Prije godinu dana dr. sc. Marko Šundov iz Splita objavio je zapažen znanstveni rad "Ekonomija smisla i vremenska determiniranost pojedinca". Tema je vrlo intrigantna, pa smo šire pojašnjenje potražili od samog autora...

Što Vas je potaknulo da ekonomiji pristupite na jedan takav nesvakidašnji način...?

- Važno je istaknuti da je rad nastao kao rezultat mog dugogodišnjeg promatranja i istraživanja uzroka svjesnog i upornog zadržavanja postojećih društveno-ekonomskih modela bez obzira na to što su velika financijska kriza iz 2008. godine te ova aktualna koronakriza jasno i nedvojbeno upozorile na dugoročnu neodrživost tih istih modela. Kad kažem neodrživost, tu prije svega mislim na ekonomsko-razvojnu perspektivu za golemu većinu svjetskog stanovništva te za opstojnost prirodnih resursa (vode, tla i zraka), koji predstavljaju nultu točku opstanka života na našem planetu. Nepotrebno je ovdje elaborirati o štetnosti dosadašnje prevladavajuće globalne ekonomske paradigme na socijalne i klimatske procese, a čiji negativni utjecaj ima zastrašujući akcelerativni (ubrzavajući) efekt koji je izazvan današnjom globalizacijom i umreženosti cijelog planeta. Upravo ove činjenice nagnale su me na dublje promišljanje o svrsi suvremene ekonomije te nužnosti redefiniranja filozofske ekonomske platforme koja predstavlja temeljnu odrednicu u kreiranju svih društveno-ekonomskih modela. Kao rezultat takvog promišljanja nastao je pojam "ekonomija smisla" kojim sam želio upozoriti na nužnost suprotstavljanja postojećem stanju koje nas neizbježno vodi u smjeru kontinuiranih sukoba i kriza s nepredvidljivim posljedicama za cijelo čovječanstvo.

Kad govorimo o sadašnjim globalno prevladavajućim ekonomskim procesima, neosporno i za njih možemo reći da sadrže određenu količinu smislenosti, no temeljno pitanje koje se ovdje nameće je tko i u kojem obujmu konzumira korisnost od tog smislenog ekonomskog djelovanja i kakvu perspektivnost ostavlja takvo ekonomsko djelovanje budućim, tj. nadolazećim generacijama.

Kakva bi zapravo trebala biti ekonomija u idućim desetljećima 21. stoljeća...?

- Ekonomija smisla koju ja osobno preferiram neće nastati kao plod smislenog djelovanja unutar društvenih sustava (razlog je jednostavno u činjenici postojanja enormnog straha od gubitka vlastitih privilegija apsorbiranih tokom desetljeća ekonomskog i geopolitičkog djelovanja određenih međusobno umreženih interesnih skupina), nego će biti kreirana od pojedinaca koji će na "krilima" tehnološkog razvoja prisiliti trome i okoštale institucije na adaptaciju i promjenu. Ovom promjenom sustavi će se vratiti u službu pojedinca koji su u konačnici i njihovi kreatori. Takvim procesima stvara se platforma ekonomije 21. stoljeća koja će u svom prioritetu imati smislenost, a ne kao do sada isključivo profitabilnost, produktivnost, efikasnost i slične ciljeve koji zanemaruju cjelovitost ljudskog bitka. Unutar takve ekonomije smisla vrijeme kojim raspolaže pojedinac ključna je odrednica u razvoju održivih društveno-ekonomskih procesa. Vrijeme u kontekstu današnje prevladavajuće globalne ekonomske paradigme determinira ponašanje pojedinca u svim područjima društvenog djelovanja. Struktura i obujam vremena kojim raspolaže suvremeni pojedinac uvelike je determinirana ekonomskim procesima koji su nametnuti svim ostalim društvenim područjima unutar kojih isti djeluje. Gubitak mogućnosti upravljanja strukturom i obujmom svog vremena pojedinca stavlja u podređeni položaj spram procesa koji ga okružuju te ga čini podložnim utjecajima raznih interesnih skupina. Stoga se nameće potreba redefiniranja postojećih ekonomskih modela te vraćanje vremena u okvire unutar kojih će pojedinac biti u stanju povećati svoju mogućnost upravljanja istim. Ekonomija smisla upravo svojim djelovanjem na vrijeme želi upravljati cjelovito svim društvenim procesima koji su važni za dugoročni uravnoteženi razvoj te ekonomiju podrediti pojedincu (za razliku od postojećeg modela unutar kojeg je pojedinac podređen ekonomskim procesima i ne može na njih utjecati).

U međuvremenu dogodila nam se pandemija. Pišete da vrijeme u kontekstu prevladavajuće globalne ekonomske paradigme determinira ponašanje pojedinca u svim područjima društvenog djelovanja. Vrijeme je sad tzv. novog normalnog, koje su i kakve posljedice?

- Prije nego što odgovorim, nameće mi se logično pitanje: Je li stanje prije pojave koronakrize bilo normalno? Upravo to pitanje smatram ključnim za razumijevanje mojih argumenata o nužnosti kreiranja nove filozofske ekonomske platforme. Ako prihvatimo da je stanje koje smo konzumirali prije pojave pandemije poželjno i prihvatljivo, bojim se da nećemo iz ove krize naučiti ništa te da ćemo i dalje neizbježno srljati u stanje kontinuiranih kaosa i kriza. Na tom tragu su i sve učestalija upozorenja znanstvenika o opasnosti postizanja tzv. nulte točke, iz koje više nema povratka kad su klimatske promjene u pitanju. Težnja za povratkom na "staro normalno" bez preispitivanja i redefiniranja ključnih društveno-ekonomskih procesa, prema mojem mišljenju, nespremnost je suvremenog čovjeka da se suoči s činjenicom o neodrživosti dosadašnjeg stila življenja u kojem je poželjno da sve podčini svom vlastitom komoditetu i uživanju. U ovako tehnološki umreženom svijetu to znači sve intenzivnije korištenje prirodnih resursa koji se zbog toga smanjuju, a povećanje populacije s druge strane generira neizbježnost pojačanog intenziteta sukoba u borbi za ostvarivanje svojih vlastitih hedonističkih ciljeva.    

Pojava pandemije COVID-19 iz temelja je prodrmala dotadašnje navike življenja pojedinaca, pogotovo način i kulturu življenja pojedinaca u razvijenim društvima. Mobilnost kretanja i dinamičnost poslovnih procesa naglo je svedena na minimum, a što je rezultiralo potrebom tzv. transformacije u hodu. Upravo globalna dinamičnost i propulzivnost ljudi, roba i kapitala čine ključnu odrednicu na kojoj funkcionira prevladavajući neoliberalni ekonomskim model. Naglo obustavljanje ili usporavanje tih procesa rezultira generiranjem novih pobjednika i gubitnika, a posljedice takvog stanja za društveno-ekonomske procese bit će mnogo pogubnije i razornije. Ovdje ponovo dolazi do izražaja prevelika globalna gospodarska neuravnoteženost koja ne omogućava podjednaku priliku za razvoj i transformaciju nametnutu pojavom ove pandemije. U takvim suženim mogućnostima osobnog rasta i razvoja te sve snažnijeg osjećaja besperspektivnosti globalna ekonomska kretanja sve će snažnije determinirati ponašanje pojedinca. Ionako prevladavajući utjecaj ekonomskog vremena na život pojedinca bit će još snažniji te će mu ostavljati vrlo malo vremena za djelovanja izvan okvira rada i potrošnje kao uvjeta golog preživljavanja. Možemo kazati da tako gospodarstvo nije više smješteno u društvene odnose, nego su društveni odnosi smješteni u gospodarski sustav i njemu potpuno podređeni. Čovjek kao društveno biće nije determiniran isključivo ekonomskim vremenom te stoga za njegov uravnoteženi razvoj i održivi razvoj društva u cjelini nužno je osigurati mogućnost konzumiranja vremena izvan okvira rada i potrošnje, a upravo to zahtijeva kreiranje potpuno nove ekonomske paradigme, tj. nove filozofske platforme na kojoj će se kreirati ekonomski modeli u 21. stoljeću. Bez takvog temeljitog pristupa usmjerenog k promjeni svrhe i ciljeva ekonomije u budućnosti sve aktivnosti na poboljšanju uvjeta života na planetu bit će puki igrokaz kako bi se zadržale postojeće pozicije i zadovoljili vlastiti interesi.

Pišete također kako je vrijeme definirano odrednicom rada i potrošnje. U okolnostima lockdowna i rada od kuće, koliko je i pojam vremena izložen redefiniranju, da se tako izrazim?

- Moram istaknuti da je vrijeme suvremenog pojedinca determinirano težnjom za materijalnim imanjem i mogućnošću da to ostvari, a to ekonomsko vrijeme, tj. vrijeme odvojeno za rad i potrošnju čini dominantnim. Na taj način imamo dva temeljna vremena koja u cijelosti definiraju suvremenog pojedinca pretvarajući ga u dionika ekonomskih procesa čija je uloga u njihovu kreiranju minimizirana i potpuno podređena njima. Stoga možemo kazati da težnjom k maksimiziranju svog interesa na postojećoj ekonomskoj paradigmi globalnog tržišnog sustava pojedinca dugoročno minimizira svoje izglede za njihovo ostvarivanje. U kontekstu tzv. novog normalnog vrijeme predviđeno za rad i potrošnju poprimilo je drugačije oblike kojima se uvode inovacije na platformi suvremenih IT rješenja. To je za posljedicu imalo ubrzanje prelaska određenih poslovanja na drukčije tzv. beskontaktne modele", čime se nastojala zadržati poslovna aktivnost na koliko-toliko prihvatljivoj razini. Poslovna komunikacija se tako sve više premjestila na on-line platformu, a istovremeno znatno je porasla i poslovna niša internet-narudžbi različitih proizvoda i usluga. Ova novonastala situacija tako je potaknula i ubrzala rast IT sektora te omogućila razvoj novih inovativnih i kreativnih industrija.

Tomu u prilog ide i najavljena alokacija sredstava iz NPOO (Nacionalni program za oporavak i otpornost), gdje će se od ukupno predviđenih sredstava (cca 45 milijardi kuna) njih 37 % usmjeriti na projekte Zelene transformacije, a 20 % na projekte digitalizacije. No svakako treba istaknuti da zbog dinamike i prisutne nejednakosti u stupnju tehnološkog i ekonomskog razvoja prijeti realna opasnost od generiranja velikog broja gubitnika, tj. pojedinaca koji će u ovoj transformaciji ostati prikraćeni za mogućnost aktivnog sudjelovanja u podjeli benefita nastalih zbog promjena u poslovanju koju je potaknula ova koronakriza. Prenošenjem određenih poslovnih aktivnosti iz tvrtke (poslovne organizacije) u kuću, pojedinac možda dobiva određenu mogućnost kvalitetnijeg upravljanja svojim vremenom, no istovremeno gubi neposredni interakcijski odnos toliko važan za timski rad, a na kojem se temelji konkurentnost suvremenih kompanija.

Kako sam već naglasio u prethodnom izlaganju, pojedinac kao društveno biće ima potrebu za neposrednom komunikacijom kao alatom iskazivanja vlastitog priznavanja. Bez obzira na prijenos poslovnih aktivnosti u kućno okruženje, pojedinac će i dalje biti pod pritiskom ostvarivanja određenih radnih zadataka, a što će zahtijevati umijeće učinkovitog upravljanja vlastitim vremenom. Još jednom treba istaknuti da ovdje govorimo o pojedincima koji imaju sreću (ili nesreću) da obavljaju poslove koji se mogu transformirati na nove IT platforme, a takvih je znatno manji broj u odnosu prema onima koji će i dalje biti prisiljeni obavljati poslove izložene direktnoj interakciji, a čija će cijena rada biti sve manja zbog tržišne konkurentnosti (veliki broj nezaposlenih konkurirati će za sve manji broj radnih mjesta). Upravo ova spoznaja dodatno nameće potrebu redefiniranje postojećih ekonomskih modela u cilju sprečavanja negativnog omjera između gubitnika i dobitnika ovih transformacijskih procesa. U suprotnom prijeti realna opasnost od stvaranja kritične mase gubitnika, s nesagledivim posljedicama za dugoročnu održivu opstojnost društveno-ekonomskih sustava i života na planetu Zemlji.