Zamislite ga kako sjedi u Medicinskoj knjižnici glasovitoga američkog Sveučilišta Yale i odgovara na pitanja za novine koje izlaze u njegovu rodnom gradu. Onda ga zamislite u važnom laboratoriju u Yale School of Medicine, kamo možeš stići samo ako te odaberu, i to među vojskom izvrsnih s istom ambicijom. No, pozvali su baš našeg Retfalčanina, doktora medicine Davida Andrijevića (29), koji je ondje Associate Research Scientist in Neuroscience.

Reći ćete, još je jedan mlad, školovan, pametan mladi čovjek otišao iz Osijeka, no svijet je globalno selo, zaključio je još davne 1960. Marshall McLuhan. Znanost ne priznaje granice, a želja za osvajanjem udaljenih znanstvenih obzora ne smije biti obuzdavana ničim, pa ni preusko shvaćenim smislom lokalpatriotizma i domoljublja. Čak i na drugom kontinentu, Osječanin je i dalje Osječanin i pokazuje svima kako se u tom gradu i njegovu sveučilištu školuju mladi ljudi koji su prijeko potrebni globalnoj znanstvenoj zajednici. "Tri sam mjeseca plakala kad je otišao u Ameriku, ali Davidu nisam pokazivala da mi je teško. Daš djeci krila i onda ih nemaš pravo podrezivati. Ostvario je svoje snove, a želim da sanja i dalje. Nijedna udaljenost danas doista nije nepremostiva, samo ako postoji istinska bliskost, s obitelji, prijateljima, rodnim gradom...", kaže Irena Andrijević, Davidova mama. Ona i suprug Željko ponosni su što su njihova djeca odabrala humana zanimanja - David je 2018. diplomirao medicinu, a Doris je na petoj godini Studija socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Osijeku.

David je na Glasovu radaru još otkad je bio student. Svako malo njegovo bi se ime pojavilo na popisu nagrađenih studenata, ili studenata koji idu na neku važnu praksu u inozemstvo. Ponekad bi nam i "znanstvena majka" mnogih vrijednih studenata, prof. dr. sc. Marija Heffer "namignula" da obratimo pozornost na nekoga poput Davida. No, on nas je samozatajno, skromno i pristojno odbijao: "Pričekajte dok budem imao većih postignuća". Obećanje je ispunio četiri godine nakon što je došao na Yale.

"Svoje odrastanje u Retfali pamtim po najboljem. Kao i svako dijete, volio sam družiti se s prijateljima i igrati nogomet. U osnovnoj sam školi bio odličan učenik, ali ne bih rekao da sam se izdvajao previše u odnosu na drugu djecu. Ipak. bio sam iznimno znatiželjan i uvijek me zanimao svijet oko mene, želio sam znati kako i na koji način funkcionira. Upravo sam zbog te svoje znatiželje izabrao III. gimnaziju, gdje se s vremenom, na satima biologije, i razvio moj interes za medicinu. Premda sam volio matematiku i fiziku, želio sam studirati medicinu da bih naučio kako ljudsko tijelo funkcionira i, naravno, koristiti jednog dana to znanje kako bih pomogao i liječio druge ljude", otkriva nam svoj rani životopis.

Nakon završetka srednje škole dvojio je u vezi s tim treba li otići u Zagreb na studij medicine, ili ostati u Osijeku. Sada ponosno kaže kako ni jedan jedini put nije požalio što je ostao u svom rodnom gradu. "Fakultet mi je pružio i prenio mnogo znanja koje koristim i danas. Posebno bih istaknuo prve tri godine studija tijekom kojih se uči o bolestima i mehanizmima na kojima one nastaju. Dobar je dio naših profesora s tih ‘pretkliničkih‘ predmeta proveo dio svoje karijere u Americi i prenijeli su takav način razmišljanja i na osječke studente. Nakon toga slijedile su tri godine studija koje obuhvaćaju kliničke predmete, gdje zapravo primjenjujemo znanje stečeno tijekom prve tri godine u radu u bolnici s pacijentima. Iz sadašnje perspektive mislim da kod ‘kliničkih‘ predmeta ipak postoji nešto više mjesta za napredak, posebice što se tiče uključivanju studenata u skrb o pacijentima te učenja praktičnih vještina", ocjenjuje studij medicine.



Tijekom studija nagrađen je i dekanovom i rektorovom nagradom, a ljeta je provodio na studentskim praksama u inozemstvu, gradeći pažljivo i posvećeno svoj curriculum vitae, ne gubeći fokus na svoj cilj. "Medicinski fakultet u Osijeku nudi mogućnost studentskih razmjena preko studentske udruge CroMSIC te sam odlučio iskoristiti tu priliku kao idealan spoj medicine, znanosti i putovanja. Tako sam proveo mjesec dana u Istanbulu u Turskoj te u Quebecu u Kanadi. Osim toga, proveo sam dva mjeseca na prestižnom Institutu Max Planck u Leipzigu u Njemačkoj, gdje radi još jedan alumni iz III. gimnazije i moj bratić Tomislav Maričić. S obzirom na to da znanost zahtijeva i praćenje najnovijih metoda koje su mi bile potrebne za izradu mog diplomskog rada, neko sam vrijeme također proveo u Školi konektomike u Bordeauxu u Francuskoj, kao i na Hrvatskom institutu za istraživanje mozga u Zagrebu, zahvaljujući mojoj mentorici, prof. dr. sc. Mariji Heffer. Smatram da su upravo ova putovanja mnogo pridonijela mom razvoju kao mladoga znanstvenika te bih preporučio svim studentima koji već nisu, ako imaju priliku, da definitivno to probaju", savjetuje.

O mudrosti tog njegovog savjeta govori i činjenica da si je na navedeni način priskrbio preporuku jednog nobelovca! "Vrijeme u Institutu Max Planck u Leipzigu zapravo sam proveo u laboratoriju koji vodi dr. Svante Paabo, ovogodišnji dobitnik Nobelove nagrade za medicinu. Iznimna mi je čast bila učiti od tako uspješnog znanstvenika i njegovog tima. U konačnici mi je napisao i pismo preporuke. Međutim, moram naglasiti kako su još važniju ulogu u mom odlasku na Yale imali moja mentorica, prof. dr. sc. Marija Heffer, kao i dr. sc. Zvonimir Vrselja koji je već bio tamo", zahvalan je.

Tako je, s tek stečenom diplomom doktora medicine, David 1. studenoga 2018. godine stigao na Yale, u Šestan Lab prof. dr. sc. Nenada Šestana, u čijem su timu uvijek i znanstvenici iz Hrvatske, pa i iz Osijeka, među kojima i već spomenuti dr. sc. Zvonimir Vreselja. Bilo je to samo nekoliko mjeseci prije jednog u nizu velikih uspjeha profesora Šestana i njegova tima. "Dr. Šestan je profesor na Yaleu vec 20 godina, kamo je stigao na doktorat još 90-ih, kod još jednog velikog hrvatskog znanstvenika, prof. dr. sc. Paška Rakića. Ono što je zanimljivo i jedinstveno u laboratoriju dr. Šestana jest raznovrsnost ljudi i znanstvenih tehnika kojom ljudi vladaju. Svatko je vrhunski stručnjak u svom području i ima svoje tehnike koje zajedno, kao tim, produciraju iznimne radove", kaže dr. Andrijević.

Jedan je takav, izniman, odjeknuo ljetos i u hrvatskim medijima, a objavljen je u glasovitom časopisu Nature.

"Imao sam iznimnu čast voditi cijeli projekt od početka do kraja. U našem radu opisujemo naš izum - tehnologiju koja može vratiti aktivnost stanica vitalnih organa sat vremena nakon smrti kod svinja. Pokazali smo da stanična smrt nije trenutačna, nego da se zapravo odvija kroz neko vrijeme te nam to daje vremenski okvir unutar kojega možemo reagirati i zaustaviti staničnu smrt, pa čak i preokrenuti njezine procese prema normalnom funkcioniranju. U našem je radu značajno da smo to uspjeli napraviti sa svih šest vitalnih organa koje smo validirali, uključujući mozak, srce, pluća, jetru, bubrege i gušteraču. Nadamo se da će ovaj naš rad u konačnici dovesti do novih spoznaja o tome kako nedostatak kisika i hranjivih tvari utječe na smrt organa i pomoći u razvijanju novih načina liječenja infarkta srca, moždanog udara, ili pak povećati količinu doniranih organa", pojašnjava.

U laboratoriju dr. Šestana, dakle, već je četiri godine, sudjeluje u brojnim projektima i trudi se od njega i svojih kolega stalno učiti nešto novo. Biti znanstvenik u Americi, kaže, znači imati dinamičnu svakodnevnicu. "Razlog tomu je taj što vodite vlastiti projekt, ali imate fleksibilno radno vrijeme, pa je na vama koliki ćete dio svog dana posvetiti tome. Iz iskustva, bar za sada, mogu reći da vam taj projekt postane upravo i životni stil. Većina mojih kolega, kao i ja, na kraju provede uistinu mnogo vremena u laboratoriju, iako imamo opciju rasporediti vrijeme kako nam odgovara, što smatram najvećom prednosti ovog posla", kaže.

Na pitanje je li se zaželio klinike i kliničkog rada, odnosno namjerava li na specijalizaciju, odgovara kako je već kroz studij shvatio da znanost i medicina nisu dvije odvojene discipline, nego da jedna drugu trebaju kako bi dobile puni smisao. "Medicinu sam upisao iz radoznalosti i fascinacije ljudskim tijelom i njegovim funkcioniranjem. Znanost nam može mnogo toga otkriti kako neke bolesti nastaju te nam dati ideju kako ih liječiti. Zbog toga mi je još iz studentskih dana ta želja biti liječnik-znanstvenik. Trenutačno sam u procesu prijave na specijalizaciju ovdje u Americi. Proces je prijave i dobivanja specijalizacije drukčiji i složeniji u odnosu na Hrvatsku, ali i Europu, odvija se jednom godišnje te se nadam da ću imati dobre vijesti kroz idućih nekoliko mjeseci! Najvećom prednosti odrađivanja specijalizacije u Americi smatram poticanje mladih liječnika za nastavak karijere u smjeru liječnik-znanstvenik, u čemu se jednog dana u budućnosti i ja vidim", otkriva svoje planove.



Svoje je snove s Davidom ispreplela njegova djevojka Ana Spajić, također doktorica medicine. Zajedno su još od gimnazijskih dana, no bili su razdvojeni prve dvije Davidove američke godine. "Ana se također pridružila laboratoriju dr. Šestana nakon završetka studija medicine u Osijeku prije dvije godine. U vrijeme kada je Ana dolazila, naš je laboratorij tražio osobu koja ima podlogu iz medicine, ali i vještinu kompjutorske obrade podataka specifične metode iz genetike koja gleda ekspresiju gena pojedine stanice, što je bio Anin interes. Trenutačno sudjeluje u nekoliko projekata u kojima je potrebna navedena analiza, te također planira karijeru u budućnosti nastaviti kao liječnica znanstvenica", govori s ponosom.

Otkad su ponovno zajedno, svakodnevica im je ljepša. "Život, bilo u Hrvatskoj, bilo u Americi, ima svoje prednosti i nedostatke. Za mene osobno, najveći nedostatak života ovdje ispočetka bio je taj što smo Ana i ja bili odvojeni dvije godine, sve dok mi se nije pridružila završivši studij. U Americi su sjajne mogućnosti za odabir karijere i traženje novog posla. Ljudi su mobilniji te se više sele u odnosu na Hrvatsku, međutim, upravo je to i razlog zašto se ne stvaraju dugotrajna prijateljstva u većini slučajeva. Inače, trenutačno živimo u blizini Yaleovog starog kampusa, što je prekrasno za vidjeti, ali isto tako u blizini smo New Yorka, pa kad se poželimo velikog grada, svakako odemo, za to uvijek ima slobodnog vremena", kaže.

Osijek mu jako nedostaje, ponajviše obitelj i prijatelji. No, ne slaže se s onima koji odlazak stručnjaka iz Hrvatske doživljavaju kao društvenu anomaliju. O povratku zasad ne razmišlja. "Mislim da nikada ne bi trebalo ništa izričito braniti ili ograničavati mlade ljude, nego valja stvarati temelje i uvjete za izniman rad u Osijeku i Hrvatskoj. Međutim, to je mnogo lakše reći nego napraviti. Trenutačno ne razmišljam toliko unaprijed u budućnost, no uvijek sam slab na Osijek i nikada neću potpuno zatvoriti vrata", kaže.

No Osijek će doći k njemu i Ani već za Božić, kada će mama i tata spakirati kofere i s primjerkom Glasa Slavonije odletjeti prvi put u New York. "Iznimno sam sretan što mi dolaze roditelji. Do sada sam ja dolazio u Hrvatsku kad god sam to mogao. Nažalost, pandemija je bila poremetila mnogo planiranih putovanja, ali sada se trudimo to nadoknaditi. Radujem se što ćemo provesti neko vrijeme zajedno, božićno je vrijeme zaista predivno doba kada treba posjetiti New York", zaključuje David Andrijević.