipove motora, čak sam na nekoliko trenutaka upravljala i zrakoplovom, ali sad se držim vozila na četiri kotača. Prije sam više bila adrenalinski tip osobe, sad sam više obiteljski tip - volim slobodno vrijeme provoditi s roditeljima, sestrama, sa svojim curama Norom i Ritom, sa suprugom Miroslavom.

Pole dance i šipka u dnevnom boravku. Kako je do toga došlo? Pokreti koje izvodite ne čine se nimalo laganim.

- To sam stavila da izludim Miroslava dok gleda utakmice (smijeh), ali vratio mi je. Dakle, trenirala sam pole dance (i da odmah raščistimo, nema nikakve veze s plesom koji je popularan u noćnim klubovima Las Vegasa) u plesnom studiju Artitudo i jako mi se svidjelo, jer obožavam kad nešto ne mogu napraviti ili izvesti, motivira me to, a ako je još i tjelesno zahtjevno, to bolje. No zbog obveza u kazalištu nisam mogla redovito dolaziti na treninge, pa sam nagovorila Miru da kupimo šipku i postavimo je u dnevni boravak. Tjednima je negodovao. Kad je napokon stigla, on ju je odlučio montirati. Majstor, kakav on već je, brzo je to postavio, dva puta mlitavo prodrmao i rekao da je to ekstra sigurno, a ja povjerovala. Pri prvoj jačoj vrtnji šipka se odvojila od zida, a ja sam, poput onih cura u najsmješnijim videima, pala, razbila bradu, pločice, uganula ruku - i sve to tri dana prije premijere Othella u kojemu sam utjelovila Desdemonu. Kad je to vidio, ipak se uplašio pa je dao da se na tokarskom stroju izbuše rupe i zabušio šipku u strop. Tako da sad mogu bezbrižno vježbati. (smijeh)

Uza sve navedeno, veliki ste ljubitelj knjige i čitanja. Koji Vas je naslov oduševio, preporučite nam nekoliko najdražih.

- Tako je. Čitam svakog dana i to u svakom slobodnom trenutku. Knjiga je mudrost koja, kad se spoji s čitateljevom maštom, nadilazi ovozemaljsko. Često razmjenjujem iskustva i knjige sa svojom prijateljicom Lidijom, odgojiteljicom u vrtiću. Trenutačno čitam Ferićevo Putujuće kazalište. Preporučila bih uz klasičnu literaturu svakako Sandora Maraija i Kad svijeće dogore, Genijalnu prijateljicu (sva četiri dijela), Goniča zmajeva, Filozofiju vina, putopise... ma čitajte sve što vam dođe pod ruku!

Ako mi dopustite, za kraj bih pozdravila osobu koja od mojih početaka izrezuje i čuva sve moje intervjue - strinu Zdenku.