Magazin
TEMA TJEDNA: STRAH OD POVRATKA RECESIJE (I.)

Hrvatska se može
oduprijeti novoj krizi!
Objavljeno 31. kolovoza, 2019.
KAD KOMARAC POSTAJE SLON: PROGNOZA O DOLASKU GOSPODARSKE KRIZE U 2020. GODINI ZA SADA JE PREURANJENA...

Jedna od top-tema svjetskih, ali i domaćih medija, ponovo je nova gospodarska i financijska kriza. Brojni ekonomisti tvrde da nam se crno piše, ali se ne slažu kada nova recesija stiže - 2020., ili 2021. Uglavnom, razloga za zabrinutost je i više nego dovoljno, jer Kina usporava, Njemačka je u stagnaciji, Italija tone u recesiju, SAD je u stalnim trgovinskim ratovima, svjetske burze su uzdrmane... Ali hoće li, i kada točno, doći do nove globalne krize, i koliko će biti snažna, nitko ne može predvidjeti. Zna se jedino da je glavni generator Amerika, ali da je Europa ipak na klimavijim nogama.

I njemačka centralna banka Bundesbank prošlog je tjedna u svojoj redovitoj mjesečnoj analizi objavila da se njemačko gospodarstvo nalazi na rubu ulaska u recesiju. Bundesbank ističe da je "njemačka konjunktura tijekom ljeta 2019. godine ostala bez zamaha" te da je to jedan od razloga zašto je moguća recesija. Već na proljeće njemački je BDP pao za 0,1 posto, a ako se pad nastavi i u drugom kvartalu, onda se može i službeno govoriti o recesiji. Uz to, njemačko gospodarstvo ne pokazuje znakove oporavka, izvijestio je prošlog tjedna i državni statistički ured Destatis.

Glavni su razlog kontinuiranog posustajanja aktivnosti slab izvoz i kontinuirani pad industrijske proizvodnje. Tek će se vidjeti hoće li se izvoz i industrija oporaviti prije nego što povuku za sobom i domaće pokazatelje, poput zaposlenosti i potrošnje, napominju u Bundesbanku. Inače, izvozno orijentiranu njemačku industriju koče usporavanje svjetskog gospodarstva i neizvjesnost koju generiraju trgovinski sukob SAD-a i Kine te Brexit. Njemački ministar financija Olaf Schulz ipak je naglasio da Njemačka ima dovoljno prostora u proračunu za borbu protiv ekonomskih kriza, nagovijestivši da bi vlada za dodatne troškove mogla osigurati do 50 milijardi eura. Schulz je priznao da u vladi raspravljaju o potrošnji financiranoj zaduživanjem. Naglašava ipak da u dobrim vremenima država mora živjeti u okviru svojih mogućnosti, između ostaloga i zato da bi mogla intervenirati u lošim vremenima. Schulz je podsjetio da je globalna financijska kriza 2008./2009. Njemačku stajala otprilike 50 milijardi eura, i dodao: "Moramo moći prikupiti toliko (novca). Mi to možemo - to je dobra vijest".

DOMAĆE PRILIKE
Američki ekonomisti unatoč optimističkim prognozama predsjednika Donalda Trumpa idu još dalje te su manje optimistični u odnosu na europske im kolege. Potvrdilo je to i najnovije istraživanje koje se vremenski poklopilo s učestalim napadima Trumpa na središnju banku i njegovim zahtjevima da FED (sustav federalnih rezervi) uvede poticajne mjere. "Spreman sam na sve. Mislim da nismo u recesiji. Ide nam jako dobro. Naši su potrošači bogati", kazao je Trump te dodao: "Osigurao sam goleme porezne olakšice, što znači da su im džepovi puni. Većina ekonomista zapravo kaže da nećemo imati recesiju. No, stanje je u ostatku svijeta lošije nego kod nas".

Ekonomisti su skeptični kada su u pitanju trgovinski ratovi i njihovo širenje koje je zapodjenuo američki predsjednik, naročito onaj s Kinom. Takvo su mišljenje formirali i prije no što je Trump najavio novi krug carina od 10 posto na preostali kineski uvoz u vrijednosti 300 milijardi dolara.

Sve u svemu Europa i svijet u velikoj su neizvjesnosti, no za nas je najvažnije kako bi se nova recesija mogla odraziti na hrvatske prilike. Hrvatski ministar financija Zdravko Marić kaže: "Točno je da smo u nekim stvarima daleko bolji i stabilniji nego 2008. godine, kada je započinjala prva kriza, ali u mnogima baš i nismo. Imamo cijela područja koja tranzicija još nije dotaknula. Kada na to upozorim, kažu mi da ne znam na problem gledati politički. Ali na kraju, kad stvari krenu nizbrdo tu više nema neke politike, tada se samo svode računi", nedavno je izjavio ministar.

Upitan što je Vlada učinila kako bi Hrvatska spremno dočekala svjetsku recesiju koju najavljuju ekonomisti, premijer Plenković je naglasio da Vlada radi sve da raste otpornost hrvatskog gospodarstva, napomenuvši i da se moraju pratiti ekonomska kretanja u zemljama s kojima Hrvatska ima visoki stupanj trgovinske razmjene. Istaknuo je i da je rast hrvatskog gospodarstva u drugom kvartalu mnogo veći nego prosjek EU-a.

Naši eminentni ekonomisti Velimir Šonje, Damir Novotny i Maruška Vizek, uvjereni su da ako do krize i dođe, ona će biti slabija nego 2008. i, što je još važnije, hrvatsko gospodarstvo je u boljem stanju nego prije 11 godina. Ipak ima i drukčijih mišljenja. "Naš okidač je pad izvoza u Italiji i Njemačkoj. Kriva je struktura ekonomije kakvu imamo. Hrvatska se koncentrirala na sezonski turizam te dnevno rentanje nekretnina i na obali i u metropoli. Ne možemo svi živjeti od rente - to je lažna iluzija u nestabilnoj Europi migranata", izjavio je nedavno bivši SDP-ov ministar financija Boris Lalovac, koji smatra da je hrvatska ekonomija i dalje slaba, i da bi nam se mogao dogoditi scenarij iz 2008. Međutim, dio ekonomskih stručnjaka ne slaže se u potpunosti s bivšim SDP-ovim ministrom financija.

Ravnateljica Ekonomskog instituta Zagreb Maruška Vizek ističe kako je priroda poslovnih ciklusa takva da su recesije neizbježne i da se periodično ponavljaju. "Neupitno je da će se recesija kad-tad dogoditi, samo je pitanje kada. Međutim, ako mediji budu sustavno kreirali kolektivnu recesijsku psihozu, recesija nam se onda može dogoditi i prije nego što bi se dogodila normalnim putem (djelovanjem ekonomskih sila), jer priče i poruke koje mediji odašilju utječu na očekivanja i ponašanja građana i poduzetnika, a onda ta promijenjena očekivanja i ponašanja mogu negativno utjecati na ekonomske ishode. Drugim riječima, neopravdano zazivanje recesije u ovako lomljivom gospodarstvu poput hrvatskog može dovesti do prijevremene recesije", izjavila je svojedobno za tportal Vizek.

Kad je riječ o otpornosti Hrvatske na novu globalnu financijsku krizu, Vizek kaže: "Hrvatska je iz recesije izišla prije četiri godine i, nažalost, nije provela reforme koje bi joj pomogle da lakše preživi sljedeću recesiju. Fiskalna pozicija može biti vrlo varljiva, jer stojimo bolje zbog povoljne cikličke situacije, odnosno zato što nam se povećavaju javni prihodi, a ne zato što smo smanjili javne rashode. Treba podsjetiti i da se javni dug pred krizu iz 2008. iz istih razloga smanjivao i da je iznosio 35 posto BDP-a, da bi tijekom krize dosegnuo 85 posto BDP-a", istaknula je Vizek.

Velimir Šonje, ekonomski analitičar i konzultant te vlasnik tvrtke Arhivanalitika, smatra kako je hrvatsko gospodarstvo uspjelo ojačati toliko da bez obzira na eventualno usporavanje globalne ekonomije ima snagu u 2019. održati rast iznad dva posto BDP-a. "U Hrvatskoj imamo dovoljno vremena za neutralizaciju eventualnog prvog vala negativnih utjecaja, ako bi se uskoro pojavili. Ima prostora za rast investicija i bolje povlačenje sredstava iz fondova EU-a, tako da sporiji rast izvoza uz nastavak rasta domaće potrošnje i ulaganja zbog povlačenja sredstava iz fondova EU-a ne mora značiti i znatno sporiji rast BDP-a", napisao je Šonje na portalu Ekonomskog laba.

Analitičar i konzultant Damir Novotny je optimističan kad gleda na snagu hrvatskog gospodarstva u slučaju globalne recesije: "Domaća je ekonomija 2008. nespremno dočekala zaustavljanje dotoka novca iz inozemstva. Banke su tad prestale kreditirati kako državu, tako i privatni sektor. Sve je bilo stalo. Danas je privatni sektor spremniji nego prije. Zahvaljujući ulasku u EU rizik je bolje raspoređen, jer su tvrtke više orijentirane na izvoz. Poduzeća su vitalnija. Domaće banke su u nikad boljem stanju, a devizne rezerve su više nego ikad u povijesti. Uglavnom, situacija u monetarnom sektoru je mnogo, mnogo bolja nego 2008. Ono što je loše to je visina javnog duga. Ako bi se zaustavilo refinanciranje, onda bi se javni sektor našao u problemima".

Naravno, i u Hrvatskoj je velik broj ekonomista koji ne misle ni približno tako optimistično, ali i onih koji sve skupa s pravom ili ne relativiziraju poput publicista Borisa Postnikova koji je za regionalni portal Bilten napisao: "Najave nove ekonomske krize dio su medijskog repertoara već nekoliko mjeseci. Uzroci i prognoze variraju, a pogrešnih odgovora nema: svatko govori iz vlastite ideološke pozicije... Možda ste primijetili, možda i ne, ali na medijskim marginama već neko se vrijeme množe predapokaliptične najave nove svjetske ekonomske krize: samo u posljednjih godinu dana kod nas su objavljeni deseci takvih priloga".

MUTNE PROGNOZE
Ako je nešto zajedničko domaćim odjecima mutnih globalnih proročanstava, onda je to da se u najavama krize nepogrešivo razilaze. Jedni prizivaju ‘mračnu budućnost‘, krizu koja će biti ‘razornija od prethodne‘ i ‘uništiti Hrvatsku‘, drugi biraju mirnije tonove i oprezno ističu pozitivne pomake domaće ekonomije u odnosu na 2008... Jedino što pouzdano znamo o idućoj krizi - kao što nas s vrhunaca papagajske mudrosti ovih dana podsjećaju mediji - jest to da će prije ili kasnije doći: možda će biti blaža od prošle, možda oštrija. Znamo i da će se - kao što mediji složno prešućuju - vratiti ekonomska i socijalna pitanja u središte političkih sukoba", zaključuje Postnikov.

Piše: Damir GREGOROVIĆ
Što kaže “doktor Propast”?
Nouriel Roubini, ekonomski prorok koji je 2006. predvidio dolazak velike krize 2008., uvjeren je da nam se približava nova globalna nepogoda. Ovaj popularni prognostičar pobrojao je sve probleme i zaključio kako se “povećava rizik od globalne recesije i krize u ionako krhkom gospodarstvu”. Prema njegovu mišljenju, neizvjesnost se počinje ostvarivati s tekućom eskalacijom napetosti između SAD-a i Kine u vezi s trgovinom i tehnologijom, što uvelike povećava vjerojatnost globalne recesije. “S toliko neizvjesnosti tvrtke će se vjerojatno odlučiti za smanjenje kapitalne potrošnje i ulaganja”, dodao je. Roubini smatra kako je sve vjerojatnije da će FED, kao i druge velike središnje banke, smanjiti kamatne stope kao odgovor na nadolazeću gospodarsku krizu. Međutim, promjene u politici središnjih banaka neće biti dovoljne da zaustave globalnu recesiju, upozorio je Roubini.

MARINKO OGOREC

PROBLEM JE NEPREDVIDIVOST

Prema definiciji kriza je izvanredno stanje koje može izazvati cijeli niz različitih društvenih, prirodnih, tehnoloških i bioloških uzroka, u kojem se normalnim - redovnim snagama, sredstvima, mjerama i metodama ne mogu riješiti postojeći problemi i prijetnje, pa dolazi do velikih šteta ili žrtava - kaže dr. sc. Marinko Ogorec s Veleučilišta Velika Gorica, te dodaje:

- Sukladno tome, kriznim upravljanjem nastoji se riješiti kriza, pri čemu sve primijenjene mjere i postupci moraju dati rješenje za svaku moguću političku, gospodarsku, ekološku i drugu opasnost ili konflikt. Svoju težišnu ulogu krizni menadžment ostvaruje u samim početcima krize, zaustavljanjem destruktivnih procesa. Naime, prilikom izbijanja krize najvažnije je zaustaviti destruktivne procese, stabilizirati dotadašnji ustaljeni sustav funkcioniranja društva i revitalizirati opći osjećaj sigurnosti kao jednog od temeljnih potreba ljudskog društva usmjerenih na njegov opstanak. Tek kada se uspješno zaustave destruktivni procesi i time kriza stavi pod nadzor, moguće je pristupiti sanaciji i otklanjanju posljedica, što je u velikoj mjeri također zadaća kriznog menadžmenta.

STRATEGIJA SIGURNOSTI
U današnje vrijeme pojam kriznog menadžmenta vrlo je širok, jer se proširio (osim egzistencijalnih sigurnosnih aspekata društvene zajednice), i na gospodarske i financijske subjekte i procese. Sukladno tome, usvojena je i jedna generalizirana podjela kriznog upravljanja na tri velike podskupine: krizno upravljanje (Crisis Management) koje se uglavnom fokusiralo na sve oblike rješavanja korporativnih izvanrednih situacija, počevši od problema unutarnje organizacije, kadrovske problematike, preko sustava poslovanja, do otklanjanja raznih organizacijskih i poslovnih propusta s težim ili lakšim posljedicama; upravljanje rizicima (Risk Management) preuzelo je analitične metode procjene rizika te predlaganje odgovarajućih mjera na njegovom smanjivanju. Načelno je sastavni dio svakog korporativnog sustava kriznog upravljanja, ali postoje i specijalizirane consulting tvrtke koje su neovisne na tržištu, a uključuju i procjene rizika u nekorporativnim oblicima kriznog upravljanja te upravljanje u katastrofama (Disaster Management) koje je postalo specijalizirano djelovanje na otklanjanju posljedica najtežih kriznih situacija izazvanih prirodnim, tehnološkim ili ekološkim katastrofama i ratovima, ali je, osim na nacionalnoj razini, u određenoj mjeri dispergirano i na ovlasti lokalnih društvenih struktura. U današnje vrijeme sve više dobiva i međunarodni značaj, jer i katastrofe postaju sve kompleksniji problemi koji nadilaze državne granice.

Kakvo je danas stanje u kriznom menadžemetu, posebice onome u RH?

- Ovisno o kojem tipu kriznog upravljanja govorimo. Kada se radi o kriznom menadžmentu i upravljanju rizicima u korporativnom sektoru, onda se uglavnom odnose na pojedine gospodarsko-financijske subjekte i njihove poslovne procese (uključujući nacionalnu i međunarodnu razinu). Prema informacijama iz medija koji se uže bave gospodarsko-financijskom problematikom, očigledno je kako u tom sektoru postoje razne poteškoće i izazovi koji se postavljaju pred korporativni menadžment. Poslovni subjekti u Republici Hrvatskoj nisu "usamljeni otok", pa je razumljivo da se takvi globalni procesi i na njih reflektiraju u većoj ili manjoj mjeri. S druge strane, upravljanje u katastrofama (za što se posebno specijalizirao Studij upravljanja u kriznim uvjetima na Veleučilištu Velika Gorica), gotovo svakodnevno je izloženo sve ozbiljnijim izazovima. Suvremene ekološke, prirodne i tehnološke krize postale su izuzetno kompleksni problemi koji zahtijevaju multidisciplinarni pristup rješavanju, što nužno uključuje istovremenu aktivnost raznorodnih subjekata kriznog upravljanja i time u velikoj mjeri usložnjava cjelokupnu koordinaciju njihove interakcije i zaustavljanja katastrofe. Mislim da je temeljni problem u potpunom nerazumijevanju ozbiljnih dugoročnih posljedica pojedinih katastrofa od strane političkih struktura koje donose konačnu odluku. Najbolji primjer za to su katastrofalni požari koji trenutačno pustoše amazonsku prašumu, a koje nitko ne gasi, jer najodgovorniji očigledno ne razmišljaju o razornim globalnim posljedicama koje bi donijelo uništenje te šume. Što se tiče upravljanja u katastrofama u Republici Hrvatskoj, za sada možemo biti zadovoljni. Strategija nacionalne sigurnosti koja je nedavno usvojena, regulirala je problematiku rješavanja pojedinih kriznih situacija i definirala smjer u kojem se treba razvijati daljnji sustav upravljanja u katastrofama.

Što se tiče ekonomske krize, ako ona, prema nekim prognozama, dođe iduće, 2020. godine, je li na nju sposoban odgovoriti krizni menadžment kakav imamo u RH?

- Ekonomske krize redovita su pojava od kraja XIX. stoljeća te su ujedno i pokretači brojnih drugih kriznih stanja. Nakon što je počeo proces globalizacije u gospodarskom prostoru, ekonomske krize postali su učestaliji i sve ozbiljniji destruktivni procesi koji u velikoj mjeri definiraju suvremene gospodarsko-financijske tokove. S obzirom na to da je riječ primarno o korporativnom obliku kriznog upravljanja, teško mi je decidno konstatirati jesu li izgledne prognoze za novu gospodarsku krizu sljedeće godine. Ako do nje i dođe, dosadašnja iskustva pokazuju kako su na bilo kakve eskalacije ekonomsko-financijske krize znatno osjetljivije države nedovoljno definiranog gospodarskog potencijala i one sa slabije razvijenim gospodarsko-financijskim resursima.

UČENJE IZ POGREŠAKA
Može li se iz krize (kriza) nešto dobroga naučiti, i što, da ne bismo ponovili pogreške?

- Moram napomenuti kako ne postoje dvije iste krize. Identično kao i rat (a i on je jedan oblik antropogene katastrofe), svaka kriza jedinstvena je za sebe prema svojim pokazateljima, tijekom događanja, intenzitetu razvoja, posljedicama i sl. Drugim riječima, nikada se ni jedna kriza (kao ni rat) neće ponoviti u istom obliku u kojem je već jednom nastupila. Naravno, to u velikoj mjeri otežava pripreme za nove krize sličnih uzroka, ali je moguće izdvojiti određene zakonitosti koje su primjenjive kod pojedinog tipa krize. Na temelju definiranih zakonitosti pojedine krize, možete planirati odgovarajuća materijalna sredstva i potreban profil ljudskih resursa. Bez usvojenih iskustava iz dosadašnjih kriza to bi svakako bilo znatno teže, s daleko više nepotrebnog gubitka vremena i resursa. Iz svega već navedenog može se vidjeti kako je glavni problem svake krize njezina nepredvidivost, a u brojnim slučajevima i iznenadnost pojavljivanja. Bez obzira na to koliko se pripremali, nesreća nas gotovo uvijek vrlo neugodno iznenadi i na nju nikada ne možemo biti u potpunosti spremni. Ključna je brzina reagiranja na krizu i spremnost da se nosimo sa svim njezinim aspektima. To je podjednako važno za sve oblike kriznog upravljanja - kako u korporativnom prostoru, tako i za upravljanje u katastrofama.(D.J.)

ZORAN ARALICA

IZLAZAK IZ STAGNACIJE

Nouriel Roubini upozorava da bi izvor krize u 2020. godini, kao i smjer djelovanja, trebao biti drukčiji nego 2008. Roubini govori o supply side šokovima, za razliku od demand side šokova, koji su obilježavali prethodnu globalnu financijsku krizu. Ti novi šokovi, prema njemu, povezani su s trgovinskim ratom Kine i SAD-a, kao i njihovim nadmetanjem u području suvremenih tehnologija.

Ovdje je potreban mali oprez jer se zanemaruje transformacija poslovanja sektora povezanih s javnom infrastrukturom (npr. područje informacijsko-komunikacijke tehnologije), kao i djelovanje tih transformacija na nacionalnu ekonomiju. Taj je učinak potrebno zasebno vrednovati u odnosu na supply side šokove. Danas se transformacije u pogledu produktivnosti događaju na dva načina u Istočnoj Europi.

NAZADNI PROCESI
Usložnjavanjem proizvodne strukture jačanjem industrije viših tehnoloških intenziteta (npr. Mađarska, Poljska) ili preko uslužnog sektora (Hrvatska). Transformacija se dijelom zasniva na tome da tradicionalni poslovni igrači gube udjele na pojedinim tržištima zbog toga što dolaze druga poduzeća koja uzimaju dio njihova tržišnog kolača. Dakle, nema nekih znatnijih učinaka na nacionalnu ekonomiju. Samim time relevantnost takvih događaja u kontekstu šokova na gospodarstvo ne bi trebala biti velika. Ta se transformacija danas prepoznaje i po poslovanju globalno prepoznatih poduzeća koja zasnivaju svoje poslovanje na intenzivnoj upotrebi znanja (en. knowledge intensive entrepreneurship). Ta poduzeća, ugrubo kazano, svoj poslovni model zasnivaju na razvijanju vlastitih algoritama i njihovoj primjeni u pojedinim sektorima. Na primjer. poduzeća poput Skypea ili našeg Infobipa ulaze u područja poslovanja poduzeća telekomunicijskog sektora. U slučaju Skypea telefonske usluge i SMS-ovi sastavni su dio poslovnog modela toga poduzeća, a u slučaju Infobipa specijalizirane SMS usluge neizostavan su dio njegova poslovnog modela.

Sa stajališta ekonomske analize važno je razmatrati utjecaj takvih poduzeća na ukupnu produktivnost gospodarstva. Trgovinska i tehnološka nadmetanja o kojima govori Roubini uglavnom su zero sum tržišna natjecanja, pri kojima je netko na dobitku, a netko na gubitku. To nije priča o tehnologijama koje transformiraju nacionalne ekonomije na način da dolazi do tehnološkog napretka tih zemalja, pri kojem bi rastao per capita društveni proizvod i zaposlenost u tim zemljama. To je bio slučaj industrijalizacije zemalja u razvoju 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća. Te su transformacije i danas dominantno priznate kao nedvojbeno poželjan fenomen, ali se sve više kritički analiziraju, ponajprije u kontekstu gubitka radnih mjesta. U tom svjetlu je potrebno promatrati popularnost digitalne transformacije i djelovanje digitalizacije na nacionalnu ekonomiju.

Nas ne mogu izravno pogoditi supply side šokovi o kojima govori Roubini na globalnoj razini jer ne sudjelujemo u tim poslovnim procesima, kao ni zbog činjenice što sve manje proizvodimo.

Na primjer utrošak energije na proizvodnju kod nas je sve manji. Takvo što jače bi djelovalo na našu gospodarsku strukturu početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je postojala industrijska proizvodnja, koja je zahtijevala intenzivnu potrošnju električne energije i te su tvornice (sa znatnom potrošnjom električne energije), bar prema dostupnim izvorima, imale subvencionirane cijene električne energije (koje su s raspadom zajedničke države bile ukinute). Tako da su poduzeća koja su u to vrijeme trošila znatne količine energije već tada doživjela tržišne šokove i znatnim dijelom su u međuvremenu bila ugašena.

Na razini države promatrači smo negativne deindustrijalizacije smanjenja udjela broja zaposlenih u industriji u odnosu prema ukupnom broju zaposlenih usporedno sa smanjenjem udjela bruto dodane vrijednosti industrije u odnosu prema ukupnoj vrijednosti BDP-a. Ona je velikim dijelom rezultat i usporedno manjih supply side šokova 90-ih godina prošlog stoljeća, koji su djelovali na RH, kao što su raspad zajedničkog tržišta bivše države i gotovo postojanje međunarodne izolacije zbog ratnih zbivanja. To je značilo slabiju prisutnost multinacionalnih kompanija (MNK) kroz izravna strana ulaganja u strukturi gospodarstva u proteklom razdoblju, a što znači da će se u RH u slučaju nove supply side recesije u prvi mah manje osjetiti usporavanje gospodarstva nego na vodeće zemlje istočne Europe, kao što su Poljska i Mađarska, gdje je veća prisutnost MNK-a.

Dodatno, mi nismo imali pretjerano "zagrijano" gospodarstvo u posljednje vrijeme, ono se na razini EU-a među posljednjima izvuklo iz prošle recesije. Došlo je do znatnog razduživanja gospodarstva, kao i što su ojačali mehanizmi kojima se kontrolira kvaliteta plasmana velikih banaka kod nas. Mi imamo drugi problem - u sekularnoj smo stagnaciji, koja je prema nekim pokazateljima počela prije četiri desetljeća. Od tada prosječno rastemo uz minimalne stope usporedno s minimalnim opadanjem radne snage (kolega Mihaljek je prije nekoliko godina u svojoj prezentaciji govorio kako je u razdoblju 1980. - 2013. u Hrvatskoj godišnji rast dohotka iznosio 0,2 % usporedno sa smanjenem zaposlenosti od 0,6 % u istom razdoblju).

PREPUŠTENI SEBI
Kao rezultat svega navedenoga, posljedične implikacije nove recesije na RH pojavit će se u obliku manjih narudžbi roba, manjih izravnih stranih ulaganja iz Njemačke, pa čak i Kine, manjih doznaka iz inozemstva, mogućeg povratka ljudi iz inozemstva zbog gubitka radnih mjesta u tim zemljama, a može se očekivati i manji dolazak turista iz tih zemalja (turizam je nezahvalno procjenjivati zbog toga što je riječ o društvenom fenomenu, koji se zasniva na lokaciji). Dakle, ono što kod nas mora biti osnova promišljanja jest kako izići iz stagnacije. To je danas naglašeno u kontekstu slabljenja institucija društvene infrastrukture (obrazovanje, zdravstvo, mirovinski sustavi), pojačano demografskim nestajanjem, a što je kod nas akutno stanje koje traje duže od krize. U Hrvatskoj bi bilo kakva kriza, pa i ona financijska, bila poželjna. Jer to bi značilo da postoje mehanizmi (u politici, znanosti, poslovnom sektoru) koji unaprijed promišljaju budućnost zemlje na kolektivnoj razini. Nažalost, takve mehanizme ne vidim u RH. Procesi koji su opisani u prethodnim odlumcima traju od početka 80-ih godina prošlog stoljeća i postojat će i u budućnosti. Jednostavnim rječnikom, sve je prepušteno stjecaju okolnosti, bez konceptualizacije antistagnacijskog djelovanja.
Piše: Zoran ARALICA
Možda ste propustili...
Najčitanije iz rubrike
DanasTjedan danaMjesec dana