Datum objave: 16. listopada, 2021.
Profesor hrvatskoga jezika i književnosti te diplomirani knjižničar živi i
radi u Osijeku, Đakovu i Bilju. Piše pjesme i književne kritike, objavljuje u
časopisima i autor je nekoliko nagrađivanih zbirki poezije. Ovaj je svestrani
umjetnik izlagao skulpture, objekte i instalacije, izvodio performanse te svirao
bubnjeve i udaraljke. Aktivni je član strukovnih udruženja angažiran u
promicanju knjižnica, knjige i čitanja. Tihomir Dunđerović otkriva nam koliko je
poezija tražena, slušana i čitana te kako stvaraju i pišu suvremeni slavonski
pjesnici.
Živa dosada
Ove ste godine objavili zbirku suvremene poezije naziva
Drvolaši. Koja je tema vaše treće pjesničke zbirke, o čemu govori i na što je
stavljen fokus?
- Da, zbirka Drvolaši izišla je početkom godine u izdanju Gradske
knjižnice i čitaonice u Đakovu. Riječ je o svojevrsnom pjesničkom razgibavanju
zavičaja. Središnja su tematska poveznica zbirke drvolaši - mitske ili stvarne
zmije koje žive ili su živjele u šumi, polju, u temelju svake kuće i čuvaju
skriveno zmijsko, carsko, kućno, osobno, obiteljsko, jezično, nasljedno blago. U
pjesmama se mogu iščitati tragovi riječi, a ponekad i cijele rečenice koje sam
prepisao iz obiteljskih pisama, s poleđina fotografija ili sam jednostavno
(ne)namjerno iskrivio priče koje sam čuo od djeda, pročitao u knjigama i
zaboravio. Naravno, sav je taj prikupljeni materijal prošao i destiliran je kroz
slojeviti pjesnički filtar. Sedam je pjesničkih ciklusa upotpunjeno sa sedam
ilustracija akademskog slikara i mog rođaka Hrvoja Duvnjaka, koji je zaslužan za
cjelokupno oblikovanje knjige i popratna grafička rješenja.
Za
spomenutu ste zbirku nedavno dobili i Duhovno hrašće. O kakvom se priznanju radi
i tko ga dodjeljuje? To vam nije prva nagrada, zar ne?
- Na 32.
Pjesničkim susretima u Drenovcima uručeno mi je priznanje Duhovno hrašće za
najbolju poetsku zbirku autora iz Slavonije objavljenu između dvaju Susreta.
Nagrada se sastoji od plakete, brončane statue i novčanog iznosa, a dodjeljuje
ju Općinska narodna knjižnica Drenovci, Udruga Duhovno hrašće Drenovci te
Društvo hrvatskih književnika. Ovo mi je drugi put da osvajam istu nagradu, za
knjigu maja&vuneni istu sam nagradu dobio prije sedam godina. Također sam za
prvu knjigu Psiho, ptice, odnosno rukopis knjige, dobio nagradu na 15.
Pjesničkim susretima koja je uključivala tiskanje knjige. Ne želim zvučati
neskromno, ali nikako da pjesnički iskoračim iz ovoga našeg istočnog trorječja.
Je li poezija pravi i dostatni jezik kojim se mogu detektirati i
izraziti temeljni ljudski problemi? Shvaćaju li današnji čitatelji
poeziju?
- Sigurno nije pravi i dostatni jezik izražavanja, ni
meni samome, ali je kratka i precizna, ne brblja i lakše pogađa u srž bića,
stvari i pojava. Zato nije laka i lakorazumljiva, ne okoliša, sve kaže u
trenutku, pa nekome može biti teško podnošljiva. Nije komunikativna i pričljiva
kao proza i zato ne okuplja široki krug čitatelja. Nije komercijalizirana, ne
vrti se neka lova oko nje, nije brza kao slika i film, nije za jedan lajk i
idemo dalje, često moramo zastati i vratiti joj se iznova. Zato ne znam koliko i
kako današnji čitatelji shvaćaju poeziju.
Kako stvaraju i kako
pišu suvremeni slavonski pjesnici, što se događa ili ne događa s poezijom na
našim prostorima?
- Poezija je postala vidljivija uz internet i
društvene mreže, nisam siguran koliko i čitanija. Možda su samo pjesnici postali
vidljiviji. Naravno, nije to samo zasluga interneta. Na ovom području djeluje
popriličan broj pjesnikinja i pjesnika koji su za svoje zbirke pokupili sve
najznačajnije pjesničke nagrade. Književni sajmovi, festivali i ostala književna
događanja sve češće ugošćuju pjesnike i publike rijetko kada nedostaje. Imam
osjećaj da su autori stavljeni u prvi plan i u poziciju da sami tumače svoje
poetiku i ono što su napisali. Tako možemo doći u zabludu pa nečije
prezentacijsko umijeće zamijeniti za književnu uspješnost. Nisam siguran da je
to ispravan put, ali ako je u službi popularizacije poezije i književnosti uopće
- svakako odobravam.
Prije pet godina u GISKO-u je izveden vaš
uredničko-autorski projekt zanimljiva naziva, Živa dosada. Recite nam više o
samom nazivu, ali i projektu, kada možemo očekivati nastavak?
-
Sama je ideja krenula od već spomenute činjenice da na ovom prostoru živi i piše
dvadesetak nagrađivanih i poetski jakih pjesničkih imena. Meni se u tom trenutku
učinilo da njihova fizička izmještenost iz središta utječe na njihovu recepciju
i književni život, danas je popularno reći vidljivost. Htio sam prekinuti
kuknjavu i djelovati, staviti poeziju i pjesnike u prvi plan, otvoriti prostor
za javna čitanja poezije, razgovor s pjesnicima i kratka teorijska tumačenja.
Naziv Živa dosada autoironična je parafraza rečenice Poezija je dosadna! koju
sam često čuo od djece i odraslih koji su pokušali opravdati vlastito
nerazumijevanje, nezainteresiranost, nečitanje i bježanje od poezije. To se
uspješno ostvarilo u organizaciji Udruge Gekko i GISKO-a. Zbog financijskih i
organizacijskih razloga Živa dosada nije dobila svoj nastavak i zbog toga mi je
jako žao jer sam uvjeren u opravdanost takvog događanja.
Je li
istina da je većini slušatelja ili čitatelja bitno da nas pjesme emotivno taknu,
možda čak i da nam o nama samima kaže nešto? Je li u tom smislu poezija
ljekovita?
- Pojednostavljeno, pjesma inicijalno kreće od
emocije, autoru jasne ili češće nejasne, izazvane nekom slikom, osobom,
događajem, podtekstom. Autor ju čudesnim i neobjašnjivim stvaralačkim procesom
transformira u pjesmu. Lirski je subjekt stihovima u pjesmi tako poopćenu i
univerzalnu prenosi čitatelju. Čitatelj je opet nekim neobjašnjivim procesom
prepoznaje kao svoju osobnu. Svakovrsne traume znaju biti u izvanknjiževnoj
podlozi teksta, pa pretpostavljam da onda sam proces pisanja i čitanja poezije
može djelovati ljekovito i katarzično i za pjesnika i za čitatelja. Ponavljanje
glasova, riječi, stihova, različite stilske figure, ritam pjesme, čitanje pjesme
u sebi ili naglas, zaboravljena vještina učenja stihova napamet i recitiranja
poezije, muzikalnost, pridonose toj ljekovitosti. Prisjetimo se molitve,
magijskih rituala i početaka poezije i umjetnosti općenito.
Školske knjižnice
Kolega ste knjižničar,
radite u školskoj knjižnici. Čitaju li danas, po vašem iskustvu, mladi
dovoljno? - Radim u školskoj knjižnici i u opisu je mojih
svakodnevnih poslova poticanje i popularizacija knjige i čitanja. Zbog nebrige i
manjka sluha nadležnih ministarstava, osnivača, lokalne samouprave te
nedovoljnog i nesustavnog financiranja nabave knjižne građe, osuđeni smo na
snalaženje i improvizaciju. To nikako ne može biti dobro i dati željene
rezultate, a dugoročno je recept za katastrofu. Čitanje je obvezne lektire
temelj, ali u djeci ne izaziva radost i volju za neobveznim čitanjem, nego
izaziva suprotan efekt. Uvedeni su novi lektirni naslovi i formalno je
nastavnicima dana sloboda u odabiru, a da prije toga nije snimljeno stanje na
terenu i opremljenost knjižnica. Uvijek ima onih koji bi čitali više, ali mi im
nemamo što ponuditi jer o nabavi neobveznih naslova ili praćenju novih i djeci
zanimljivih izdanja možemo samo sanjati.
Prava ste osoba koja bi
mogla preporučiti nekoliko zanimljivih naslova nama odraslima. Što u slobodno
vrijeme vi čitate? - Uvijek čitam više knjiga istovremeno,
odnosno čitam, čituckam i prelistavam. Najčešće uz prozni naslov čitam zbirku
poezije i prelistavam nešto što me trenutačno zaokuplja. Pokušavam pratiti
suvremenu hrvatsku književnost jer sam to studirao. Mogao bih preporučiti
nekoliko naslova koje sam čitao u posljednjih nekoliko mjeseci: od proznih
naslova Mladenka kostonoga, Želimira Periša; Sinovi i kćeri, Ivane Bodrožić;
Radio Siga, Ivana Vidaka; Mliječni zubi, Lane Bastašić; Meho, Almina Kaplana;
Sedam praznih kuća, Samante Schweblin; Djetinjstvo Kaspara Hausera,
Bogdana-Alexandru Stanescua, a od poezije Divlje i tvoje, Olje Savičević
Ivančević; Otac; Sestra, Nade Topić; Smiljko i ja si mahnemo, Eveline Rudan.