Hrvatska reprezentacija sedmi će put nastupiti na završnom turniru svjetskog prvenstva. Zapravo, propustili smo samo jedno, ono 2010., koje se igralo u Južnoj Africi.

BRONCA U PRVOM POJAVLJIVANJU

U dosadašnjih šest nastupa hrvatska nogometna reprezentacija zapravo je postigla sjajne rezultate. Triput smo se okitili medaljama, 1998. u Francuskoj bili smo treći, 2018. u Rusiji drugi, a 2022. u Kataru opet treći. Za tako malu naciju u planetrano popularnom sportu poput nogometa to su doista fascinantna ostvarenja.

Već prvi izlazak na najveću nogometnu scenu donio je Hrvatskoj golem uspjeh. U Francusku 1998. pokojni Miroslav Blažević odveo je sjajnu generaciju koja je tada bila u najboljim nogometnim godinama. Boban, Šuker, Prosinečki, Asanović, Jarni, Bilić, Stanić, Vlaović i ostali stigli su do bronce. Skupinu smo riješili već nakon dva kola, pobjedama protiv Jamajke i Japana, a u eliminacijskoj fazi padali su Rumunjska i, što je bilo posebno slatko, Njemačka, s uvjerljivih 3:0. Polufinale s Francuskom ostalo je neprežaljena priča. Poveli smo, a onda smo dvije velike pogreške omogućili Francuzima povratak u život i plasman u finale. U susretu za treće mjesto smogli smo snage pobijediti Nizozemsku i svrstati se među tri najbolje reprezentacije na prvenstvu.

Ta generacija ispisala je povijest, ali je ujedno to bi i njezin kraj. Na sljedeća tri SP-a na koja smo se plasirali nismo uspjeli proći skupinu, a u tom razdoblju jedini smo put propustili plasman na World Cup.

TRI ISPADANJA U SKUPINI I 2010.

Bilo je to 2010. u Južnoj Africi. No prije toga, 2002. u Japanu i Južnoj Koreji, kamo je Mirko Jozić odveo mješavinu iskustva i mladosti, natjecanje smo završili u skupini. Izgubili smo od Meksika, pobijedili Italiju, a onda u ključnom susretu doživjeli poraz od Ekvadora. Četiri godine poslije u Njemačkoj se na sceni već počela pojavljivati Modrićeva generacija, ali bila je još premlada za ključne uloge. Izbornik je bio Zlatko Kranjčar. I opet nismo prošli skupinu iako smo bili blizu. Bio je to jedini SP na kojem smo ostali bez pobjede. Minimalni poraz od Brazila na startu čak je dao nadu, no remiji protiv Japana (Srna nije realizirao kazneni udarac) i Australije (dvaput smo vodili, nap. a.) poslali su nas kući. Na kraju smo istu sudbinu doživjeli 2014. u Brazilu. Izbornik je bio Niko Kovač, izgubili smo opet na startu od Brazila, razbili Kamerun (4:0), ali nam je presudio poraz od Meksika (3:1). Razočarani smo se vratili kući.

DALIĆEVA USPJEŠNA ERA

Kako se ono kaže, nakon kiše dolazi sunce. U Rusiju 2018. godine reprezentacija je ispraćena tiho. Bilo je to vrijeme brojnih previranja, navijačkog nezadovoljstva zbog prevelikog utjecaja Zdravka Mamića u hrvatskom nogometu. No u tih mjesec i nešto dana u Rusiji paradigma se promijenila iz korijena. Zlatko Dalić je na kormilo zasjeo u posljednjem kolu kvalifikacija i uspješno prošao Ukrajinu, pa u dodatnim kvalifikacijama Grčku, a onda je počela bajka. U skupini smo zabilježili sve tri pobjede, Nigerija (2:0), Argentina (3:0) i Island (2:1), u nokaut-fazi pale su Danska i Rusija nakon jedanaesteraca, a u epskom polufinalu Engleska u produžetku. Finale protiv Francuske otišlo je u krivom smjeru već u prvom poluvremenu, ali Hrvatska je bila druga svijetu. Sličan uspjeh ponovila je četiri godine poslije u Kataru. Opet nas se nije “doživljavalo”, no malo-pomalo, uz određenu naklonost sreće, došli smo do polufinala. U skupini smo dvaput remizirali - Maroko i Belgija (0:0), te uvjerljivo svladali Kanadu (4:1). U nokaut-fazi smo se opet oslanjali na jedanaesterce. Izbacili Japan i u četvrtfinalu Brazil, što je itekako odjeknulo, ali je u polufinalu Argentina bila prejaka. Ipak, opet smo se skupili i u susretu za treće mjesto svladali Maroko (2:1) i uzeli drugu broncu.

U svi tim nastupima iskristalizirala se jedna činjenica: kad god je Hrvatska prošla skupinu, uvijek joj se na kraju medalja našla oko vrata.