Dočekala me jutarnja kišica na aerodromu Heydar Aliyev. Još umoran od noćnog leta iz Istanbula pokušavao sam zaspati u taksiju, unatoč tadašnjoj trenutačnoj bezidejnosti. Naravno da nisam uspio, jer me taksist ispitivao o Hrvatskoj, vidjevši u aplikaciji Bolt da sam iz te nogometne zemlje koju još u svijetu znaju po zgodnoj predsjednici koja leti svijetom u ekonomskoj klasi kako bi državi uštedjela novac. To je osobito dobro odjeknulo u totalitarnim državama u kojima se suvereni razmeću novcem. Ne volim ovdje o politici, ali zbog nogometa i vrckave predsjednice, nema države koja ne zna za nas, i tu joj skidam kapu!

Vjetroviti Baku i Azerbajdžan uvijek me iznenade, iako se baš lako ne iznenađujem. Svaki put uočim da je niknula neka nova svemirska zgrada i pritom se prilično zamislim o gradu s više lica. Sve je puno nekog sjaja, lažnog ili ne, najbolje znaju Azerbajdžanci. S jedne strane luksuzni hoteli, s druge – jeftino gorivo, gradski prijevoz, taksi i hrana.Simpatični ljudi koji vole strance, iako se na mnogima vidi kruta ruska škola. Ne daju baš sve fotografirati na ulici, pa i spopadaju turiste zbog toga i traže da obrišu snimak. Stariji govore ruski jer su nekad bili dio SSSR-a, mlađi uglavnom znaju samo svoj jezik koji se ipak razlikuje od bratskog turskog. Valjda im se ne uči engleski, a i što će im kad imaju naftu! Sada svi uče njihov jezik i zemljopisno ih približavaju Europi. Da krampom iskopate rupicu negdje u Azerbajdžanu, za nekoliko sati bi se u njoj pojavila nafta. Nevjerojatno, ali istinito! Ona je njihova prošlost, sadašnjost i budućnost. Njihovi se sportaši natječu na europskim natjecanjima, uspješno nastupaju i na Eurosongu...Baku je moderan grad, ali ipak ćete rijetko vidjeti žensko čeljade da gradom samo šeće noću. Zato ćete u trgovačkim centrima poput Port Baku Malla vidjeti više luksuznih trgovina nego što ih ima u Milanu, Parizu, ili Londonu. I ako pomislite da je jeftinije – malo sutra! Iako službeno nemaju ni jednog nezaposlenog čovjeka, ipak imaju i dosta sirotinje, ma kako to ironično zvuči.Od taksista koješta doznate, ipak su oni nekad u komunističko doba znali biti i odlični špijuni, uz recepcionere. Tako mi je jedan rekao da je sve što vidim u Bakuu lažni sjaj, a da je zapravo najgore zamotano u celofan. Kaže da cijelu državu vodi obitelj Aliyev, po čijem se prezimenu, osim aerodroma, zove sportsko-izložbeni koncert, džamija, glavna ulica… Dakako, zbog pokojnog Heydara koji je bio lokalni šef KGB-a i njihov prvi predsjednik, otac nacije! Spominje da tu nema demokracije, čisto jednovlašće u kojem su svi mediji državni jer je drukčije zabranjeno. Svašta mi je on ispričao dok smo se pola sata kroz gužvu probijali do stadiona na kojem je naša reprezentacija s Azerima odigrala izjednačeno, ali kod takvih svjedočanstava – pola otpišem kao fantaziju!Baku u prijevodu s perzijskog znači grad vjetra, a Azerbajdžan je zemlja vatre, jer osim nafte, teško je pogoditi, ne znaju kamo će i s plinom… Ono čega još ima moja trenutačna vjetrovita destinacija, to su brojne ljekarne u kojima je posebno popularan proizvod - jeftina Viagra, koja ide kao alva. Kutije su izložene odmah pokraj blagajne, a tako je i u brojnim drugim bivšim sovjetskim državama poput Kirgistana ili Uzbekistana. Ako nemaju novca, bar imaju uzbudljivi zečji spolni život.Kako bi stigli u zemlju u kojoj gradski autobus košta manje od jedne kune, savjetujem Wizzairov let iz Budimpešte. Cijena karte varira, ali se povratna katkad može kupiti i za dvjesto kuna. Za ulazak je hrvatskim državljanima potrebna turistička viza koja se kupuje na internetu i stoji 24 USD. Pritom pripazite da kliknete na pravu stranicu, jer postoji više stranica na kojima isto internetski maheri naplaćuju mnogo više.I za kraj priče, opet taksi. Danas nema kiše ni razgovorljivog vozača, ali me mnogo kilometara do aerodroma vozi za tridesetak kuna. Usput vidim i poznate kockice na kapama naših umornih navijača koji se nakon utakmice vraćaju u domovinu. Topli Baku već je iza mene, a Istanbul i Moskva ispred. I bez snijega, molim! A i što vama želim!