Prije sto godina nogomet je već osvojio milijune po svim kontinentima. Gradili su se stadioni i punili se tisućama gledatelja. Bilo je to vrijeme kada je nogomet igrala sirotinja, oni malo bogatiji, ali i sirotinja su ga gledali. Nogomet se i tada mijenjao.

Najveće natjecanje su Olimpijske igre, ali se nekako uvijek činilo da je nogomet na njima - gost. Zato je 1930. rođeno Svjetsko nogometno prvenstvo! Ne kao golemi globalni projekt kakav poznajemo danas, nego kao ideja da nogomet napokon dobije svoju najveću pozornicu. U Urugvaj je stiglo samo 13 reprezentacija, putovalo se danima brodovima, igrači nisu imali luksuz modernih priprema, a utakmice su se igrale pred tribinama koje su bile daleko od današnjih hramova.

Bogataška igračka

Za četiri godine proslavit ćemo sto godina od prvoga Svjetskog prvenstva. Svi akteri toga prvog mundijala u Urugvaju danas "igraju svoje nebeske utakmice". U međuvremenu nogomet je prestala igrati sirotinja. Plaće igrača otišle su u nebo, bogataši su u ložama, a oni ultrabogati željeli su "akumulirani kapital" potrošiti i na svoje najdraže igračke, pa su pokupovali nogometne klubove. Imaju višaka, a kao i svi ostali smrtnici, trebaju doručak, ručak i večeru, svi oni spavaju samo u jednom krevetu, mogu voziti samo jedan automobil u jednom trenutku. Nogomet je postao bogataška "igračka", mijenjala su se pravila i utjecaj, a svih ovih godina jedan osjećaj Svjetskog prvenstva ostao je isti. Ponos igrača kada odjenu dres svoje zemlje i zaigraju na najvećoj pozornici. Ista želja da se ostavi trag, nada da će jedan trenutak, jedan gol ili jedan igrač postati dio povijesti. Svjetsko prvenstvo postalo je puno više od samo jednog sportskog natjecanja. U tih mjesec dana "svi smo mi reprezentacija". Isti dres nose i oni na terenu i oni na tribinama i pred ekranima, velikim i malima. Nogomet postaje ne samo najvažnija sporedna već najvažnija stvar na svijetu. I tako je gotovo svagdje u svijetu. Ovih dana u Španjolskoj, za vrijeme "cirkusa" u Sjevernoj Americi u Norveškoj. I hladni Skandinavci su ovih dana zbog nogometa osjetili taj nacionalni ponos. Tako je bilo i prije četiri i osam godina u Hrvatskoj. Ponovilo se. Oni kojima nije jasno kako ljudi mogu izaći na ulice zbog nogometa, a ne zbog važnijih životnih stvari, vjerojatno nikada ni neće shvatiti. Život upravo često čine ti trenuci zbog kojih zaboravljamo na sve druge probleme. "Šaka suza, vrića smija". Pjevao je Oliver, koji nas je napustio u srpnju prije osam godina. Baš toga srpnja 2018. doživjeli smo prvo "vriću smija", pa zatim i "šaku suza".

Povratak kući

Kako izgleda nogomet i Svjetsko prvenstvo u predvečerje njegova stotog rođendana? Došlo je do toga da nogomet igraju bogataši, postao je prava zabava za moćne, koji ga otimaju narodu i onim pravim, istinskim navijačima. Cijene ulaznica za utakmice na velikim natjecanjima otišle su u nebo. Rolexi, torbice, originalni dresovi, najnoviji mobiteli s kojima "instragramci i instragramuše" hvataju najbolji kut na tribinama za snimku za društvene mreže je današnji nogomet. Na tribinama imamo razne "Drakeve" i drekove, Brad Pittove, a ne one koji su došli "pit" jer i to pivo je samo bezalkoholno, a cijena mu je otišla u nebo. Nogomet je bio dugo igra sa samo jednim poluvremenom, danas imamo "hydration break" zbog kojeg je utakmica prepolovljena na pet poluvremena. I ne zbog igrača, već, budimo iskreni, zbog oglašivaša. Odmor između dva poluvremena u finalu na ovom SP-u je trajao 27 minuta, pa tako Shakira ima više nastupa na svjetskim prvenstvima negoli njezin bivši suprug, svjetski i europski prvak sa Španjolskom i Barcelonom, Gerard Pique. Imamo na poluvremenu ocvalu Madonnu oko koje kao djeca skakuću Ronaldo i Ronaldinho. Pa zar su si ta dvojica dopustila da na nogometnom travnjaku oni budu samo u sporednim ulogama. U nogomet je ušla tehnologija koja ponovno pokazuje da ima svoje manjkavosti i da prema svakoj novoj (čitaj umjetnoj inteligenciji, nap. a) treba ostaviti golemu rezervu. I ti nas vlastodršci s pomoću senzora pokraj zdravih očiju uvjeravaju da je Matanoviću lopta očešala glavu, a ne kosu. Ako mu je uopće dirala kosu. Da lopta nije pogodila kabel iznad stadiona kojim izravno možemo pratiti utakmicu i iz ptičje perspektive. Zašto bismo uopće pratili nogomet iz ptičje perspektive? Danas imamo žalosnu situaciju da prvi čovjek svjetskog nogometa skakuće kao pas oko političara, koji nemaju veze s nogometom. Pa se tako zbog jednog poziva jednog iritantnog političara mogu obrisati crveni karton i pretvoriti u uvjetnu kaznu. Nečuveno! Panini albumi već su nam sada postali deblji za barem najmanje 16 stranica, a kako je krenulo, bit će debeli kao Zločin i kazna. Jer treba se širiti tržišta. Čak i uz 48 reprezentacija na SP-u opet ne sudjeluju velike Indija i Kina. Nije bilo ni Rusije, a možda predsjednika FIFA-e najviše žulja što već treći mundijal nema ni njegove Italije. I došli smo prvi put da se igra u tri zemlje, a za četiri godine bit će igrano u pet, odnosno šest zemalja. Prvi put na čak tri kontinenta. Za četiri godine domaćini su Maroko, Portugal i Španjolska, a po jedna utakmica igrat će se u Argentini, Paragvaju i Urugvaju. Tako će se između ostalih SP 2030. igrati i u Urugvaju, mundijal se vraća kući. Tamo gdje je sve počelo. Na "stogodišnjem" stadionu (Centenario) u Montevideu, gdje se igralo i na prvom Svjetskom prvenstvu 1930. godine, trebala bi se odigrati utakmica otvorenja Svjetskog prvenstva. Vrijeme definitivno ne možemo vratiti, no to kao da mnogi ne shvaćaju. Tako danas 80-godišnji američki predsjednik najavljuje da će SAD ponovno biti domaćin Svjetskog prvenstva 2038. godine. Ako prirodna selekcija ne učini svoje, on bi tada trebao imati 92 godine. Siguran sam da tada neće više imati moć nazivati predsjednika FIFA-e pa da se nekom igraču poništi crveni karton. I mi svi skupa to moramo gledati i moramo se, nažalost, pomiriti da novac i tehnologija utječu i utjecat će na igru koju svi obožavamo i zbog koje i nakon ovog čudnog i kritiziranog Svjetskog prvenstva jedva čekamo početak domaćeg ili kontinentalnih klupskih natjecanja. Vrijeme nećemo ni zaustaviti ni vratiti. Nećemo se nikada vratiti u doba prije interneta i bogatih novčanih transfera. Nogometaši zarađuju bajoslovno. Tehnologija je već prisutna. Danas smo na nju ljuti zbog Matanovićeve kose, ali da je ona bila prije 40 godina, ne bi bilo Maradonine "Božje ruke". Zato stotinu godina nakon Montevidea vjerujemo da će jedna stvar ostati ista. Strast zbog koje volimo nogomet. Da ta reprezentacija naše ili tvoje zemlje koja će nastupati na Svjetskom prvenstvu i dalje predstavlja puno više od skupine "neškolovanih bogataša". Trebamo spasiti nogomet da nam i dalje donosi iskrenu radost zbog postignutog pogotka ili tugu zbog primljenog pogotka. Ta radost ili tuga, poraz ili pobjeda upravo je ono zbog čega nogomet spaja i bogate i siromašne.

Kroz sto godina puno toga se promijenilo, ali sanjati da ćemo možda svjedočiti nekom novom odlomku povijesti to mora ostati zauvijek.

GETTY IMAGES VIA AFP