Datum objave: 2. siječnja, 2021.
Tradiciju umijeća izrade licitara, svijeća i ostalih medičarskih proizvoda,
kao jedna od rijetkih majstorica (i majstora) ovoga zanata u Slavoniji i
Baranji, sa svojom obitelji čuva i njeguje Antonija Blažeković Ranogajec. Svojim
višegodišnjim naporima, radom i neupitnim talentom nastoji ovoj vrijednoj
umjetnosti i nematerijalnoj kulturnoj baštini osigurati status koji ta
višestoljetna tradicija zaslužuje. O ljepoti stvaranja, estetskim kriterijima,
potražnji, preprekama i planovima, u ovim blagdanskim vremenima osobnih
preispitivanja i nadanja, govori vrijedna i nagrađivana tradicijska
umjetnica.
BORBA ZA
OPSTANAK
Sa svojim ste umjetničkim izrazom i majstorstvom sudjelovali
u nizu značajnih domaćih i međunarodnih projekata koji su obogatili našu
kulturnu baštinu. Možete li izdvojiti najznačajnije?
- Na
prvom mjestu izdvojila bih izložbu "Licitarska umijeća - obrt višestoljetne
tradicije" u EMZ-u 2000. godine, koja je označila prekretnicu u medičarskom
obrtu koji je polako tonuo prema izumiranju. Našu je obrtničku radionicu izložba
katapultirala na svjetlo dana, dala nam je golem zamah za daljnji rad. Svi se
sjećaju darovane jele Vatikanu koja je bila okićena licitarima u kuglama, a naša
je radionica jedna od četiri koje su sudjelovale na tom projektu MVP-a. Izradili
smo licitarske jaslice postavljene na međunarodnoj izložbi u Rimu, održali
samostalnu izložbu u Požegi, pri srcu nam je i sudjelovanje na Baščaršijskim
noćima u Sarajevu, raduju nas i posebno oblikovani licitari inspirirani
vučedolskom kulturom u suradnji s GMV-om. Najemotivnije nas je dotaknula
suradnja s Đakovačkom biskupijom u povodu dolaska Pape u Osijek, kada smo
izradili liturgijske svijeće za oltar. Bilo je još mnogo lijepih priča u kojima
smo zdušno promovirali hrvatsku baštinu i grad Osijek.
S obzirom
na navedeno, shvaća li naše društvo, lokalna i nacionalna vlast, važnost
očuvanja ove tradicije? Posebice u kontekstu prepoznatljivog suvenira koji
Osijeku nedostaje?
- Mnogo je truda uloženo kako bi
medičarski obrt dobio status zaštićene nematerijalne kulturne baštine svijeta
pri UNESCO-u. Gradovi na čijem području egzistiraju tradicijske medičarske
radionice supotpisnici su potvrde o njegovu značaju za lokalnu zajednicu. Tim su
se potpisom obvezali očuvati obrt i voditi brigu o njemu. Nažalost, sve je mrtvo
slovo na papiru, kako lokalnom, tako i državnom. Od tridesetak radionica s
UNESCO-ove liste, sve je više onih koji odlaze u mirovinu bez nasljednika, onih
koji u borbi za opstanak prelaze iz kvalifikacije obrta u OPG kako bi si
olakšali poslovanje, jer unatoč statusu svjetski zaštićenog obrta, država nije
nikada pristala verificirati obrt kao priznato zvanje, nego pripada pod "ostalu
raznovrsnu proizvodnju", a ta činjenica zaustavlja svaki mogući razvoj i
budućnost u okvirima tradicijskog. Kako se u tom smislu neće ništa promijeniti,
medičarskom obrtu u Hrvatskoj definitivno prijeti nestanak. Licitar kao suvenir
grada Osijeka? Nikada nije zaživjelo! Možda i stoga što se licitar poistovjećuje
isključivo s određenom regijom i gradom, što je bezrazložno. Licitar je dio
hrvatske kulturne nematerijalne baštine i ne bi se trebao regionalno
određivati.
U vašoj se radionici uvijek marljivo peku, suše i
ukrašavaju licitari. Sve je puno brašna, tijesta i kalupa, srca i anđela,
šarenih boja i ukrasa. Ispunjava li vas kreativni rad i spoznaja da vaš rad
mnoge zadivljuje?
- Nekome sa strane radionica djeluje veoma
idilično, baš kao što što ste ju i opisali, no istina je daleko od toga. Mnogo
je u njoj stresnih, čupavih i musavih situacija, previše noćnog rada, zbrkanog
nespavanja, briga hoće li sve uspjeti po planu, hoću li ispuniti rokove, hoće li
mušterija biti zadovoljna… Bude u njoj i suza, i povišenih tonova, i tjeskobe, i
očaja… No, unatoč svemu tome, kada završim s pojedinim poslom, i on konačnim
izgledom ispriča priču koju sam i zamislila, zaboravim na sve navedeno. I jedva
čekam krevet. Divljenje? Stvarajući, ne razmišljam hoće li moj rad nekoga
zadiviti ili ne. Moja kreativnost nije moj zadatak, ona je moja osobnost, ja ju
ne mogu, niti želim izvlačiti silom iz sebe, ona je tu mimo moje volje, ona je
dio moga bića. Beskrajno me raduje ako mušterija prepozna moj trud, ako osjetim
njezinu radost i veselje, što počesto bude i ganutost. I to mi je sasvim
dovoljno.
VLASTITI
RUKOPIS
Kako nastaje licitar? Koliko vremena treba za pečenje,
sušenje, ukrašavanje? Imate li prepoznatljivu mustru, prema kojem principu
određujete šare koje stavljate?
- U licitar je utkano jako
mnogo mukotrpnog rada, mnogo dana do gotovog proizvoda i, a to je i najvažnije,
mnogo ljubavi. Skuhaju se šećer i voda, drugi se dan dodaje salakalij i brašno,
umijesi se, pa se tijesto ostavi preko noći. Zatim se na "svetoj tabli", od
kuhane bukovine (za koju je moja mama uhranila debelog bravca kako bi ga dobro
prodala i kupila "tablu"), razvalja tijesto, tanko (otuda i naziv licitar/
lebzelt/ tanko tijesto), i zatim se štehaju šteherima razni oblici, a to je
posao mog muža, moje desne ruke. Ištehane licitare pažljivo abzecam na plehove i
vodim brigu o peći starijoj od mene. Ispečeni se licitari očiste od brašna,
lijepe klajsterom dva zajedno i suše po nekoliko dana. Zatim se tunkaju u
želatinu, najčešće crvene, tradicijske boje, i opet ostavljaju da se suše. Nakon
toga ajzam licitare ajzom, smjesom bombonskog sirupa, krumpirovog škroba i
želatine. Svaka radionica ima svoje tajne obiteljske recepte i prepoznatljiv
rukopis majstora. Licitare ukrašavam "iz glave", ne prema skicama, no ipak
prethodno osmislim priču. Možda to nisu prepoznatljive mustre, nego
prepoznatljivi detalji koje nastojim dovesti do perfekcije, unoseći u zadane
tradicijske šare svoj rukopis. Jako mi je važno i silno poštujem tradicijski
pristup izradi, no nakon trideset i pet godina stvaranja i dobivenog umjetničkog
statusa, dopustim sebi i mali odmak od čisto tradicionalnog pristupa kako bih u
potpunosti mogla izraziti svoju osobnost.
Vaši su licitari uvijek
rado priman i pružan poklon. Kolika je stvarna potražnja?
-
Nikada se nismo povodili ekonomskom računicom ponude i potražnje. Sve ove godine
stvaramo srcem. Upravo onako kao su stvarali i moji roditelji, počevši davne
1953. godine. Naravno da se pred Božić povećava interes, jer je u tradiciji
hrvatskog božićevanja kićenje bora i licitarima.
Godina iza nas
nije bila ni za vas laka. Ispratili smo još jednom katastrofom, kažete da imate
nekoliko prijatelja na potresom pogođenom području?
- Godina
je bila vrlo teška, jako je važno, uz svu ekonomsku i materijalnu pomoć, pružiti
prijateljski razgovor, pitati jednostavno i iskreno: "Kako si?", dati do znanja
da nitko ni u jednoj nevolji nije napušten, sam, zaboravljen. Nadam se da će ovo
ludilo proći što prije, da pokušamo nastaviti s radom i životom na što smireniji
način. Sada je ipak najvažnije da se unesrećenim ljudima što prije pomogne i
osigura sve potrebno za koliko-toliko normalan život.
Polako
završavate posljednje narudžbe, priželjkujete malo sna, mira i odmor uz knjigu.
Što čitate u ovo blagdansko vrijeme?
- Do Božića sam
čitala isključivo narudžbe, vjeruj mi, u njima bude vrlo zanimljivog štiva i
životnih priča za nekoliko knjiga. Inače, u dnevnom boravku, uz moju "rupu" na
garnituri za sjedenje, držim knjige kojima se uvijek vraćam, ne nužno od početka
do kraja. To su Dim nad logorom Birkenau Seweryne Szmaglewske, zbirka poezije
Jozefine Dautbegović Različite ljubavi te nezaobilazni Zlatni danci Jagode
Truhelke. Kako nemam još uvijek u knjižnom obliku poeziju Konstantina Kavafija u
čijim stihovima se pronalazim, "listam" je guglajući. A na čekanju mirnijih
siječanjskih večeri su Rođena na Božić Julijane Matanović i Snovi za budne
Jelene Ćuslović.