Kada govorimo o kultu tehnologije, često se postavlja pitanje jesmo li postali njezini robovi. Smatram da je to pogrešno pitanje. Pravo pitanje glasi jesmo li uopće svjesni da više ne živimo u svijetu u kojem je čovjek jedini nositelj inteligencije. No možda najveća promjena nije tehnološka, nego antropološka - naglašava dr. sc. Lana Žaja, autorica knjige “Povijest umjetne inteligencije”, te u nastavku svog priloga piše:

Prvi put u povijesti čovjek više nije jedini subjekt koji aktivno sudjeluje u stvaranju znanja. To ne znači da umjetna inteligencija posjeduje svijest ili razumije svijet poput čovjeka. Ne razumije. Ali njezina sposobnost prepoznavanja obrazaca, analize i generiranja novih rješenja već danas mijenja način na koji donosimo odluke. Sve češće ne pitamo drugog čovjeka za savjet, nego algoritam.

Upravo tu započinje transhumanistička rasprava.

Transhumanizam nije ideja da će roboti zavladati svijetom niti da će ljudi preko noći postati kiborzi. On polazi od pretpostavke da će tehnologija postupno postati sastavni dio ljudske evolucije. Već danas nosimo satove koji prate rad srca, aplikacije koje analiziraju naše navike spavanja, navigaciju koja odlučuje kojim ćemo putem voziti, algoritme koji predlažu što ćemo čitati, gledati ili kupovati. Granica između biološkog i digitalnog čovjeka svakim danom postaje sve tanja.

To otvara pitanje slobode.

Ustupljeno

Slučaj CERN-a

Ako umjetna inteligencija može predvidjeti naše ponašanje bolje nego što ga sami razumijemo, gdje završava slobodna volja, a gdje počinje algoritamsko usmjeravanje? Hoće li buduće generacije još uvijek učiti činjenice napamet ili će važnije biti znati postaviti pravo pitanje umjetnoj inteligenciji? Hoće li kreativnost ostati isključivo ljudska osobina ili ćemo uskoro govoriti o zajedničkoj kreativnosti čovjeka i stroja?

Jedno od najzanimljivijih područja primjene umjetne inteligencije jest psihološka podrška. Brojni ugledni psihijatri opravdano upozoravaju da umjetna inteligencija ne može zamijeniti terapijski odnos, ljudsku empatiju ni stručnu kliničku procjenu. S tim se u potpunosti slažem. Međutim, istodobno ne možemo zanemariti činjenicu da je umjetna inteligencija jedini “sugovornik” koji je dostupan 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu. U trenucima usamljenosti, tjeskobe ili emocionalne krize mnogim ljudima upravo ta dostupnost predstavlja prvi korak prema smirivanju, boljem razumijevanju i organiziranju vlastitih misli i, nerijetko, odluci da potraže stručnu pomoć. Umjetna inteligencija ne bi trebala zamijeniti psihijatra ili psihologa, ali može postati vrijedan most između trenutka kada čovjek ostane sam sa svojim mislima i trenutka kada uz pomoć umjetne inteligencije dođe do stručne podrške drugog ljudskog bića.

Istodobno, umjetna inteligencija otvara mogućnosti koje su još donedavno izgledale nezamislive. U medicini omogućuje ranije otkrivanje bolesti i razvoj personaliziranih terapija. U znanosti ubrzava otkrivanje novih lijekova i materijala. U obrazovanju može svakom učeniku prilagoditi način učenja. U javnoj upravi može smanjiti birokraciju, a u gospodarstvu povećati produktivnost. Nikada u povijesti čovječanstvo nije raspolagalo tehnologijom koja ima potencijal riješiti toliko problema u tako kratkom vremenu.

Gotovo simboličan susret dviju velikih znanstvenih revolucija događa se upravo sada. Krajem lipnja 2026. zaustavljen je Veliki hadronski sudarivač (LHC) u CERN-u i započela je četverogodišnja faza njegove nadogradnje. CERN, dakako, nije zatvoren; 27-kilometarski akceleratorski prsten i detektori ATLAS i CMS prolaze najopsežniju modernizaciju od izgradnje LHC-a. Nadogradnjom će se povećati luminoznost (mjera broja sudara protona u određenom vremenu) što će omogućiti preciznije proučavanje Higgsova bozona i traganje za rijetkim pojavama izvan Standardnog modela.

Ponovno pokretanje planirano je za lipanj 2030. godine. Upravo za razdoblje u koje dio tehnoloških vizionara smješta mogući razvoj umjetne superinteligencije, sustava koji bi u širokom rasponu intelektualnih zadataka mogao nadmašiti čovjeka. To nije znanstveno utvrđen rok, nego predviđanje. No vremenska podudarnost ipak je fascinantna. Dok će fizika pokretati moćniji stroj kako bi dublje prodrla u strukturu materije, računalna znanost možda će stvarati superinteligenciju sposobnu analizirati i povezivati rezultate tih eksperimenata brzinom nedostižnom čovjeku.

Hoće li se sljedeći veliki civilizacijski skok roditi upravo iz susreta tih dviju sila? Stroja koji proizvodi dosad nezamislive količine znanstvenih podataka i inteligencije koja u njima može prepoznati ono što čovjek još ne vidi?

Međutim, svaka velika tehnološka revolucija nosi i novu raspodjelu moći.

Podaci postaju vrjedniji od nafte, algoritmi važniji od tvornica, a digitalna infrastruktura važnija od teritorija. Budućnost neće određivati samo države koje imaju prirodna bogatstva, nego one koje posjeduju znanje, računalnu infrastrukturu i sposobnost razvoja umjetne inteligencije. Ulazimo u razdoblje u kojem će se voditi utrka za inteligenciju, a ne samo za energente ili sirovine.

Najveća opasnost umjetne inteligencije zato nije njezina inteligencija, nego ljudska neodgovornost, koja se ogleda u kibernetičkim napadima. Algoritmi nemaju moral, savjest ni empatiju. Oni odražavaju vrijednosti ljudi koji ih razvijaju i podatke na kojima su trenirani. Upravo zato etika razvoja umjetne inteligencije postaje jednako važna kao i sam tehnološki napredak.

Prijelazna postaja

Vjerujem da se danas nalazimo na početku nove faze ljudske civilizacije. Ne na kraju čovjeka, kako se često senzacionalistički prikazuje, nego na kraju razdoblja u kojem je čovjek bio jedini nositelj inteligencije koja oblikuje svijet. Budućnost će obilježiti suradnja biološke i umjetne inteligencije. Pitanje nije hoće li umjetna inteligencija zamijeniti čovjeka. Pitanje je hoće li čovjek uspjeti sačuvati vlastitu mudrost, odgovornost i humanost dok stvara inteligenciju koja će u mnogim područjima nadmašiti njegove sposobnosti.

Umjetna inteligencija nije priča o računalima. To je priča o čovjekovoj najstarijoj želji, poput one koju je opisala Mary Shelley, da stvori biće savršeno za sebe. Pitanje je samo hoće li u tom procesu bolje upoznati sebe i približiti se odgovoru na pitanje kamo ljudska svijest odlazi nakon završetka zemaljske egzistencije ili će stvoriti vlastitog evolucijskog nasljednika.

Umjetna inteligencija možda nije konačno odredište ljudske civilizacije. Možda je tek prijelazna postaja prema sljedećoj fazi evolucije 2030. godine. Pravo pitanje glasi što slijedi nakon nje.