Ministar zdravlja Rajko Ostojić iz petnih se žila trudi uvjeriti svekoliko pučanstvo kako se štrajk liječnika neće odraziti na kvalitetu usluge. U svoje riječi vjerojatno ne vjeruje ni sam, a ako mu je lakše, ne vjeruju u njih ni građani. Možda se pitate zašto? Zato što je Hrvatska zemlja u kojoj su riječi koje političari izgovaraju i djela koja čine - udaljeni kao Sjeverni i Južni pol. Evo, primjerice, predsjednik Ivo Josipović. Izvijestili su nas da će obaviti malu, rutinsku operaciju očnog kapka koji mu je pao nakon ozbiljne upale i nikako se nije htio dignuti sam od sebe.

Dakle, taj kapak nije predsjedniku Josipoviću samo estetski problem, požurili su pojasniti specijalisti, nego mu je sužen vidokrug pa operacija nije predizborni hir političara koji kreće po novi mandat, nego zdravstvena potreba. Kao da bi netko i pitao za smisao operacije, ali dobro. Dakle, predsjednik je odlučio proširiti vidokrug, a da bi to bilo izvedeno što kvalitetnije, besplatno je priskočio predsjednikov prijatelj, poznati europski plastični kirurg, koji je radi podizanja predsjedničkog kapka stigao iz Muenchena. I sad se svi trude objasniti kako u tome nema ništa čudno i neprihvatljivo. Pa prijatelji su, a nije mu naplatio! I, naravno, to ne znači da predsjednik nema povjerenja u domaći sustav.

Prije deset godina, pak, tadašnji je ministar zdravstva Andrija Hebrang obavio laparaskopsku operaciju prostate u austrijskoj klinici, uz objašnjenje da to u Hrvatskoj nije rutinska operacija te da HZZO i inače šalje pacijente na takvu operaciju u inozemstvo. On, međutim, nije išao na trošak države, jer je s kolegama u Inssbrucku dogovorio da ga operiraju besplatno. I da, ni njegov odlazak u inozemstvo nije značio da nema povjerenje u sustav kojemu je u tom trenutku bio na čelu.

Prije dvije godine, u Sjedinjene Američke Države na liječenje je otišao tadašnji predsjednik Sabora Boris Šprem. Bolovao je od teške maligne bolesti koja se u tom trenutku u Houstonu, na svjetskoj klinici za liječenje krvnih malignih bolesti, suzbijala eksperimentalnim lijekovima. Poslao ga je HZZO, koji je i pokrio dio troškova. I da, ni to nije bilo nepovjerenje u domaće zdravstvo, jer u nas ionako takvog eksperimentalnog liječenja nije bilo. Predsjednik Sabora u Americi je podlegao bolesti, a njegovi kolege iz SDP-a trudili su se objasniti javnosti da u njegovu odlasku na liječenje u inozemstvo nije bilo ničega nemoralnog, nego je to bila gola borba za život. Dobro, sjetimo se onda male, nažalost, pokojne Nore Šitum. I ona je bila u Americi na liječenju eksperimentalnim lijekovima. I njoj je Hrvatska platila liječenje, ali ne država, nego narod koji je danima prikupljao novac za spas male lavice. Poštenja radi, valja reći da se u Norinu slučaju država odrekla PDV-a na donacije.

I što nam sve to govori? Govori nam da nismo jednaki. Predsjednik je dobio izbore na tezi o potrebi da u Hrvatskoj zaživi pravednost, kao vrhunski moralni princip. No, kakve veze s tom pričom ima operacija koju na njegovu oku (besplatno!) izvodi njegov prijatelj? O pravednosti bi se moglo govoriti kad bi, primjerice, svjetski poznati kirurg došao u Hrvatsku i besplatno operirao kapak nekoj, recimo, gospođi koja je operirala tumor na mozgu, što je izrastao iza oka, a kao posljedicu na licu nosi zatvoren kapak. Kako li je njoj tek vidokrug sužen, ali koga je briga... No, dok god živimo u zemlji u kojoj će prijatelji iz inozemstva operirati predsjednike, a drugi će prijatelji posuditi koliko treba novca za kupovinu stana u urbanoj vili (kao u slučaju Stipe Mesića), građani će biti na Južnom, a političari na Sjevernom polu. Srest će se samo na izborima.