U okviru programa ovogodišnje Noći knjige na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku premijerno je predstavljena umjetničko-znanstvena monografija izv. prof. art. s Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku Stanislava Marijanovića, akademskog slikara grafičara. Autor ove pozamašne monografije s 450 stranica je izv. prof. dr. sc. Vladimir Rismondo s osječke Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, a objavila ju je Izdavačka kuća "Sipar" iz Zagreba.



Uvodeći nas u predstavljanje monografije "Stanislav Marijanović", dekanica AUKOS-a Helena Sablić Tomić kazala je da su umjetnici koji se nalaze u trenutku velikog spremanja svojih projekata okupili oko sebe tim stručnjaka koji je objavio i ujedinio sve ono što su oni radili.

- Ova je monografija primjer umjetničke raspršenosti - koje možda nismo niti svjesni kad s umjetnicima radimo i živimo - a sad sve to vidimo na jednom mjestu, i to sve što su činili, bez obzira gdje se nalazili. U slučaju našeg profesora, ta riječ i doista znači ma gdje se nalazio, bio on u Baranji, u Slavoniji, Grčkoj, Francuskoj ili gdje već se nalazio, uvijek je nešto činio, bio djelatan, poštovao vrijeme, rokove i uspio je nagovoriti svojeg prijatelja, ali sigurno vrsnog znanca Vladimira Rismonda da dvije godine analizira, proučava, usustavljuje njegov opus i da danas pred nama u svečanoj dvorani imamo 452 stranice doista zanimljivih analitičnih, vizualno dojmljivih ideja objekata, grafika crteža što ih je kroz imponzantna desetljeća oblikovao Stanislav Marijanović - istaknula je Sablić Tomić, posebno izrazivši zadovoljstvo što ova knjiga svoje porinuće ima upravo u Osijeku, a potom kreće prema Belom Manastiru, Pečuhu i tko zna gdje će joj biti kraj.

Čestitajući autorima i modelu za analizu, Sablić Tomić smatra, međutim, da bez vrhunskog nakladnika "Sipar" i energije urednika Dubravka Marijanovića sigurno knjige ne bi bilo.

Iscrpni prikaz monografije dao je Igor Loinjak, predavač na Katedri za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Osijeku, naglasivši da je opus Stanislava Marijanovića dugačak ako gledamo vremenski i raznolik ako gledamo samo medije.

- Od crteža, preko grafike do objekata, slike objekata, ilustracija... Sve su to zapravo posebni medijski svjetovi unutar kojih je Marijanović dolazio do svojih maksimuma. Svaki taj medijski svijet za njega je predstavljao jedno medijsko područje - drži Loinjak.

Za njega je Marijanović čovjek širokih interesa, široke naobrazbe koji radeći bilo u području vizualnih umjetnosti bilo pišući tekstove za ilustracije, kratke romane ili pripovjetke pokazuje sebe kao čovjeka širokog pogleda na svijet, širokog svjetonazora.

- Predstavlja jednu osobu ‘polihistora‘, čovjeka univerzalnih znanja, koji pokušava sve to ispreplesti unutar svojeg kratkog, ograničenog života - ističe Loinjak.

Također prihvaća tezu autora da je Marijanović među pet najboljih hrvatskih grafičara ovog stoljeća, oblazlažući to njegovim neprestanim pokušajem da je grafički medij, koji je, s tehničke strane gledano, dosta zatvoren i unificiran, on neprestano pokušavao nadići i u njemu ekperimentirao, što ga je i dovelo do otkrića tehnike suhe akvatinte, koja je vrlo važna u njegovu opusu.

- Njegov pedagoški rad, kroz brojne radionice, bio je upravo usmjeren da se tehnike dubokog tiska, među kojima je i suha akvatinta, afirmiraju i da se kroz njih grafiku predstavi kao aktualni medij koji nije dosadan i ograničen u svojim tehnikalijskim segmentima - zaključuje Loinjak.

Nakon prikaza monografije autor Vladimir Rismondo zahvalio je studentima koji su došli u velikom broju sa simboličnom porukom - ako budete dobri, o vama će pisati monografije, ako ne budete, vi ćete pisati monografije.

Pišući monografiju, Rismondo kaže da se nije suočio s jednim Stanislavom Marijanovićem, već najmanje njih četiri.

- Jedan je studirao, crteži na jedan način izgledaju, drugi se bavio grafikom koja se razvijala, treći je radio objekte, četvrti se bavio ilustracijom, peti piše. Ni jedan s ostalima nema veze. Gdje je to unutarnje lice koje ih povezuje? Ja sam ga pronašao u nizozemskom 17. stoljeću - podsjetio je autor.

Prema njegovim riječima Marijanović je prekršio jedan njihov mali dogovor da nakon ove monografije nikada više neće ništa napraviti, a već je izdao još jednu slikovnicu.

- Prema tome ova monografija je nepotpuna, moramo raditi novu - poručio mu je Rismondo. Na kraju je naglasio da si takvu vrstu biografije kakvu ima Stanislav Marijanović malo tko može priuštiti te da mu je drago što sjedi pokraj jednog velikog profesora.

Posjetitelje je zanimalo tko je zapravo Stanislav Marijanović, grafičar, slikar, ilustrator ili književnik.

Na to je Marijanović odgovorio da je on "stranac".

- Zapravo, kad gledam svoj razvoj kao umjetnika i kad gledam kako su se otvarale nekada zatvorene stranice, dok se radilo na monografiji, malo-pomalo karte su se počele otvarati i zapravo su potvrdile nešto što sam ja znao, ali sam rijetko govorio iako sam bio uvjeren da je to tako. A to je zapravo da sam stranac, da nisam do kraja, do vrata, do glave umočen u nekakvu svakodnevnu realnost. Jednostavno sam pratio nekakav svoj put. Strategije kao umjetnik i nekakvu zamišljenu karijeru, to uopće nisam imao. Imao sam nešto drugo, krasno, divno, blagorodno. Kad pogledam protekle godine pretvorene u nekakav kontinuirani tijek, onda sam zapravo imao tu krasnu priliku da radim ono što hoću. Onaj dio mog života koji sam proveo u atelijeru, onda sam najveći dio svog života proveo na najboljem mogućem mjestu, gdje sam s užitkom mogao raditi i biti slobodan u onoj mjeri koliko se može biti slobodan i u onoj mjeri koliko se može izolirati, a opstati u komunikaciji s nekakvom okolinom - objasnio je Marijanović. Podsjetio je da je iz Baranje došao u Zagreb, gdje nije došao s namjerom da nađe svoje mjesto, nego da studira na Akademiji.



- I brzo sam pronašao vrlo veliko zadovoljstvo, dakle u svom vlastitom radu i vlastitom istraživanju. Poslije sam slučajno otišao u Pariz, to nije bila ideja. U Parizu sam bio stranac, a ono što mi je Pariz dao je da sam svakodnevno bio opkoljen umjetnošću jer je u ono doba Pariz doista bio svjetska prijestolnica umjetnosti. Izložbe, veliki autori, muzeji, tako da je to bilo razdoblje stalnog dijaloga s nečim što je izvan tebe, neko prepoznavanje, učenje, neko otkrivanje i onda je uslijedio moj odlazak u Grčku. Tamo sam bio potpuni stranac i više nije bilo dijaloga s onim što je oko mene, već je bila odlična situacija u kojoj sam mogao biti sam sa sobom. U tom trenutku se dijalog pretvara u monolog ili dijalog sa samim sobom. To je bio možda taj najljepši period i u to vrijeme sam već imao galerije s kojima sam profesionalno uredno radio, situacija je bila uredna, prekrasan atelijer, svaki dan osam sati uživanja i istraživanja odnosno eksperimentiranja - redao je svoja zapažanja Marijanović.

Smatra da je zapravo njegov cijeli rad, od samog početka, uvijek izlazio negdje iz svojih uobičajenih standardnih okvira, odnosno iz onog prostora kojim je već vladao.

- Svaki rad koji sam radio radio sam s jednim erosom, istražujući nešto novo i tu granicu nepostojećeg zida prevodio sam u nešto postojeće. I svaki taj iskorak bio je korak u drugi svijet uvjetno rečeno.

Na upit kako je uspijevao povezati toliko različitih medija Marijanović je kazao da različiti mediji u kojima je radio su išli toliko organski, prirodno da mu je teško i razdvojiti jedno od drugog.

- Konačno, to su elementi koji se u meni spajaju i ne doživljavam se shizofrenim. Sve što sam uvijek radio, radio sam sa srcem i pratio jednostavno stvari koje su mi se događale, dolazile izvana, prihvaćao sam ih, ali sam uvijek zadržavao taj svoj dio koji se odnosio na rad. Tu sam zapravo bio doma i to se taložilo i nekakvi valovi u životu ponovno su me vratili u Hrvatsku.

Ovu iznimno zanimljivu prezentaciju monografije "Stanislav Marijanović" njezin autor Rismondo je završio nedvojbenom konstatacijom da je riječ o jednom od pet najboljih hrvatskih grafičara ovog stoljeća.

Valja dodati da je Marijanović uz premijernu prezentaciju obilježio i svoj 67. rođendan.