Ujo Branko i ujna Maca dočekuju me na vratima obiteljskog stana na Vijencu Ivana Česmičkog. Ne, nisu mi rodbina, premda mi to ne bi bilo mrsko. Marija i Branko Karapandža svojta su moje prijateljice Jase, a znate kako je s legicama koje stekneš još u vrtiću - njezinu familiju smatraš i svojom, a svoju i njezinom. No, kako se nad Karapandže ne bi nadvio oblak nepotizma i kako ne biste posumnjali da su ovi divni ljudi dospjeli u svečarski novinski prilog preko veze, otkrit ću vam jednu našu zajedničku anegdotu. I Jasi i meni njezin je ujak u "XII. proleterskoj", kako se tada zvala škola na Jugu 2, predavao tjelesni i zdravstveni odgoj. Obje smo bile odlikašice, no ona je često dobivala četvorke baš kod Karapandže "da mu netko ne kaže kako nećakinji daje petice". Takav je bio i danas je Branko Karapandža, poštenjačina, omiljen i među onim učenicima koji, poput mene, nisu baš bili ludi za tjelesnim. Nogometne je talente detektirao besprijekorno, ali nisu mu izmicali ni drugi, primjerice motkaš Ivan Horvat. U školi je bio ozbiljan i posvećen poslu, a opet blag i popustljiv. Očinska figura. Stoga ne čudi što ga svako malo neki slavni nogometaš spomene kao uzor, temelj, prvi oslonac...

Branko i njegova supruga Marija zajedno su u školama stekli gotovo 90 godina radnog staža, on u sportskoj dvorani i na terenima u školskom dvorištu, ona u razredu, kao omiljena učiteljica generacijama i generacijama učenika osječke OŠ “Dobriša Cesarić” (nekada znane kao Joca i Mica). Odgojili su i dvoje djece, kćer Vanju i sina Borisa. Imaju dobrog zeta, Dražena Jakšetića, nogometnog trenera, a njihova jedina unuka, znakovita imena Vedrana, ponos je cijele obitelji. Pongo, umiljati bostonac, nanjušio je da je dobro prošao ušavši u obitelj u kojoj se voli bez ostatka.

Moj je muž bio sumnjičav prema entuzijazmu kojim sam pristupila pripremama za novinarski posjet obiteljima Karapandža i Jakšetić. "Pa ti nemaš pojma o nogometu!? Ni o odbojci", kaže mi zgroženo. "Dovoljno je što se razumijem u dobre ljude, ne moram i u zaleđa i jedanaesterce", uzvratila sam mu, a vi procijenite kad stignete na kraj teksta jesam li za crveni karton.

Na moj upit je li mu žao što sad sjedimo u prosječnom hrvatskom stanu umjesto u vili kakve posjeduju neki današnji reprezentativci, a Branko je bio baš to, kapetan juniorske reprezentacije (bivše države), odgovara mi hladan kao špricer, okružen obitelji za stolom iznad kojeg visi klupski kalendar s unukinom fotografijom: "Nije mi žao, pa imam baš sve što mi treba!" Odmah ti je jasno da govori istinu. Kao i kad tvrdi kako, unatoč pozivima da bude trener, nije želio napustiti posao u školi. A bome ni Osijek!

"Završio sam Pedagošku akademiju i četiri sam godine, odmah nakon vojske, radio u antunovačkoj školi. U školu na Jugu 2 došao sam 1973. godine, kada je otvorena, i otamo otišao u mirovinu kada sam navršio 65. I, evo, dogurao sam do 81. Zvao me svojedobno Andrija Vekić da mu dođem biti pomoćnik, ali ipak je prevagnuo posao u školi. Posvetio sam mu se nakon nogometne karijere, tijekom koje sam igrao u Željezničaru i Proleteru (prethodnik današnjeg NK-a Osijeka, nap. a.) te ju završio u drugoligaškom Metalcu. Bila je to dobra momčad, igrali su tada sa mnom Grnja, Vrajić, Špehar... Volio sam taj svoj posao u školi, nadam se da su to moji učenici prepoznali", skroman je Branko Karapandža, čija je nastavnička ostavština dragocjena.

U mirovini - nije mirovao. Još donedavno radio je kao trener, s pionirima, u Akademiji Krpan&Babić (i dalje to uspješno radi njegov zet), kao što je prethodno trenirao dječarce u Školi nogometa NK Osijek i Grafičaru. Radio je isključivo s najmlađima, bio je to njegov odabir.

Smatra da u djeci treba poticati prave razloge za bavljenjem sportom, a novac to nije. "Javno je mnijenje od nekih nogometaša napravilo nadljude i oni zarađuju astronomske cifre. No, takvih je zapravo malo gledano na svjetskoj razini, a mala djeca čuju i vide da se o njima često govori kroz prizmu novca pa im fokus sa sporta bježi na materijalno. To nije dobro", odlučan je Karapandža. Slaže se s njim i kći Vanja Jakšetić, nekada odbojkašica, danas trenerica ŽOK Osijek. "Djeca trebaju vidjeti svoju nagradu u tome što se bave sportom, što uče nositi se s izazovima, u tome što putuju, što se druže i stvaraju prijateljstva, a ne da im je bit svega novac", kaže Vanja.



Branko tvrdi da je u osamdesetoj bilo vrijeme da se povuče i iz trenerskog posla, a malo ga je u toj odluci pogurala i pandemija. "Kažu da sam bio faca u nogometu", smije se dok to govori, "ali treba dati šansu i drugima." Na upit može li na prvu prepoznati rođeni talent za nogomet, odgovara kako se ne bi htio previše hvaliti. "Mogu prokužit‘ od koga može biti jako dobar nogometaš, pod uvjetom, dakako, da trenira. Ima doista nadarenih, ali i totalnih antitalenata. Jedan mi je moj kolega doveo sina da ga provjerim, tvrdio je da mali trči tamo gdje lopta neće doći ni za 15 minuta. I bio je u pravu, odmah sam to vidio! S duge strane, i najveći se talent može uzalud potrošiti", otkriva. Kad je o navijačima riječ, smatra da bi bilo dobro kada bi postojala škola navijanja, jer neki u navijanju ne pokazuju ni elementarni kućni odgoj. "Ideš na utakmicu u 600 kilometara udaljen grad, a potučeš se na autocesti?! Ja to ne mogu shvatiti. Tako se ne navija", kaže Karapandža, sretan što njegov sin Boris, dugogodišnji kohortaš, navijač s istočne tribine, nije od takve "navijačke sorte".

Iako je Boris kao klinjo neko vrijeme trenirao nogomet (bio je golman), u njemu se ipak nije zadržao. Svoju je karijeru našao na drugom terenu, među knjigama, radeći kao knjižničar u Gradskoj i sveučilišnoj knjižnici Osijek. Najperspektivnija je Brankova nasljednica, što se nogometa tiče, bila Vedrana, kojoj je čak i Zvone Boban jednom prognozirao veliku karijeru u ženskom nogometu kada ju je vidio na djelu na nekom školskom natjecanju. Vješto je žonglirala i zadivljenom kapetanu očitala lekciju kako ju je svemu naučio "njezin djed, poznati nogometaš".

No taj se poznati nogometaš, kako to danas često biva, nije oženio za manekenku, nego se zaljubio u učiteljicu, doduše jednako zgodnu. U skladnom su braku 54 godine. "Dok sam bio igrač, malo sam bilo kod kuće - ili sam bio na treningu, ili na utakmici, ili na pripremama... Poslije sam radio u školi i bio trener, pa sam opet često izbivao iz kuće. Neko sam vrijeme i sudio, dogurao sam do republičkog suca..." otkriva "kako nisu imali vremena za svađu".

Marija, koju svi odmilja zovu Maca, rodom Skradinka, od djetinjstva Osječanka, 45 je godina posvetila poučavanju djece. Šest je godina radila u antunovačkoj školi i onda još gotovo 40 u osječkoj Neretvanskoj ulici. Nekoliko je ulica dalje, u Dunavskoj, odrastao njezin Branko.

Vanja je odmalena voljela sport, odlučila se trenirati odbojku u slavonskim klubovima. Doduše, zamalo ju je igračka karijera odvela izvan Hrvatske. Jedna ju je kolegica nagovarala da dođe studirati i igrati u SAD, no ipak se nije odlučila za to jer tada nije bilo sigurno hoće li joj u nas priznati diplomu, a drugi je put umalo otišla u Izrael, ali kako je njezina kći Vedrana bila jako mala, odustala je.

"Cijeli sam život vezana uz sport. Prvo preko tate, a onda i kao igračica i kao trenerica. Ipak nisam završila kineziologiju, tata me je odgovorio. Diplomirala sam ekonomiju i 12 godina radim u Opelu, u PSC-u Osijek. Kad sam prestala igrati, počela sam raditi kao trenerica kako bih ostala u sportu, koji je važan segment mog života", ističe Vanja. Žao joj je što je mladima teško uskladiti školu i sport, zbog čega mnogi dolaze u situaciju da moraju izabrati između škole i sporta, odnosno fakulteta i sporta. "Djeca se sve manje bave sportom, ne znaju se nositi sa svakodnevnim problemima, ne žele se truditi, previše se oslanjaju na roditelje, koji su jako često preprotektivni, a time ne čine uslugu svojoj djeci", kritična je Vanja. Kaže, ona je vukla torbetinu s opremom u školu i trčala poslije nastave na trening, a danas po klince dolaze roditelji, odvezu ih kući da se presvuku, odvezu ih na trening i vrate se po njih. "Kako će postati samostalni?" pita se Vanja. Kroz smijeh se prisjeća kako su ju njezini roditelji pratili samo na balet, no kasnije je otkrila da su to radili samo zato da bi, dok ona uvježbava pique i piourette, oni klopali krempite sa šlagom u obližnoj Ambruševoj slastičarnici.

Vedrana je, međutim, iako jedina kći i jedina unuka u obitelji, rano zbog sporta otišla iz Osijeka, već u drugom razredu srednje škole, u Poreč. "Imala je izvrsnog trenera, Miodraga Stojakovića, a predsjednica kluba bila je moja dobra kolegica Teuta Sauko. Odeš kod javnog bilježnika i prepišeš dijete na drugu osobu - užas! Poslije toga otišla je igrati u Cannes, pa u Nancy i sada u Njemačku. No, njoj je sve to bila igra, sport je njezin izbor, mi ju, iako smo sportska obitelj, nikada nismo ni na što tjerali", kaže Vanja koja je, kao i njezina jedinica, bila reprezentativka (igrala je na Mediteranskim igrama, nap. a.). "Međutim, ja sam bila, da tako kažem, poluprofesionalni sportaš, a Vedrana je prava profesionalna sportašica. Marljiva je kao da radi u rudniku, svaki joj je dan potpuno ispunjen obvezama, jako smo ponosni na nju", kaže Vanja.

Baka dodaje kako bi voljela da Vedrana nađe nekog dobrog dečka. Ona je svog Branka upoznala preko prijateljice i kolegice Silve, čiji je muž Brankov bratić. Ljubav s korza nije izblijedjela do današnjih dana. Žive u umirovljeničkom ritmu, prijepodneva provode svatko po svom, a kasnije čitaju, kartaju remi ili gledaju TV. “Branko obožava saborske sjednice, ja ne, no u posljednje vrijeme gledamo utakmice zajedno. Sin mi donese dobre romane iz knjižnice. Nekad sam voljela ljubavne, sad radije čitam sage i drame”, kaže Maca Karapandža. Najljepšu priču, onu o maloj i složnoj obitelji, Maca i Branko pišu duže od pola stoljeća, a nova poglavlja dodaju njihova djeca i unuka. Oni su njihovo najveće postignuće, dragocjenije od svih medalja i priznanja čega je bio pun stol uz koji su se pokazali gostoljubivima i jednostavnima, kakvi su, uostalom, uvijek ljudi sa srcem na pravom mjestu. Osječani.