Obiteljska fotografija s Kineskog zida
Ivana Barković Bojanić o Kini: Tehnološka dostignuća budućnosti grade na mudrosti prošlih generacija
Kina je, unatoč gospodarskoj snazi i lokaciji, relativno pristupačna destinacija. Cijene kvalitetnog hotela, odlične hrane, dobro organiziranog javnog prijevoza te mnoštva znamenitosti i aktivnosti često su niže nego u mnogim europskim gradovima
Naša je mala, već uhodana ekipa ove godine odlučila osvojiti Japan. No, kako bismo putovanje učinili još zanimljivijim, do Japana smo stigli preko Kine i Južne Koreje. Imali smo detaljno razrađenu rutu, rezervirane letove te mnoštvo informacija, koje smo prikupljali mjesecima prije puta – od društvenih mreža i putopisnih blogova do programa turističkih agencija.
Od imitatora do inovatora
Ovim putem odajem(o) javno priznanje i zahvalu našoj Iris, kojoj dugujemo pomno isplanirani plan i program za nezaboravno azijsko iskustvo, ali i čije smo ime zazivali gotovo svake večeri kada bi pametni sat pokazao više od 20.000 prijeđenih koraka na temperaturama koje u lipnju nisu osobito naklone turistima. To je ujedno i prvi savjet svima koji Aziju imaju na svojoj listi želja – pažljivo birajte razdoblje putovanja. Ljeto u Aziji obilježavaju sezona monsuna, visoke temperature, snažno UV zračenje i izrazito visoka vlaga, zbog čega obilazak znamenitosti može biti prilično zahtjevan. Mi, nažalost, zbog školskih obveza djece nismo imali puno izbora. Sreća nam je ipak bila naklonjena. Vrućini smo doskočili dobrim dnevnim rasporedom obilazaka, a poneki nas je pljusak više osvježio nego omeo.
Iako smo na put krenuli s jasnom listom znamenitosti, nismo tražili isključivo njih. Tražili smo iskustva. Ovo je bilo putovanje na drugi kontinent, među drukčije kulture, za koje smo znali da će nas iznenaditi i staviti na kušnju našu kulturnu inteligenciju. I nismo se prevarili. Vrijeme provedeno u Aziji još nam je jednom pokazalo koliko volimo i cijenimo vlastitu kulturu, ali i podsjetilo nas, a djecu podučilo, koliko je važno ostati otvoren prema ljudima, različitostima i svijetu koji ne funkcionira uvijek onako kako smo naviknuli.
Prije putovanja, kao profesorica koja često spominje Kinu u svojim predavanjima, promatrala sam ju ponajprije kroz gospodarske pokazatelje i političke vijesti. Zemlju brojnih stanovnika, nekoć poznate politike jednog djeteta i još uvijek snažne uloge države. Zemlju koja je prije samo nekoliko desetljeća, zahvaljujući gospodarskim reformama Denga Xiaopinga, krenula putem socijalističkog tržišnog gospodarstva i u jednoj generaciji prošla put od imitatora do inovatora.
No nijedna knjiga, statistički podatak pa čak ni dokumentarac ne mogu dočarati osjećaj prvog susreta s Pekingom. Nakon direktnog desetsatnog leta i vožnje taksijem do hotela u ranim jutarnjim satima pred nama se počela otkrivati moć suvremene Kine. Široke avenije, impresivne poslovne zgrade i vozni park ispunjen markama automobila koje su nama gotovo nepoznate otvorili su nam oči o gospodarskoj, ali i političkoj snazi današnje Kine.
U hotelu, čija je recepcija bila uređena u zapadnjačkom stilu, dočekala nas je velika cvjetna instalacija konja, simbola kineske Godine konja. Takvu smo simboliku susretali na svakom koraku, kao podsjetnik na to da ni najsuvremenije društvo ne zaboravlja svoju višestoljetnu tradiciju. Istodobno su oko recepcije neumorno kružili roboti dostavljajući gostima pošiljke u sobe. Već u prvih nekoliko minuta boravka postalo nam je jasno da se u Kini tradicija i tehnologija ne isključuju – one skladno žive jedna uz drugu.
Aplikacije i osmijeh
Peking je grad kontrasta. Dovoljno je provozati se nekoliko postaja izvrsno organiziranom podzemnom željeznicom i već ste zakoračili u više od pet stoljeća staru povijest, među znamenitosti koje se nalaze na UNESCO-ovu Popisu svjetske baštine. Ovdje se isprepleću carska povijest, politička simbolika i svakodnevni život više od dvadeset milijuna stanovnika.
Naš je trodnevni boravak u Pekingu bio prekratak da bismo upoznali sve što taj grad nudi, ali sasvim dovoljan da nas osvoji i ostavi snažnu želju za povratkom.
Grad smo uglavnom obilazili podzemnom željeznicom i pješice. Prijevoz je povoljan, odlično organiziran i iznenađujuće jednostavan za korištenje. Naizgled nepregledna mreža linija vrlo brzo postane logična, a klimatizirane postaje i vlakovi često su bili naše utočište od paklene ljetne vrućine. Unatoč kineskom pismu, gotovo je sve jasno označeno i na engleskom jeziku, pa se vrlo lako snaći. Kad je riječ o prijevozu, plaćanju i svakodnevnom snalaženju, od velike su nam pomoći bile aplikacije koje smo instalirali prije puta, poput Alipaya i Didija. Budući da u Kini Google i većina zapadnih društvenih mreža nisu dostupni, lokalne aplikacije postaju nezaobilazan dio svakodnevice. Posebno nam je zanimljiv bio odnos prema engleskom jeziku. Djecu odmalena učimo o važnosti stranog, posebno engleskog, jezika, a onda dođemo u Kinu (vrijedi i za ostale posjećene zemlje) i iznenadimo se koliko malo ljudi, pa čak i mlađih, govori engleski. Ipak, uz aplikacije za prevođenje, osmijeh i dobru volju, komunikacija je funkcionirala puno bolje nego što smo očekivali. Ljubazni i uvijek nasmiješeni prolaznici rado su nam pomagali kad god bismo naišli na kakvu prepreku.
Razorne suze Meng Jiangnu
U turističkom duhu izdvojila bih nekoliko mjesta koja su na nas ostavila najsnažniji dojam.
Kineski zid, najprepoznatljiviji simbol Kine, mjesto je na kojem se istinski osjeti veličina jednog od sedam svjetskih čuda. Kažu da je Kineski zid građen mudrošću, predanošću, krvlju, znojem i suzama. Možda upravo zato i danas nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Posjetili smo njegovu dionicu Mutianyu, udaljenu sedamdesetak kilometara od Pekinga, jednu od najbolje očuvanih iz razdoblja dinastije Ming. Okružen zelenim planinama i stražarskim kulama, prirodno se stapa s krajolikom i ostavlja dojam da je oduvijek bio njegov dio. Fotografirali smo gotovo svaki njegov metar, no tek po povratku shvatili smo da ni najbolje fotografije ne mogu prenijeti osjećaj koji ondje doživite. U vremenu u kojem nas je teško zadiviti tehnološkim dostignućima, Kineski zid izaziva posebno poštovanje. Građen prije više od dvije tisuće godina, bez suvremenih strojeva i mehanizacije, i danas svjedoči o ljudskoj viziji, organizaciji i upornosti. Tek kada stojite na njemu, shvatite da nije samo jedno od najvećih graditeljskih dostignuća čovječanstva nego i simbol ljudske ustrajnosti i sposobnosti stvaranja djela koja nadživljuju generacije.
Uz Kineski zid veže se najpoznatija kineska legenda, o Meng Jiangnu. Njezin je suprug bio prisiljen graditi Zid, gdje je i poginuo. Kada je nakon dugog putovanja došla potražiti ga i saznala da je mrtav, toliko je gorko plakala da se, prema predaji, srušio dio Kineskog zida.
“Ima ih kao Kineza"
Priznajem, prije dolaska zamišljala sam Zabranjeni grad kao nekoliko velikih palača. Možete zamisliti moje iznenađenje kada sam zakoračila u golemi kompleks palača, dvorišta i paviljona koji je gotovo pet stoljeća bio dom čak 24 kineska cara iz dinastija Ming i Qing.
Naziv Zabranjeni grad nije slučajan. Stoljećima je bio zatvoren za obične stanovnike. U njega su mogli ući samo car, njegova obitelj, visoki dužnosnici i odabrani službenici. Bio je to doslovno grad u gradu, sagrađen između 1406. i 1420. godine kao simbol carske moći i središte tadašnjeg Kineskog Carstva. Posebno intrigira legenda o 9999 prostorija. Broj devet u kineskoj kulturi simbolizira sreću, dugovječnost i carsku moć, a, prema vjerovanju, jedino je Nebeska palača mogla imati 10.000 prostorija. Carska je zato, iz poštovanja prema nebeskom carstvu, trebala imati jednu manje. Dok prolazite dvorištima Zabranjenog grada, shvatite da ništa nije slučajno. Crvena boja simbolizira sreću, blagostanje i moć, a žuta, rezervirana isključivo za cara, predstavljala je vrhovni autoritet. Svaki detalj arhitekture svjedoči o snazi kineskih dinastija i jasno uređenom svijetu, u kojem je sve imalo svoje mjesto i značenje. Istodobno, među tisućama posjetitelja koji svakodnevno obilaze taj kompleks, prvi put mi je ona stara uzrečica Ima ih kao Kineza. dobila sasvim stvarno značenje.
Pravu veličinu Zabranjenog grada najbolje je doživjeti s vidikovca u Jingshan Parku. Nakon uspona do paviljona Wanchun pogled se otvara na cijeli kompleks palača, ali i velik dio Pekinga. Bio je to ujedno i naš prvi ozbiljniji susret s brojnim stepenicama, koje su obilježile cijelo putovanje. Tada smo shvatili da putovanje Azijom nije samo pitanje znatiželje nego i dobre kondicije. Hramovi, palače i vidikovci najčešće su građeni na uzvisinama – zbog bolje zaštite, boljeg pogleda na okolicu, ali i simbolične blizine nebu. Jedno je od najljepših mjesta koje to potvrđuje upravo Hram neba, mjesto na kojem se, prema kineskoj tradiciji, susreću nebo i zemlja.
Ljetna palača pokazuje drugu stranu kineske carske baštine – sklad prirode, arhitekture i umjetnosti. Izgrađena kao ljetno utočište kineskih careva, prostire se na gotovo 300 hektara, od čega čak tri četvrtine zauzima jezero Kunming. Posebno je impresivan Dugi hodnik, dug 728 metara, ukrašen s više od 14.000 oslikanih drvenih panela, zbog čega se smatra najdužim oslikanim hodnikom na svijetu. Poseban je pečat palači dala carica Cixi, koja je krajem 19. stoljeća obnovi kompleksa poklonila iznimnu pozornost. Prema brojnim povijesnim izvorima, dio je sredstava namijenjenih modernizaciji kineske mornarice preusmjeren upravo u obnovu palače, zbog čega je ostala zapamćena kao vladarica koja je raskoš carskog dvora stavljala ispred stvarnih potreba države. Šetajući uz jezero Kunming i prolazeći Dugim hodnikom, lako je razumjeti zašto se Ljetna palača smatra jednim od najljepših primjera kineske vrtne arhitekture. Ondje se priroda, umjetnost i arhitektura ne doživljavaju odvojeno, nego kao jedinstvena cjelina.
Duh grada u hutonzima
Potpuno drukčiji doživljaj pružaju hutonzi, tradicionalne uličice starog Pekinga, koje i danas čuvaju duh grada kakav je nekoć bio. Tek u hutonzima postaje jasno da carstvo ne čine samo carevi nego i njihovi podanici. Povijest ne stvaraju samo vladari i velike palače nego i obični ljudi, njihove obitelji, dvorišta, uske ulice i svakodnevni život. Hutonzi su nastajali još u vrijeme dinastija Yuan, Ming i Qing te su stoljećima bili dom običnih ljudi. Danas ih je ostalo znatno manje jer je dio ustupio mjesto suvremenom Pekingu, no upravo su zato dragocjen podsjetnik na njegovu prošlost. Peking zna biti i sasvim drukčiji – opušten, živahan i romantičan. Dovoljno je navečer prošetati uz jezero Houhai, brojne kafiće i restorane, dok s terasa dopire glazba, lampioni se zrcale na površini vode, a čamci polako klize jezerom.
Trg Tiananmen jedan je od najvećih gradskih trgova na svijetu i impresionira svojom veličinom, ali i simbolikom koju nosi. Na ulazu u većinu državnih znamenitosti u Pekingu, kao i pri svakom ulasku u metro, prolazili smo kroz metalne detektore, provjeru identiteta i sigurnosne kontrole. Ponekad je to bilo naporno, ali nam je istodobno ulijevalo osjećaj sigurnosti u tako velikom i mnogoljudnom gradu. Na temperaturama koje su prelazile 35 °C posebno su me se dojmili nepomični pripadnici osiguranja koji su satima stajali na svojim položajima. Istodobno, ispred Mauzoleja Mao Zedonga stvarali su se redovi ljudi. Jedni su dolazili odati počast čovjeku koji je obilježio suvremenu kinesku povijest, drugi su željeli zabilježiti trenutak fotografijom za društvene mreže, a treći su, jednostavno, promatrali prostor oko sebe. Teško je stajati na Tiananmenu a ne pomisliti kako je upravo taj trg bio pozornica nekih od najvažnijih, ali i najtežih trenutaka kineske povijesti. Danas djeluje mirno i monumentalno, no njegova prošlost i dalje potiče na razmišljanje.
U neposrednoj se blizini nalazi Nacionalni muzej Kine, koji pomaže razumjeti dubinu kineske civilizacije i njezin razvoj kroz tisućljeća. Poseban dojam ostavlja činjenica da se pod istim krovom, sasvim prirodno, izmjenjuju izložbe posvećene drevnim dinastijama, arheološkim nalazima i tisućljetnoj povijesti s odjelima znanosti, tehnologije i razvoja suvremene Kine.
Hrana - mnogo više od obroka
Ne možemo ne spomenuti kinesku kuhinju. Vjerujem da se dio kulture svake zemlje upoznaje upravo za stolom. Hrana je mnogo više od obroka – ona je dio nacionalnog identiteta i tradicije, pa je sasvim prirodno da na putovanju poželimo kušati nešto novo i autentično. Svi su članovi naše male ekipe, uključujući i djecu, pravi gurmani, pa smo se veselili i tom dijelu putovanja. Uživali smo u autentičnoj kineskoj hrani, koja se poprilično razlikuje od one na koju smo naviknuli u europskim i američkim kineskim restoranima. No, da smo se prvoga dana odvažili na pržene škorpione, kukce i ostale egzotične specijalitete – nismo, jer i gurmani ponekad imaju svoje granice.
Kako je naš prijatelj upravo u Pekingu proslavio rođendan, počastio nas je na najbolji mogući način – originalnom pekinškom patkom. Restoran je ponosno isticao certifikat autentičnosti, što nas je podsjetilo na to koliko Kina danas ulaže u kvalitetu, zaštitu izvornosti i promjenu nekadašnje percepcije da je sve što dolazi iz Kine tek jeftina kopija. Ako je suditi po toj večeri, pekinška je patka bila sve samo ne kopija.
Možda će mnoge iznenaditi i činjenica da je Kina, unatoč svojoj gospodarskoj snazi i geografskoj lokaciji, relativno pristupačna destinacija. Kvalitetan hotel, odlična hrana, dobro organiziran javni prijevoz te mnoštvo znamenitosti i aktivnosti mogu se pronaći po cijenama koje su često niže nego u mnogim europskim gradovima. Ako vam ne smetaju dug let i susret s drukčijom kulturom, običajima i načinom života, Kina će vam višestruko uzvratiti iskustvom koje se teško zaboravlja.
Peking je bio savršena uvertira za ostatak našeg putovanja. Grad u kojem se carska Kina i suvremena svjetska velesila ne nadmeću jedna s drugom, nego žive u neobičnom skladu. Upravo nam je Kina pokazala da se najveća (tehnološka) dostignuća budućnosti grade na mudrosti prošlih generacija. Seoul, naša sljedeća postaja putovanja, dodatno je to potvrdio.
