Piše: Prof. dr. sc. Sanda HAM

Međunarodni dan materinskoga jezika, 21. veljače, posvećen je svim jezicima svijeta jer je svaki jezik svojemu izvornomu govorniku materinski. Materinski je jezik prvi jezik koji naučimo. U Hrvatskoj je jezično učenje osobito - mi smo tronarječni i progovaramo čakavski, kajkavski ili štokavski. Ne treba se zavaravati da progovoriti kojim mjesnim štokavskim govorom znači progovoriti književnim (standardnim) jezikom, književni je hrvatski jezik štokavski stiliziran, ali između štokavskoga narječja i književnoga jezika ne može se postaviti znak jednakosti.

Gledamo li odnos hrvatski književni jezik – hrvatska narječja može se reći da je književni jezik u nas dobro i čvrsto institucionaliziran. Književni se jezik njeguje u školama, jezik je to državnih službi, administracije, hrvatske vojske i diplomacije. Mnogi će prigovoriti da je književnomu jeziku potrebna snažnija skrb i zaštita, da je potrebno kakvo državno vijeće za hrvatski jezik, zakon o hrvatskom jeziku i čvršća i mnogo jasnija i razvidnija jezična politika – naravno, ali riječ je o književnom jeziku koji već jest institucionaliziran i koji treba usmjeravati i oplemenjivati.


Što se narječja tiče, njima ne pripada javni priopćajni jezični prostor, tek književnost. Spomenimo ovdje suvremenika Ernesta Fišera koji je kajkavskom pjesničkom zbirkom Macbeth na fajruntu (MH, 2013.) požnjeo četiri važne hrvatske književne nagrade. Jezično gledano, Fišer je zabilježio svoj kajkavski govor. Tu je i nova zbirka Drage Štambuka Kad su miši balali molfrinu (2017.) glavninom pisana čakavski i to pjesnikovom rodnom bračkom čakavštinom. Slavonski su govori posrednim putem postali dijelom zaštićene svjetske baštine - naš je slavonski bećarac poticajem Josipa Užarevića postao 2011. zaštićena nematerijalna svjetska baština. Tako se naš bećarac našao među svjetskom baštinom uz reggae, ali čak sedam godina prije nego što je reggae dospio na taj prestižni Uneskov popis pa mirno možemo reći se reggae našao među svjetskom baštinom uz bećarac . Ljiljana Kolenić i Emina Berbić Kolar potaknule su zaštitu govora Starih Perkovaca i pa je perkovački govor 2010. uvršten na popis zaštićenih kulturnih dobara Republike Hrvatske. Što je s ostalim govorima koji nemaju svoje nagrađivane i poznate pjesnike ili zaštitnike? Oni potiho žive među svojim govornicima i potiho nestaju kada tih govornika nestane - posljednji govornici umiru, mjesta ostaju prazna, govori bivaju zaboravljenima, a sve podalje od očiju javnosti. Ta je sudbina, primjerice, snašla Zagradače na Hvaru – pusto, govornika zagradaškoga više nema, govor nismo zabilježili.


U vrijeme Međunarodnoga dana materinskoga jezika hrvatski je javni prostor zatrpan upozorenjima o nestancima jezika. U prošlih je 500 godina izumrla polovica svjetskih jezika, jezici i danas nestaju. Čitamo u Atlasu jezikâ o nestanku tasmanijskih govora, doznajemo da je 1996. umro Sijuks Crveni Kišni Oblak, posljednji govornik jezika katauba, uz napomenu da je bio svjestan da s njim umire i jezik pa je za potomstvo zabilježio tekstove na kataubskom. Poznat nam je i Ishi, posljednji govornik jahija i poznato je da je jezik njegova naroda od zaborava spasio američki jezikoslovac Edward Sapir. Zabilježeno je da je umrla Kineskinja Jang Huanji koja je posljednja govorila nušu, kineski ženski jezik.


Za našu je opću kulturu dobro znati da su postajali jezici katauba, jahi i nušu. Međutim, za našu bi nacionalnu kulturu bilo dobro znati i tko je bio Josip Kasonjić – posljednji govornik hajmaškoga govora, govora autohtonih Hrvata u Mađarskoj, iseljenih iz Hrvatske 1715. Hajmaški govor nije jedini ugasli autohtoni hrvatski govor iz nedavne prošlosti, ali njega je hrvatska jezikoslovka Sanja Vulić opisala i zabilježila i tako spasila od zaborava. Stari novoštokavski ikavski hrvatski sentandrijski govor i hrvatski čakavski čenejski govor izumrli su prije desetak godina, nismo ih zabilježili i za potomke su izgubljeni. Obilježavajući Međunarodni dan materinskoga jezika obično smo usredotočeni na odnos prema manjinskim jezicima i kulturama u Domovini, a donekle zanemarujemo odnos većinskih jezika i kultura prema hrvatskom jeziku u zemljama gdje je hrvatski manjinski.