Olé, olé, Leo, Leo! "Gracias Capitan", pjevali su argentinski navijači na tribinama MetLife stadiona pretvarajući bolan trenutak poraza u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva od Španjolske (1:0) u emotivan oproštaj od jednoga od najvećeg svih vremena.
Je li ovo doista kraj? Je li ovo doista "posljednji ples"? Koliko smo samo puta taj već sada izlizani klišej koristili u posljednje vrijeme. Napisali smo još 2018. da smo vjerojatno posljednji put gledali Messija, Ronalda i Modrića na Svjetskom prvenstvu. Osam godina poslije nagledali smo se još njihovih plesova. Svaki od njih pomiče granice dugovječnosti. Produžuju ples za još koji takt ili korak. Kao kad na vjenčanju bend ne želi stati, već se nadovezuje pjesmom na pjesmu, jer je upravo najbolja atmosfera. No "svatovska čorba" bit će servirana kad-tad. I ples će tada stati. Svjestan je toga i Messi. Baš kao i Luka Modrić prije osam godina, stajao je pred navijačima i plakao. Nije ni pokušavao sakriti suze dok su temperamentni i nogometom opčinjeni argentinski navijači pjevali njemu u čast. Ovacije navijača bile su potvrda veća od bilo kakvog trofeja. Čak i onoga najvećega, "Zlatne boginje", koja je s njim u rukama ušla u Guinnessovu knjigu kao fotografija koja je na Instragramu prikupila najviše lajkova. Gledali smo Messija nakon poraza u finalu kako plače s knedlom u grlu. Jer on je obilježio nogomet u posljednja dva desetljeća, a odlazi - poražen. Je li doista ovo kraj? Jesmo li ga posljednji put gledali u "Albiceleste" dresu? Ako je ovo doista kraj, Messi nije otišao kao pobjednik, ali je otišao kako dolikuje velikanima. Uz ovacije i navijačku pjesmu.

GETTY IMAGES VIA AFP

No, dok se nogometni svijet (još jednom, nap. a) opraštao od Messija, pokraj njega na sredini terena događalo se nešto zbog čega je, uz Brazil, jedna od najdražih reprezentacija kod neutralnih promatrača postala prilično omražena, pa je većina od oko dvije milijarde ljudi koliko je pratilo nedjeljno finale Svjetskog prvenstva bila naklonjenija drugom finalistu. Nakon završetka 120 i neke minute pokazalo se da sadašnji argentinski reprezentativci, Messijevi reprezentativni kolege i siugrači, jednostavno nisu rođeni pobjednici. Niti su zaslužili to biti. Teško su se pomirili s porazom, Leandro Paredes tukao je i hvatao u polugu španjolske igrače kao da je na trenutak pomislio kad je vidio Donalda Trumpa da je sudionik UFC-a održanog nedavno ispred Bijele kuće. Kažu Argentinci su uvijek bili takvi. Uostalom, šakom u glavu od strane Roberta Ayale, nekad legandarnog vrlo grubog argentinskog braniča, danas pomoćniku izbornika Lionela Scalonija, dobio je i "naš" Dani Olmo. Nije to njegovo ponašanje od jučer. Da, bili su uvijek prgavi, ali to je uvijek imalo određeni šarm. Taj bijelo-plavi dres imao je magnetsku privlačnost. I sve te kontroverze nekako smo im opraštali. Od Marija Kempesa preko svih ispada Diega Maradone, Claudija Caniggije, koji je uz sjajne golgeterske učinke ipak postao zapamćen po izjavi "ako je kokain droga, ja sam onda narkoman", pa preko Gabriela Batistute do naravno Messija. Zbog svih njih i ne samo njih voljeli smo Argentinu. Sadašnja Argentina ne širi više magnetsku privlačnost. I to je puno veći razlog zbog čega je Messi trebao plakati. Ne zbog propuštenog još jednog trofeja, kojim bi možda opet srušio Instagram, a sebi učvrstio ili donio naziv "najvećeg svih vremena". Trebao je plakati zbog činjenice što je Argentina izgubila strast, genijalnost, romantiku, borbenost, ali i ludost. Sve je to otišlo. Argentincima je ostala samo prgavost bez ikakvog šarma. Ono što su radili njegovi suigrači ne može se više opravdavati nikakvim temperamentom, već nazvati samo primitivnim i odvratnim. Zbog toga Messi treba plakati. Zato što se pred njegovim očima, u trenutku kada je vjerojatno posljednji put odjenuo argentinski dres, dogodilo da taj isti dres gubi dostojanstvo i ugled. Koji je on gradio posljednjih 20 godina.