Krajem mjeseca, 30. svibnja, Republika Hrvatska obilježit će Dan državnosti. Gledajući u širem kontekstu, jesmo li se kao država ostvarili u cijelosti na međunarodnom planu, možemo li biti zadovoljni postignutim i što smo još propustili učiniti na "brendiranju", napose političkom, da se tako izrazim, ugleda i položaja RH u Europi i svijetu - pitanja se posebno aktualna i danas, u kontekstu koronakrize i ukrajinskog rata.

Jesmo li iskomunicirali državu kakvu imamo, slobodnu i demokratsku, na pravi način u širem međunarodnon kontekstu... - pitali smo dr. sc. Gabrijelu Kišiček, komunikacijsku stručnjakinju s Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu?

- Odgovor koji se nameće jest: mogli smo bolje. Ipak, mislim da je Hrvatska u 30 godina neovisnosti stekla svoju prepoznatljivost na međunarodnom planu. Danas je Hrvatska članica gotovo svih relevantnih saveza i zajednica, ravnopravna članica Europske unije i mislim da je postigla sve ono što se 90-ih godina sanjalo i željelo. E sad, kad kažem da smo mogli bolje, tada mislim na to da se više trebalo i moglo raditi na tome da građani osjećaju zadovoljstvo, sreću i ponos životom u Hrvatskoj. Ne ono pretjerano i neutemeljeno divljenje samima sebi, nego zdravo zadovoljstvo vlastitom državom i svojim životom. Tu je politika imala i još uvijek ima veliku ulogu, čak bih rekla i presudnu. Tako da smo s jedne strane postigli politički ono što smo htjeli prije 30 godina, ali nismo sasvim zadovoljni time što imamo. I to se vidi po brojkama iseljenih, to pokazuju istraživanja mišljenja među građanima, svako malo se suočavamo s nekim političkim aferama, korupcijom, skandalima, a međunarodna istraživanja nam tradicionalno daju ispodprosječne ocjene za, primjerice, percepciju korumpiranosti. I onda se dogodi da neki ministar izjavi kako je Hrvatska fenomenalno mjesto za život, a ljudi ostaju bez posla, žive na rubu siromaštva s blokiranim računima i suočavaju se s brojnim nelogičnostima na planu ljudskih prava i sloboda. Mislim da je Hrvatska napredovala, ali da je mogla i trebala više i bolje.



Ima jedan sjajan i poučan film iz 1994. naslovljen Ludilo kralja Georgea. Gledajući širi kontekst "tvrde kohabitacije" između Predsjednika RH i premijera, odnosno između Pantovčaka i Banskih dvora, nerijetko čujemo da "Milanovićevo ludilo" postaje sve izraženije, odnosno da njegova komunikacija postaje sve luđa, grublja i nekontrolirana. Kako to sve objasniti, kako to sve komentirate, ima li tome kraja...? O tome ste već govorili u niz navrata, ali je tema uvijek iznova aktualna i "sadržajna", što se tiče obostranog prepucavanja...

- Prvo pitanje jest: je li to predsjednikovo "ludilo" neka dramatična i progresivna promjena ili je zapravo to autentičan Zoran Milanović koji je u predizbornim kampanjama i u premijerskoj funkciji svoj karakter držao pod kontrolom ili ga pokazivao eventualno u četiri zida, a sad je otpustio sve kočnice i odlučio biti "pravi" on? Doduše, koji god odgovor bio, nije dobar. Bojim se da njegova komunikacija samo pridonosi onom lošem osjećaju i nezadovoljstvu životom u Hrvatskoj o kojem smo govorili. Jer Zoran Milanović nije bilo tko. On je predsjednik države i predstavlja sve nas. A malo tko želi biti predstavljan i zastupan takvom komunikacijom. Ona narušava dignitet predsjedničke funkcije i dignitet države same. Naime, vi kod njega ne vidite razliku između privatnog i javnog govora, iako on tvrdi kako o tome vodi računa?! Što je još i gore, jer kako bi zvučalo kada ne bi "pazio" na izražavanje? U sadašnjoj fazi njegov način komunikacije s ministrima, premijerom i bilo kojim neistomišljenikom postao je zabrinjavajući. Nažalost, isto tako potpuno neinformativan, a time i retorički kontraproduktivan. Više nije vijest da je predsjednik nekoga ponižavao, vrijeđao ili diskreditirao. Sad bi bila vijest da je pristojno i primjereno govorio o aktualnim problemima. Njemu neka zgodna figura, ironični osvrt ili sporadično podbadanje više nisu u funkciji privlačenja pozornosti i efektnosti izrečenog argumenta. Njemu snaga argumenata slabi, a kritika gubi persuazivnu moć upravo zbog stila. Izbor riječi i način na koji govori marginaliziraju argument. I više nitko ne govori o njegovim argumentima (koji su vrlo često utemeljeni i legitimni), nego se govori o njegovu stilu. Argumentacije se nitko i ne sjeća. I sve zajedno je žalosno. Jer predsjednik Milanović je retorički izvrstan, neki od njegovih govora su ponajbolji u povijesti novije hrvatske retorike, otkrivaju visoku razinu umijeća, vještine, originalnosti, figurativnosti. Ali doveo se do stilske razine uličnog verbalnog nasilnika.



Kakva je na međunarodnom planu komunikacija hrvatske vanjske politike? Vidimo da i tu Pantovčak i Banski dvori stoje na posve različitim stranama; koliko to šteti ugledu i položaju RH u EU i svijetu...?

- Tolika diskrepancija u vanjsko-političkim stavovima između predsjednika i premijera zasigurno ne stvara povoljnu sliku Hrvatske. Politička neslaganja trebaju se riješiti unutar države, sjesti za stol i razgovarati, a na međunarodnom planu nastupati usuglašeno. Time se stvara percepcija stabilnosti. A politička stabilnost preduvjet je za mnoge druge stvari, od investicija do ugleda. Isto vrijedi i za mikrorazine, primjerice, poduzeća ili institucije. Nesuglasice se rješavaju na sastancima, a u javnosti se nastupa jedinstveno. Pa tko bi želio surađivati s tvrtkom koja je u javnosti poznata po svađama i nesnošljivosti članova uprave? Naravno, država se vodi i uređuje mnogo kompleksnije od dioničkog društva, ali neke stvari su zajedničke. Slika stabilnosti, uređenosti, jasne vizije i perspektive, državu čini ozbiljnom partnericom za suradnju bilo koje vrste.

Zaključno, gledajući i slušajući sve što se zbiva oko ukrajinskog rata, a s tim u vezi i sadašnje geopolitičke i geostrateške odnose u Europi i svijetu, komunikacija poprima razmjere kakve do sada nismo mogli ni zamisliti. Koliko su danas, u doba globalno umrežene stvarnosti i rat poput ovoga u Ukrajini, ali i svi popratni "sadržaji", postali ovodobno društvo spektakla? Drugim riječima, proživljavamo li upravo sada distopijsku komunikacijsku stvarnost o kakvoj ni McLuhan ni Orwell nisu mogli niti sanjati...?

- Da, dobro što spominjete ukrajinski rat jer, kada to usporedimo s Domovinskim ratom, vidimo goleme, čak dramatične razlike u kontekstu svjetske informiranosti. Ratna događanja pratimo doslovno simultano, svjedočenja civila, pa čak i zarobljenika postaju viralna. S jedne strane, to pridonosi većoj osviještenosti, empatiji, potiče humanitarnu aktivnost, pružanje pomoći, a zasigurno će pomoći Ukrajini i u poslijeratnoj obnovi - i urbanističkoj i gospodarskoj i političkoj. S druge strane, ta mogućnost da svi mogu pratiti sve približava nas onom distopijskom društvu 1984. ili globalnom selu. Sve informacije su nam dostupne, sve činjenice, mogli bismo reći. Ali to nas ne štiti od mogućih manipulacija jer su činjenice podložne interpretaciji, jer se nešto ističe i naglašava, a nešto marginalizira i umanjuje, ovisno o tome čije interpretacije slušamo, koga čitamo, gledamo i pratimo. Stvara se iluzija zaštićenosti činjenicama, ali novije vrijeme stvorilo je termine poput "alternativnih činjenica" i "fake newsa". I to je ono što je opasno. Konzumenti informacija smanjuju oprez i razinu kritičnosti te budu uljuljkani u sigurnost, dostupnost i provjerljivost informacija. Manje kritičnosti u primanju sadržaja stvara veću mogućnost manipulacije. Iz perspektive onih koji oblikuju sadržaj, onih koji komuniciraju mnogo je lakše danas nego prije 30 godina, osobito ako su komunikacijski vješti.

Predsjednik Zelenski najbolji je primjer za to. Čini se da nema parlamenta kojem se nije obratio i državnog lidera s kojim nije razgovarao preko Skypea, Zooma, FaceTimea ili uživo, naravno. Društvo u kojem živimo doista postaje društvo spektakla i ako želite postići svoje ciljeve, morate se tome prilagoditi i naći način da od toga profitirate. Međutim, i dalje stoji ono Platonovo viđenje retorike: u rukama dobrih ljudi bit će iskorištena u dobre svrhe, u rukama loših ljudi u loše i zle svrhe. Nije kriva retorika, nisu krivi mediji, nisu krive društvene mreže, ljudi su ti koji njima upravljaju. (D.J.)