Tri su desetljeća prošla od kada je 14. kolovoza 1992. godine kod Nemetina, u tadašnjoj zoni razdvajanja sukobljenih strana i tzv. ničijoj zemlji, došlo do najveće razmjene ratnih zarobljenika Domovinskog rata. Hrvatskoj je tada vraćeno oko 660 ratnih zarobljenika, među kojima je bio najveći broj vukovarskih branitelja s Mitnice i ranjenika iz vukovarske bolnice zatočenih u srpskih koncentracijskim logorima Srijemska Mitrovica, Stajićevo, Morinja te vojno-istražnim zatvorima u Beogradu, Nišu, Valjevu...

Iako o tom događaju, ali i stradavanju zatočenih hrvatskih branitelja i civila u logorima diljem Srbije i okupiranih hrvatskih krajeva, postoji veliki broj zapisa, službenih zabilješki i svjedočanstava, nedavno je u Osijeku, u sklopu Dana osječkih branitelja, prikazan iznimno zanimljiv dokumetarni film koji o toj temi govori iz jednog specifičnog rakursa. Radi se o dokumentarcu "Šapat vjetra zidove slama", čiji autor nije profesionalni filmski djelatnik, već psihijatar i sistemski psihoterapeut, dr. Božidar Popović. Upravo je ta činjenica razlog "drukčijeg" umjetničkog izričaja u kojem film uz povijesne spoznaje obiluje nizom poruka upućenih budućim hrvatskim generacijama, i to onih oslobođenih mržnje prema neprijatelju. Ono što je vidljivo iz gotovo svakog filmskog kadra je autorova fasciniranost Bitkom za Vukovar, braniteljima Vukovara i zatočenicima srpskih logora.

"Početkom 2000-tih kao specijalizant psihijatrije dobio sam jedinstveno priliku da sudjelujući u psihoterapijskim grupama iz dana u dan slušam veteranske priče", počinje svoju priču dr. Popović držeći da su te pojedinačne priče odudarale od javnih, medijskih dominantnih diskursa o braniteljima i Domovinskom ratu.

"Ti narativi su me iznenadili u svom sadržaju jer su bili prožeti kreativnošću, odlučnošću, odvažnošću, žilavošću, hrabrošću, prkosom, inatom, snalažljivošću, domišljatošću, humorom, prijateljstvom i - ljubavi. Stručne koncepcije takvom narativu sam pronašao odmakom od PTSP-a i istraživanjem koncepcija posttraumatskog uspjeha, rasta i otpornosti. Paralelno s tim profesionalnim radom, hobistički sam odlazio u Vukovar i oko Vukovara, upoznavajući se sa sudionicima Vukovarske bitke, bilježeći naše razgovore", kaže autor dodajući kako je svaki put kada se vraćao s tih putovanja bio ugodno iznenađen novim osobnim pričama, a time i nadahnut za daljnja istraživanja.

Ističe također da je scenarij nastao relativno brzo u "glavi" početkom 2021., čemu je prethodila obrana doktorata na Sveučilištu u Zadru, gdje se bavi etnografskim istraživanjem praksi sjećanja Vukovarske bitke. Tvrdi da se nakon napisanih 200-tinjak stranica teksta počeo preispitivati tko će taj stručni jezik iz područja kulturne antropologije i etnologije željeti pročitati. "Jednostavno sam donio odluku da želim napraviti film o jednom jedinom stihu ‘Proklet bio izdajica svoje domovine‘ himne ‘Hej Slaveni‘ iz logora Stajićevo, kako bi šira javnost mogla razumjeti ne samo što je tema mog doktorskog rada nego u cjelokupnom mom svojevrsnom hommageu Vukovarskoj bitci. Dok smo sklapali u montaži film, praktično garažne produkcije, osnovna nit i najveći dio filma je scenaristički i režiserski već odavno bio ‘snimljen‘ u mojoj glavi, uz svesrdnu podršku montažera i suradnika Gorana Đurkovića Masha", prisjeća se dr. Popović.

Protagonisti dokumentarca "Šapat vjetra zidove slama" su četvorica vukovarskih branitelja i logoraša Davor Batrac Keks, Ivan Beck, Mladen Matičić i Stipo Mlinarić Ćipe, za koje autor kaže da su odabrani zbog jednostavnog razloga što mu je svaki zasebno, u različitim prigodama, pričao s osmijehom na licu i zadovoljstvom kako su naoko potpuno nemoćni, svi kao zarobljeni vukovarski branitelji, nadmudrili čuvare jednim jedinim stihom. Osim toga i simbolika broja 4 za autora je važna, jer četvorka sama po sebi označava cjelinu, poput 4 jahača apokalipse, 4 strane svijeta, 4 Aristotelova elementa ili 4 asa.

"Za mene, ali i protagoniste filma, oni sami po sebi nisu uopće važni, važni su sami akteri Vukovarske bitke. A pravi akteri ovog filma su, prvo, oni kojih više nema, koji nisu više s nama, ali su s nama u povezanosti na neki nevidljivi način u našim srcima. Drugo, to su, naravno, svi oni koji su živi, branitelji i civili u opsadi grada, logorima i proboju. Simbolika broja četiri u svojoj cjelovitosti se tako pretače u sve aktere obrane grada, onih koji su bili u proboju, u srpskim koncentracijskim logorima, progonstvu, ali i povratku", smatra Popović.

Ono što ga je kroz razgovore s protagonistima filma, ali i brojnim akterima samih događaja zaintrigiralo i što je svakako želio prikazati u svom filmu je činjenica da su u apokaliptičnim okolnostima koncentracijskog logora kao grupa od više stotina ljudi, uspjeli nadići sumornu i patničku svakodnevicu golog preživljavanja, te se jednim jedinim stihom transformirati, kako kaže jedan od protagonista, "iz žrtve u pobjednika".

"Radi se o tome da su zarobljenici u obje štale, neverbalno, namigivanjem slali signale jedni drugima na pronalaženje otpornosti i prkosa i u toj situaciji. Zaintrigirao me taj sinkronicitet, domišljatost i odvažnost koji se ‘porodio‘ u obje štale", obrazlaže autor.

Protagonisti, tada dvadesetogodišnjaci, u jesen 1991. bili su suočeni s apokalipsom logora i nadvladali su životne izazove pred sobom. Film, prije svega, želi biti nadahnuće današnjim dvadesetogodišnjacima u svladavanju njihovih životnih izazova: zaposlenja, polaganja ispita, zaljubljivanja ili produbljivanja ljubavi, druženja, i nadasve u svemu tome pronalaženja životnog smisla.

"Mene je u svim mojim istraživanjima nadahnjivalo i uvijek iznova iznenađivala domišljatost, kreativnost, ta odvažnost, žilavost, spremnost na improvizaciju, humor... To su važne poluge otpornosti, posttraumatskog rasta i uspjeha. Posebno u kontekstu logora, učinak sinkroniciteta, gdje ništa nije verbalno izrečeno, a poput cunamija se štalom proširila nevidljiva i nečujna poruka koji stih treba naglašavati jako, jer kako jedan protagonista filma kaže, ‘svi smo bili kao jedan‘. Ili drugi - ‘kakvi su dečki bili tokom Vukovarske bitke, takvi su bili i u logoru: potpomagali su, hrabrili, što nas je tada snažilo‘", navodi dr. Popović.

Filmom mu je, kaže, prvo bilo važno prikazati protagoniste kao pobjednike, ponosne, uzdignutih glava, baš suprotno od onog stravičnog: "Glava dolje, ruke na leđa."

"Želio sam pokušati u igranom dijelu filma s protagonistima uprizoriti katarzu, odnosno osjećaj oslobođenja, da je i u najtežim životnim okolnostima, a filmska tematika koncentracijskog logora to sasvim sigurno jest, moguće doživjeti olakšanje, radost i zadovoljstvo. Katarza ima tradiciju još od grčkog kazališta, tisućama godina, da gledatelj unatoč zapletu i vrhuncu unutar sebe doživi i rasplet, katarzu i oslobođenje. Katarzu sam želio suprotstaviti s dominantnim suvremenim praksama suočavanja s prošlošću, tranzicijske pravde, prevladavajuće emocije krivnje, a nerijetko i retraumatizacije, koje su se ukotvile u kazalištu i filmu zadnjih trideset godina", tvrdi naš sugovornik napominjući kako život vidi kao jednu neprekinutu rijeku koja teče.

"Kao što ne možemo ponovno stupiti u istu rijeku, tako život vidim kao priliku da se osobe neprestano izgrađuju, rastu i razvijaju. Želio sam metaforično prikazati da život teče dalje, da nove nastajuće generacije osmišljavaju preživljenu patnju svojih prethodnika. Sami protagonisti filma to su svojim životima i pokazali, unatoč višemjesečnom logoraškom iskustvo, danas su obiteljski ljudi, očevi (jedan od njih i djed) svoje ponosne i obrazovane djece", zaključuje dr. Popović.