Dok čeka sezonu pješčanih skulptura, Darija Prša od ljeta do ljeta, između sezona, u pijesku "grije" ruke oblikujući svoje ideje u papiru, što je, kaže ta osebujna osječka kreativka, sasvim logičan izbor nakon neuhvatljivoga pijeska.

- Papir je podatan, dostupan, ali i on lako može nestati, što je dobro u ovom vremenu kada je sve potrebno reciklirati. U početku sam radila skulpture, skupljala reklamne letke, koji su mi bili osnova za masu, pa sam s pomoću ljepila i traka gradila još malo onoga što mi je ostalo od ideja s pješčanih plaža. Tako su se mitologija i njezini bogovi nastanili kod mene u potkrovlju, a s vremenom su im se pridružile i venecijanske maske, naravno, u prirodnoj veličini - dodaje šarmantna umjetnica, kojoj je nedavno pod ruke došao materijal za koji mnogi vjerojatno nisu ni čuli, a Darija od njega oblikuje prave pravcate - haljine.


- Haljine od natron papira moja su opsesija u ovo hladno doba. Kraljice su prostora, idejnog, a bome i doslovce, jer zauzimaju većinu radnog prostora. Papir je lako dostupan, ne košta mnogo pa od papirnatih vreća krojim dijelove haljina, potom ih obojim i istražujem kako od boje i oblika postići raskoš. Za sada imam šest haljina, jer za više nemam ni prostora - smješka se Darija, priznajući da ne zna kamo će s njima, iako bi lijepo pristajale u mnogim prostorima. Svakako želi naći neko rješenje za njih, no još ih nikomu nije ponudila.


- Mislim da su kao stvorene za stare dvorce, zgrade starog sjaja. Razmišljam da ih smjestim u vitrine - otkriva nam Darija, mirna jer ih uvijek može - reciklirati.


Pokušala je organizirati prostor, no sve je ostalo na pokušaju. Za sada je sve zaštićeno folijama pa izgleda kao skladište, prostor vapi za raščišćavanjem.


- Ne znam kako bih nazvala to mjesto gdje se borimo moje ideje, razum, zanos, strepnja, sumnja. Moj prostor je kao borilački ring u koji ulazim kao jedna ja, a izlazim kao posve nova, s novom pričom, novom sumnjom, novom idejom. Vrijeme će pokazati je li borba bila ravnopravna - dodaje uz osmijeh Darija, koja, ipak odbrojava dane do izlaska na pijesak i da ju toplina izmami na rijeku.


- Stotinjak radova ostalo je tamo na pijesku, mislim da će biti izbrisani tek kada ih se nitko ne bude sjetio. Živjet će svaki put kada ljeto zapeče na rijeci. Imala sam mnogo ideja s tim pijeskom. Na kraju mi uvijek ostaje rijeka i dan na njoj. Tko to može platiti? - skromna je Darija.


Ptičica nam je došapnula da će zavšiti u Hrvatskoj čitanci za 7. razred osnovne škole!
- Ponekad, ili gotovo uvijek kad odustaneš od svih priča, netko tamo gore se nasmije i kaže da nije tako kako ti se čini. Možda ću zato dospjeti do onih koji će bar na tren svijet vidjeti mojim očima, čudesan svijet mogućnosti u vremenu od pijeska. Nije li to divno? - čudi se Darija.