Hrvatska gimnastika već nakon završetka kvalifikacija na Svjetskom prvenstvu u Stuttgartu može se pohvaliti kako će sljedeće godine imati svoje predstavnike na Olimpijskim igrama. Potvrda tome treba uslijediti u nedjelju nakon završetka svih finala. Ana Đerek put u Tokio stekla je kroz višeboj, a prvi nastup na Olimpijskim igrama po svemu sudeći osigurao je i Tin Srbić. On je u kvalifikacijama na preči zauzeo treće mjesto (14.833) te će u nedjelju krenuti u borbu za najviši plasman.

Nažalost, Tokio neće vidjeti Osječanin Robert Seligman. Još jedna prigoda, možda i najveća, za nastup na Olimpijskim igrama nije iskorištena. Odlično je ušao u kvalifikacijsku vježbu na konju s hvataljkama, međutim jednostavno je sišao s konja. Više nije nastavio. Više se ništa nije dalo popraviti.

- Ne znam odgovor zašto sam sišao sa sprave. Dotada nisam nigdje zapeo niti pogriješio. Nažalost, to je tako u mojoj karijeri. Više razočaranja negoli uspjeha koje zapravo uvijek duže pamtim - pričao je Seligman jučer iz zračne luke u Stuttgartu nakon preranog povratka kući sa Svjetskog prvenstva.

Njemačka čini se za njega, ipak, nije obećana zemlja. Bar u sportskom smislu.

- Istina. Na kraju, kada se sjetim, nikada ovdje i nisam ostvario veliki rezultat. Bio sam u sličnoj situaciji i 2007. na Svjetskom prvenstvu. Također je to bilo u Stuttgartu i također su to bile kvalifikacije za Olimpijske igre. I tada sam jednostavno sišao s konja.

Analizirao je dugo u noć gdje je pogriješio.

- Nisam cijelu noć spavao. Vrtiš film. Eh, da mogu sve vratiti i pokušati još jednom. Reći ću iskreno: sebi nemam što zamjeriti. Odradio sam vrhunske pripreme, u odličnoj formi sam stigao u Stuttgart. Ma vidjeli su i moji konkurenti i njihovi treneri kako izgledam dobro. Samo za primjer. Ovakvih vježbi sam tijekom priprema odradio više od 40. Samo u Stuttgartu sedam, na kontrolnom treningu dvije. No očito je ta mentalna blokada bila ogromna. Čini se da mi se sada teže nositi s tim negoli kada sam imao 23-24. Zašto ne uspijevam jednostavno ne znam.

Kaže kako mu je više žao zbog njegova trenera Vladimira Mađarevića. Duco je nakon natjecanja doista djelovao više razočaran negoli sam Robert.

- Drukčije sve proživljavamo i doživljavamo. Ne samo trener nego kompletna moja okolina. Ma zbog njih bih više htio da se sve ponovi. Ne zbog mene. Uvijek u ovakvim situacijama na kraju dana shvatiš kako je ovo bio samo još jedan dan i da je sutra drugi. Gimnastika je prešla iz zadovoljstva u posao, a svaki posao moraš iz dana u dan odrađivati što kvalitetnije. I to doista činim. Danas to doživljavam - taj jedan nastup i nije sve na svijetu. Imam svoju obitelj, to je ipak puno važnije u životu.

Bila je ipak ovo odlična prilika da se domogne toliko željenih Igara. U finale se išlo sa 14.633. Robert to definitivno ima u rukama. Čak nije morao niti pokazati maksimum.

- Žao mi je na primjer Armenca Merdinyana, našeg prijatelja Slovenca Bertoncelja, svjetskog prvaka iz Dohe, Kineza Xiao Ruotenga. Svi su oni kiksali. I ovo je njima također bila velika propuštena prilika.

Teoretski, Olimpijske igre za Roberta Seligmana još nisu izgubljene. Može ih ostvariti i kroz Svjetski kup. No to je puno teži put. Svjetski kup treba osvojiti, i to sjajnim rezultatima na natjecanjima u Cottbusu, Dohi, Bakuu i Melbourneu.

- Vjerojatno ću ići u Cottbus. Ovu dostignutu formu treba negdje ispustiti i dokazati. No osobno ne mislim kako je to neka posebno velika prilika za borbu za Olimpijske igre. Poslat će tamo svoje gimnastičare i Japanci i Kinezi. Vidjet ću i s trenerom vrijedi li se boriti, ali u ovom trenutku ne mislim kako je to posebno realno.

Robert će prema svemu sudeći karijeru okončati bez nastupa na Olimpijskim igrama. No to ne znači kako karijeru polako privodi kraju. Sigurno nastavlja dalje.

- Dok god me ne boli, odnosno ne boli jako na treninzima, idem dalje. Idemo iz godine u godinu ili bolje reći od natjecanja do natjecanja. Još uvijek uživam u ovome svemu, koliko god bilo stresno doživljavati neuspjehe. Ovo je moj posao koji mogu još uvijek kvalitetno raditi - zaključio je Seligman.