Republika Hrvatska u posljednja se tri desetljeća na međunarodnom planu definitivno uspjela afirmirati u okvirima svjetskih, regionalnih i lokalnih međunarodnih odnosa, što se odražava i u njezinu članstvu u nizu gospodarskih, političkih i vojnih organizacija. Tu prije svega, uz ostale organizacije, mislim na UN, Europsku uniju i NATO savez, udruženja i tijela koja smo, kao država, zacrtali na karti svojega vanjskopolitičkog puta još od proglašenja neovisnosti - kaže dr. sc. Branimir Vukosav, docent na Odjelu za geografiju Sveučilišta u Zadru, te dodaje:

- Pristupanje, pak, euroatlantskim integracijama bio je temeljni vanjskopolitički cilj koji smo uspjeli ostvariti 2009. (pristupanje NATO savezu) i 2013. (pristupanje Europskoj uniji). U tom smislu možemo biti djelomično zadovoljni, ali pristup takvim međunarodnim grupacijama i geopolitičkim subjektima daje nam tek okvir za djelovanje u međunarodnoj politici. Iako samo članstvo u ovim organizacijama definitivno podiže ne samo međunarodni ugled i utjecaj nego i gospodarske i obrambene mogućnosti naše zemlje, uvijek postoji prostor za proaktivno djelovanje u okvirima navedenih organizacija. Pristupanje i članstvo možemo smatrati nečim ostvarenim, a sada je na demokratski izabranim vladama da navedeni okvir iskoriste za ostvarivanje naših interesa.



Odnedavno se Macron i von der Leyen zauzimaju za promjenu ugovora o EU-u! Što bi to značilo za Uniju, ali i njezine članice, uključujući i RH, kako bi se u takvoj eventualnoj reviziji ugovora trebale postaviti manje zemlje poput RH? I može li ta ideja uopće proći u Njemačkoj?

- Prijedlozi o kojima su se Macron i von der Leyen očitovali i za koje se zauzimaju idu u smjeru ukidanja veta, odnosno jednoglasnog odlučivanja svih članica u Vijeću Europe, te prelaska vanjskopolitičkog djelovanja EU-a na načelo "kvalificirane većine". Nedvojbeno je ovaj prijedlog potaknut diskrepancijom u odgovoru država članica EU-a na rusku agresiju u Ukrajini, konkretno, nemogućnost Unije da jednoglasno i brzo uvede embargo na ruske energente. Naime, pojedine zemlje članice poput Mađarske nisu spremne uvesti embargo na rusku naftu, a i druge članice istočnog dijela EU-a poput Bugarske, Češke i Slovačke inzistiraju na odgodi, svjesne potencijalno nepovoljnih gospodarskih učinaka po njih. Ovdje se pokazuje glavna vanjskopolitička slabost EU-a kao cjeline, s obzirom na to da je suštinski riječ o zajednici država koje su neovisne i suverene te još uvijek primarno vode svoju vlastitu politiku sukladno interesima koji im najbolje odgovaraju, unatoč sve većem političkom značenju Bruxellesa. Ovdje se, zapravo, prijedlogom promjene ugovora na mala vrata predlaže korak prema federalizaciji EU-a, varijanti koja bi svakako odgovarala većim i utjecajnijim članicama, a nikako ne bi odgovarala manjim članicama s manjim političkim utjecajem u Bruxellesu.

Nije slučajno što je trenutačna vladajuća koalicija u Njemačkoj u koalicijskom sporazumu taksativno navela zalaganje za federalizaciju Europe. U slučaju ukidanja jednoglasnog donošenja odluka i prelaska na "načelo većine", države s većim političkim utjecajem poput Njemačke, Francuske ili Italije vodile bi glavnu riječ u kreiranju vanjske politike cijele Unije, što bi manje i slabije države dodatno marginaliziralo. Stoga je razumljiv i stav premijera Plenkovića, koji je rekao da "treba stati na loptu", te da "ima dovoljno prostora za napredak u okvirima postojećih ugovora". Unatoč efikasnijoj vanjskoj politici koju bi takve promjene nedvojbeno donijele, manjim članicama poput Hrvatske ovakva bi revizija nedvojbeno suzila manevarski prostor u vanjskoj politici i ozbiljno dodatno ugrozila njihovu suverenost, kao i sposobnost građana u takvim državama da demokratski sudjeluju u kreiranju zajedničkih politika.

S obzirom na to da je trenutačna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen izrazila i stav da se donošenje odluka na temelju načela većine prenese i na zdravstveni sektor, a slični su bili i zaključci rezolucije Europskog parlamenta iz veljače ove godine, očigledno je da bi takva revizija bila samo uvod u slične promjene na unutarnjopolitičkom planu te bi s vremenom EU uistinu počeo funkcionirati više kao federacija, a manje kao zajednica država koje zadržavaju značajniji dio suverenosti. Osobno smatram da bilo kakvo kretanje u tom smjeru nikako nije dobro za Hrvatsku te da se sadašnja i svaka buduća vlada RH treba prema takvim prijedlozima i rezolucijama postaviti oprezno i sa skepsom. Malim članicama poput naše zemlje svakako više odgovara trenutačni, "hibridni" politički model Unije, neovisno o narativu o učinkovitosti kakav prevladava u Europskom parlamentu i dijelu medija koji o tome izvještavaju. U pitanju su suverenost i vlastiti identitet, vrijednosti koje smo krvavo stekli Domovinskim ratom i kojih se ne smijemo olako odreći.



Aktualni ukrajinski rat umnogome je narušio dosadašnje geopolitičke i geostrateške odnose u Europi i svijetu. Uzimajući sve u obzir, kakvu Europsku uniju trebamo i kakav je zapravo EU moguć da bi bio pouzdaniji, funkcionalniji i efikasniji nego do sada, osobito u kriznim vremenima koja su sve složenija?

- Opće geopolitičko "preslagivanje" koje je izazvala invazija Rusije na Ukrajinu svakako je stvorilo potrebu zajedničkog i efikasnog vanjskopolitičkog djelovanja. Neke je stvari u tom smislu možda i moguće reformirati. Ali uvijek treba imati na umu da je potreban oprez kako reforme ne bi iznjedrile urušavanje ili smanjenje demokratskih standarda te pretjeranu centralizaciju političke moći u Bruxellesu, naročito u kontekstu smanjenja demokratskog utjecaja građana u manjim državama članicama na zajedničke politike. Naglašavam još jednom kako je potreban izuzetan oprez kad se puno priča o "efikasnosti". Zajedničke politike svakako su potrebne, ali efikasnost nikako ne smije ići na štetu demokracije i suverenosti zemalja članica, posebice ne ako bi dovela do marginalizacije manjih članica poput Hrvatske.

Kad se sve uzme u obzir, zbroji i oduzme, kakav je danas geopolitički i geostrateški položaj RH? Pouzdana smo članica EU-a i NATO saveza, no izazova na manjka... koji su najveći? Usput, kako komentirate Milanovićevu najavu veta za Finsku i Švedsku za njihov ulazak u NATO, ako se istovremeno ne riješi pitanje Hrvata u BiH; ima li to uopće veze jedno s drugim?

- Uvijek je najveći izazov članstva u navedenim organizacijama pronaći najbolji balans između zajedničke politike i vlastitog interesa, neovisno o kakvim se geopolitičkim okolnostima ili krizama radilo. U tom svjetlu mogu se sagledati i izjave predsjednika Milanovića. Iako prilično diplomatski nespretne i naizgled pomalo deplasirane u okolnostima iznimno velike svjetske krize na vanjskopolitičkom planu izazvane agresijom na Ukrajinu, one u određenoj mjeri odražavaju upravo ovaj aspekt potrebe očuvanja vlastitih nacionalnih interesa.

Demografski i politički opstanak te konstitutivnost Hrvata u BiH svakako su pitanje koje je za Hrvatsku itekako važno, a problematičnost postojećega izbornog sustava u Bosni i Hercegovini koji je izuzetno nepovoljan za hrvatsku zajednicu u toj zemlji notorna je činjenica. Milanovićeva izjava može se shvatiti i kao bunt protiv očigledne politike koja prevladava u nekim europskim političkim krugovima, a koja cilja na to da se zadrži loš politički status Hrvata u Bosni i Hercegovini u ime "stabilnosti" te države (iako se očito radi o pometanju jednoga gorućeg problema pod tepih i zanemarivanju interesa hrvatskoga naroda). Predsjednik je možda izabrao jedan kontroverzan i diplomatski rizičan način da skrene pozornost na važnost tog pitanja i da kritizira europsku politiku prema Hrvatima u BiH, ali činjenica je da se Hrvatska mora snažnije i asertivnije postaviti i zauzeti za politički status hrvatskoga naroda u toj zemlji. U konačnici, možemo ovo usporediti i s poteškoćama koje je Hrvatskoj zadavala Slovenija na njezinu putu u EU, a u kontekstu uvjetovanja rješavanjem hrvatsko-slovenskog graničnog spora. Ni u tom slučaju dvije teme nominalno nisu imale direktne veze jedna s drugom, ali je Slovenija nastojala koristiti vanjskopolitičke mehanizme koji su joj bili na raspolaganju u trenutačnim okolnostima.



Na planu odnosa sa susjedima (BiH, Srbija, Slovenija, ali i Mađarska...), kakva je tu uloga RH, koliko smo konstruktivni u rješavanju problema ili nedostaje konstruktivne suradnje s druge strane...?

- I opet možemo i moramo imati na umu vanjskopolitičku realnost da u konačnici svaka država gleda svoj interes i nastoji pronaći prostor za njegovo ostvarenje. Konstruktivna suradnja s bilo koje strane svakako uvijek ovisi i o tome tko je na vlasti u pojedinoj zemlji i kakva je unutarnjopolitička retorika politički oportuna za onoga tko je ondje na vlasti. To je činjenica od koje se ne može pobjeći. Retorika i konstruktivnost pristupa, primjerice, Orbana ili Vučića odražavat će interese birača i interesnih skupina u njihovim zemljama. S tim uvijek moramo računati i na adekvatan način se postavljati.

I ovdje ću ponoviti da je u nekim segmentima potreban asertivniji pristup Hrvatske, ali uz dozu mudrosti i pametnog, državničkog, pristupa. To bi, u praktičnom smislu, značilo reagirati kad procijenimo da nam vanjskopolitička asertivnost dugoročno može donijeti više koristi nego štete. Ovo je važno za naše odnose ne samo sa susjedima nego za sve bilateralne odnose, kao i za naše zalaganje za vlastite interese u okvirima politika EU-a. Smatram da smo u posljednja tri desetljeća kao država stekli i više nego dovoljno iskustva za sve vanjskopolitičke izazove. (D.J.)