Diplomirao je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Osijeku, radi u Centru za profesionalnu rehabilitaciju, a paralelno i kao asistent na dva kolegija na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Uz navedeno, veliki je zaljubljenik u glazbu, sport, sportsku psihologiju. Uporan je, organiziran, posvećen, sam sebe često gura izvan osobne "zone sigurnosti". Koliko su mu ove osobine pomogle da svlada jedan od golemih izazova i postane pravi pravcati Ironman, otkriva nam svestrani Ruben Betlehem.

 

 

- Ironman natjecanje je zapravo triatlon koji se sastoji, redom, od 3.8 km plivanja, 180 km bicikliranja i 42.2 km trčanja, a zbog svoje se fizičke i mentalne zahtjevnosti Ironman često naziva i najekstremnijim jednodnevnim sportskim događajem na svijetu. Svake se godine u svijetu održavaju deseci Ironman natjecanja na kojima sudjeluju tisuće triatlonaca. Na svakoj utrci postoji vremenski limit (obično 15, 16 ili 17 sati). Ako završite sve dionice u zadanom vremenskom roku, onda osvajate titulu Ironmana.

Kako su tekle pripreme, koliko dugo su trajale i koliko je sve zapravo zahtjevno?

- Ideja o samom Ironman triatlonu zapravo mi se javila kada sam se igrom slučaja našao kao gledatelj na jednom triatlonskom natjecanju i na prvu sam ostao fasciniran tim sportom. U tom mi je trenutku pomisao na sudjelovanje na Ironman triatlonu djelovala nestvarno, no istovremeno sam osjećao neobičnu privlačnost prema tako ekstremnom izazovu. Nakon višednevnog promišljanja, odlučio sam malo više istražiti o tom sportu, i mogao bih reći kako su moje pripreme započele time što sam u Google upisao "How hard is an Ironman?" (smijeh). Shvatio sam da bi posvećenost ovom cilju zahtijevala veliki iskorak iz "zone sigurnosti", što često zna biti plodno tlo za individualni rast i razvoj, a iz sadašnje perspektive to definitivno mogu i potvrditi. Na samom početku priprema naglasak sam stavio na trčanje, koje mi je uvijek bilo i najslabija disciplina, a nakon tog sam se okušao i u nekoliko kraćih triatlona. Bilo mi je potrebno oko dvije godine treninga da bih se osjećao spremnim da započnem ciljanu periodizaciju za Ironman dionicu koja je trajala oko šest mjeseci. U rujnu sam nastupio na svom prvom Ironman natjecanju u Austriji, gdje sam i ostvario titulu Ironman.

Uz ulogu vašeg oca, koja se posebno ističe, veliku ste pomoć i podršku imali od prijatelja, suradnika i ostatka obitelji.

- Mogao bih reći da potječem iz sportske obitelji, jer je moj otac, Željko Betlehem, bio profesionalni veslač i veslački trener, baka se bavila rukometom, a djed boksom. Otac mi je uvijek bio najveća inspiracija, i od njega sam naučio da sport nisu samo rezultati i natjecanja, nego da je sport stil života. On mi je osmišljavao treninge, davao savjete, i bez njegove pomoći ulazak u triatlon bio bi mi nezamisliv. Nažalost, on je u tom razdoblju, nakon teške bolesti preminuo, a unatoč neizmjernom gubitku, znao sam da mi nije ništa drugo preostalo nego da dovršim ono što smo nas dvojica započeli, i vjerojatno nikada nisam bio odlučniji po pitanju ostvarenja nekog cilja nego tada. Imao sam veliku pomoć i podršku majke, sestre, bake, prijatelja i suradnika koji su također imali i mnogo strpljenja i razumijevanja, pogotovo kada sam im opširno prepričavao detalje s treninga tijekom priprema.

Što biste izdvojili kao najteži dio, najizazovniji?

- Najizazovniji dio definitivno mi je bila organizacija vremena. Zbog višestrukih poslovnih obveza često sam radio i po 12 sati u danu, pa sam morao biti jako fleksibilan po pitanju toga kada ću trenirati, zbog čega mi je odgovaralo da treniram sam (često i u kasnim večernjim satima). Najviše sam uživao u dugim vožnjama biciklom po Baranji i plivajući u jezeru ili moru, dok su mi treninzi trčanja bili malo manje dragi, pogotovo tijekom ljetnih mjeseci. S obzirom na to da sam pri vrhuncu priprema vikendom trenirao i do sedam sati u danu, morao sam voditi računa o pravilnoj prehrani, hidrataciji i, naravno, odmoru. Ali sve to pomoglo mi je da se dobro discipliniram te da eliminiram one "prazne" i neproduktivne sate u danu.

Vi niste jedini osječki Ironman, recite nam više o ostatku te ekipe. Trenirate li zajedno, doživljavate li se međusobno kao zdrava konkurencija?

- Tako je, u Osijeku postoji nekolicina drugih triatlonaca s titulom Ironmana, a s obzirom na to da je triatlon jedan od najbrže rastućih sportova u svijetu, vjerujem da će se ta brojka u idućim godinama još povećati. Među osječkim se Ironmanovima ističu Maja Urban i Matej Jukić, koji iza sebe imaju iznimno impresivne rezultate. Natjecateljska komponenta uvijek postoji, ali na Ironmanu je nekako najveći cilj pobijediti samoga sebe. Gotovo svaki natjecatelj, bilo da je rekreativac ili profesionalac, u nekom trenutku tijekom utrke prolazi kroz vrlo teške i bolne krize, pa se natjecatelji često međusobno bodre i ohrabruju. Zato mi je na samoj utrci bilo posebno drago sresti i druge natjecatelje iz Hrvatske, među kojima je bio i još jedan Osječanin - Stanko Brođanac.

Svemu tome na neki način prethodila su natjecanja u powerliftingu. Kakav je to sport, što vas je privuklo njemu?

- Powerlifting je sport koji se sastoji od natjecanja u čučnju, bench pressu (potisak s klupe) te mrtvom dizanju. Dakle, jednako kao i u triatlonu, postoje tri discipline, no to je vjerojatno i jedina sličnost između ta dva sporta. Naime, za razliku od Ironmana, koji je ekstremni sport izdržljivosti, powerlifting je ekstremni sport snage u kojem napori traju samo nekoliko sekundi. S obzirom na to da mi koordinacija i agilnost nikada nisu bili jača strana, većinom sam se pronalazio upravo u takvim sportovima koji zahtijevaju repetitivno izvođenje određenih pokreta. Powerlifting mi je bio zanimljiv, jer je vrlo konkretan sport, s obzirom na to da se lako može pratiti napredak. Naime, poseban je osjećaj kada radite višestruka ponavljanja s kilažom koju prethodno niste mogli "odlijepiti" od poda. Zbog toga i danas na treningu snage volim "povući" neku veću težinu.

Dodirnimo se malo i sportske psihologije, koliko ona ima ulogu u uspjehu sportaša? Poklanja li se tom segmentu dovoljno pozornosti?

- U zadnje vrijeme sportska se psihologija sve više ističe kao neizostavan dio pripreme mnogih sportaša. Sport sa sobom nosi mnoge izazove i prepreke, a sportska psihologija može sportašima i trenerima pružiti vrlo efikasne alate za rad na samopouzdanju, održavanju optimalne razine pobuđenosti te razvijanje vještina za nošenje s frustracijom, porazom, i sl. Naravno, za očekivati je kako rad sa sportskim psihologom neće svim sportašima biti jednako privlačan, no postoje određene univerzalne tehnike od kojih mogu gotovo svi profitirati.

Možete li nam preporučiti nekoliko knjižnih naslova koje mogu konzultirati oni koje zanima ovo područje?

- Jedan od meni najdražih naslova iz ovog područja je knjiga Matta Fitzgeralda How Bad Do You Want It?: Mastering the Psychology of Mind over Muscle. U toj se knjizi detaljno istražuje psihologija elitnih sportaša iz različitih sportova izdržljivosti te se predstavljaju zanimljivi primjeri načina suočavanja s izazovima i naporima u sportu. Od ostalih naslova svakako bih još preporučio The Champion‘s Mind: How Great Athletes Think, Train, and Thrive autora Jima Afremowa te The Mindful Athlete: Secrets to Pure Performance Georga Mumforda.

Što čitate za opuštanje? Znamo da vam je jedna od prvih susjeda knjižničarka, ima li možda ona kakav utjecaj?

- Susjeda Melita Nađ moju je sestru i mene još od malih nogu vodila na različita druženja u knjižnicu, što je definitivno pridonijelo razvijanju pozitivnog stava prema čitanju i knjigama. Iako se trenutačno većina knjiga koje pročitam odnose na stručnu literaturu, svakako volim pročitati dobar putopisni roman, ili neku sportsku biografiju, a kada nađem vremena, volim pročitati i štivo nekih domaćih i manje poznatih autora.