Uzmemo li u obzir da je u posljednjih 30-ak godina ljevica bila više od dvadeset godina u oporbi, pa bismo mogli reći da su "iskusni" oporbenjaci, a i da bi sve trebalo funkcionirati redovito, tomu nije slučaj - navodi Zoran Pucarić, predavač na Londonskoj školi za odnose s javnošću, te u nastavku svog priloga/komentara za Magazin piše:

- Ljevica u Saboru nikada nije bila rascjepkanija, Klub SDP-a se raskolio na dva, pri čemu su oni koji su ostali vjerni izvornom SDP-u zapravo onaj manji zastupnički klub. Posljedica je to nerada u stranci, neodolijevanja zovu sinekura, poglavito u Zagrebu, u čijem se Holdingu, kao i u vrijeme pokojnog Milana Bandića, "paralelnim" kanalima smješta partijski kadar, gradskoj organizaciji iza leđa. Konstantna loša kadrovska rješenja i negativna selekcija, i postizanje mira u kući dekapitiranjem političkih neistomišljenika, razlog su stalnom padu rejtinga.

Svakako treba reći i da u Saboru postoji i desno oporbeno krilo. Posljednja istraživanja pokazuju da je Most također u padu, mogli bismo reći, zbog pomanjkanja tema (možda Grmoja aktivnostima u Antikorupcijskom vijeću oko Ine povuče popularnost stranke prema gore, no to će vjerojatno biti privremenog karaktera). Treba kazati i da Domovinski pokret u većini anketa bilježi stalan rast, ali taj rast je malen, i dalje je na nižim razinama.

Zašto tzv. treće opcije u Hrvatskoj ne uspijevaju doći na vlast, pa čak ni ostaviti nekog dubljeg traga na političkoj sceni...?

- Malo je autentičnih trećih opcija koje nisu nastale odvajanjem pojedinaca od dominantnih stranaka. Naš izborni sustav favorizira jake stranke, kojima dodjeljuje dodatni mandat. Imali smo više slučajeva da je neka lista prešla prag, ali nije dobila mandat. Stoga su birači oprezni i nerijetko se premišljaju pred glasačkim listićem hoće li njihov glas nekoj trećoj opciji jednostavno - propasti.

Ne treba zanemariti rad stranaka na terenu. Teren je najvažniji, a za teren vam nužno trebaju motivirani ljudi i stranačka infrastruktura - to je nešto što su veliki uspjeli odavno izgraditi u cijeloj zemlji. Postoji i nekoliko jakih regionalnih stranaka koje su te ciljeve ostvarile na ograničenom prostoru. Ostalima to teže ide jer zahtijeva velike napore. Lako je angažirati nekog da se potrudi na izgradnji stranačke infrastrukture ako taj njegov trud nagradite radnim mjestom, no treće opcije sebi taj luksuz ne mogu priuštiti, one trebaju istinske entuzijaste.

Kako komentirate stanje u SDP-u, tko je kriv za srozavanje ugleda stranke...?

- Rado bih isticao imena političara u vrhu SDP-a koje držim odgovornima za situaciju u toj stranci, no pokušat ću to izbjeći. Recimo da je problem SDP-a to što nakon Ivice Račana konstantno vodi negativnu kadrovsku politiku. To je stranka koja formalno, u Statutu, predviđa osnivanje frakcija, a u stvarnosti se neistomišljenici isključuju iz stranke. SDP je uspio raspustiti hrpu gradskih organizacija. Bivši članovi nisu se htjeli ponovno upisivati u stranku. Nametana su kadrovska rješenja koja baza nije podupirala.

Da je takav nerad došao na naplatu, postalo je jasno na posljednjim lokalnim izborima, kada je SDP u Zagrebu doživio debakl. U postizbornoj noći uopće se nisu snalazili i davali su nesuvisle izjave da se zna tko je "stariji partner". Onda je došlo otrježnjenje. SDP je nudio predizbornu koaliciju bar dvjema jakim lokalnim strankama, odnosno listama, i odmah dobio košaricu. Partneri trenutno procjenjuju da je SDP teret. No oni i dalje idu po svom, pa su ovlastili predsjednika stranke da pregovara o predizbornim koalicijama! Očito prepoznaju da sami više ne mogu…

Komunicira li hrvatska ljevičarska i desničarska scena neke zastarjele ideje neusklađene s modernim društvom...?

- Možda bismo mogli reći da mi u stvari i nemamo pravu ljevicu i desnicu. Imamo mješavinu svega. Najčešće politike nisu osmišljene i ne zagovara ih se sustavno. Govori se o nekim vrijednosnim stavovima, ali ne i o rješavanju ključnih problema. Malo je mladih, visoko educiranih i motiviranih političara. Ne treba ih odmah baciti u ring na nacionalnoj razini (a imali smo i takvih primjera, s ministrima "pripravnicima" koji cijeli mandat nisu ništa napravili), treba ih graditi na lokalnoj razini, educirati, pomagati im da steknu iskustvo.

Također, politika je postala visoko individualizirana. Jednostavno, imate pojedince koji plijene pozornost, koji zrače nekim političkim erosom, i imate amorfnu, nezanimljivu većinu. Teško je privući realizirane, potvrđene stručnjake da se uključe u politiku. Zbog toga smo na gubitku svi, jer takvi neće preuzeti odgovornost za vođenje zemlje, a itekako su se dokazali svojim radom.

Pojavi li se nekakva kriza, a, na žalost, imali smo ih u posljednje vrijeme - od pandemije do potresa i poplava - svi pokažu složnost i solidarnost, no čim neposredna opasnost prestane, javni prostor vrati se starim "dobrim" podjelama na partizane i ustaše. To nam je najbolji pokazatelj bezidejnosti i izostanka hrabrosti i predanosti političara.

Uz SDP, ni preostala oporbena scena (Most, Domovinski pokret, Možemo!, Puljkov Centar...) nije ozbiljnija prijetnja HDZ-u na nacionalnoj razini. Može li se to promijeniti i o čemu to ovisi...?

- Praktično svi su na vlast (ako su na vlasti u lokalnim sredinama) došli ne zbog birača koji su ih odabrali, nego zbog birača koji nisu htjeli odabrati "one druge". Sada, kada su na vlasti, imaju priliku i pokazati za što se zalažu i kako rade. Situacija u Splitu je zanimljiva, moram priznati da je snaga Puljkove pobjede na ponovljenim izborima i mene iznenadila.

Za razliku od Puljka u Splitu, vidimo da se Možemo! u Zagrebu ne snalazi. Puno je krivih poteza, dvojbenih kadrovskih rješenja, čudnih odluka. U nekim medijima dosta agresivno brane gradonačelnika od svake kritike nastojeći te kritike prikazati nedobronamjernima, što potvrđuje da je zagrebački gradonačelnik i sam medijski proizvod nastao u vrijeme vladavine Milana Bandića, kada je utjelovljavao sve ono što Milan Bandić nije bio. Sada imamo situaciju da Možemo! daje strogo kontrolirane izjave - jednostavno su ograničili tko može medijski istupati, a nerijetko izbjegavaju slati svoje predstavnike u emisije za koje je vjerojatno da će se svesti na kritiziranje središnje vlasti, jer o njoj trenutno ovise.

Bojim se da će, ako ne dođe do znatnijih promjena u načinu vladanja gradom Zagrebom i ako se ne pojave konkretniji rezultati (a, budimo iskreni - ni pandemija, ni potres, ni ukrajinska kriza ne idu im u prilog), na sljedećim lokalnim izborima biti vrlo neizvjesno, odnosno da će se teret neuspjeha obnašanja lokalne vlasti preliti i na rezultat na nacionalnoj razini. (D.J.)