Algoritmi više nisu samo tehnologija. Oni su struktura naše stvarnosti. Živimo u vremenu u kojem riječ algoritam više ne pripada isključivo matematici ili računalnim znanostima. Danas, kada govorimo o algoritmima, govorimo o nevidljivim strukturama koje oblikuju našu svakodnevicu, od informacija koje čitamo, odluka koje donosimo pa sve do načina na koji doživljavamo stvarnost. Algoritam više nije samo niz uputa; on je postao okvir kroz koji filtriramo svijet - navodi dr. sc. Lana Žaja, autorica knjige "Povijest umjetne inteligencije", direktorica tvrtke Infinity Alpha Lab, koja se bavi programiranjem, arhitekturom informacijskih sustava i razvojem alata umjetne inteligencije, te u nastavku svog priloga piše:

DR. SC. LANA ŽAJA

U tom smislu, možemo govoriti o pojavi algoritamske kulture. To je kultura u kojoj su procesi automatizirani, obrasci ponašanja predvidljivi, a odluke sve češće delegirane sustavima koji analiziraju naše podatke. No važno je naglasiti da algoritmi ne nastaju sami od sebe. Oni su odraz ljudskih radnih vrijednosti, prioriteta i ograničenja. Drugim riječima, algoritamska kultura nije odvojena od čovjeka, ona je njegovo produženo poslovno i društveno ogledalo.

Kad Yuval Noah Harari govori o "novoj religiji algoritama", on zapravo upozorava na našu sve veću sklonost da povjerenje premještamo s ljudskog iskustva na podatkovne modele. Pitanje nije jesmo li već u Matrixu, nego je pravo pitanje koliko smo svjesni sustava u kojima nesvjesno i automatski sudjelujemo. Ne živimo u simulaciji u znanstvenofantastičnom smislu, ali živimo u slojevima digitalno posredovane stvarnosti koji imaju stvarne "matrix" posljedice.

Razvoj umjetne inteligencije dodatno produbljuje taj fenomen. Algoritmi danas ne analiziraju samo naše ponašanje. Oni ga doslovno oblikuju. Preporučuju sadržaj, predviđaju naše potrebe i, u određenoj mjeri, usmjeravaju naše izbore na temelju kojih donosimo odluke. To ne znači da smo izgubili slobodu, ali znači da se UI danas odvija unutar okvira koji su dizajnirani na način da budu što učinkovitiji, ali ne nužno i pametniji od ljudi.

Posebno zanimljiv aspekt su emocionalno-reaktivni algoritmi. Riječ je o sustavima koji prepoznaju i reagiraju na ljudske emocije prema tonu glasa, izrazu lica, obrascima ponašanja. Takvi algoritmi ne "osjećaju", oni "glume emocije" tako što uče prepoznati emocionalne signale i prilagoditi odgovor. To otvara nova pitanja: Možemo li razviti tehnologiju koja razumije emocije a da pritom ne manipulira njima? Gdje je granica između personalizacije i utjecaja?

Ako sagledamo širu sliku, algoritmi imaju i iznimno pozitivne i potencijalno problematične aspekte. S jedne strane, oni nam štede vrijeme, pojednostavljuju procese i pomažu nam da se snađemo u informacijskom kaosu. S druge strane, upravo ta praktičnost može dovesti do pasivnosti jer prepuštamo odluke sustavima koji nisu nužno usklađeni s našim dugoročnim interesima.

Zato ključno pitanje nije trebamo li se koristiti algoritmima, jer već se njima koristimo, nego kako ih razumjeti i svjesno integrirati u svoj život. Tehnologija sama po sebi nije ni dobra ni loša; njezin učinak ovisi o načinu na koji se njome koristimo i o razini svijesti koju unosimo u taj odnos.

Mišljenja sam kako nismo na korak do Matrixa, ali jesmo na korak do "zaglupljivanja i prepuštanja", kako je to sjajno prikazano u komediji "Idiocracy" još davne 2006. godine. Ljudska civilizacija je na korak do svijeta u kojem će čovjek morati naučiti živjeti s inteligentnim sustavima bez gubitka vlastite autentičnosti, kritičkog promišljanja i vlastitog usvojenog znanja.

U tom prostoru između kontrole i slobode, između automatizacije i svijesti, odvija se prava evolucijska transformacija nadolazećih alpha i beta generacija.