Dok umjetna inteligencija i kvantni algoritmi obavljaju poslove u nekoliko sekundi, suvremeni radnik gubi utrku pod pritiskom nikad bržeg ritma. Sociolozi, psiholozi i stručnjaci za AI upozoravaju na opasan fenomen društvene distorzije vremena koji neodoljivo podsjeća na zakone fizike Alberta Einsteina. Tehnološki napredak ne oslobađa čovjeka, već njegove slobodne trenutke sažima do neprepoznatljivosti. U utrci s tehnologijama strada naša svakodnevica, ali i mnogi segmenti društvenog života - kaže prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svoga priloga, piše:

Ustupljeno

- Živimo u eri najvećeg civilizacijskog i tehnološkog paradoksa. AI u nekoliko sekundi generira analize za koje su nekada bili potrebni tjedni timskog rada. Kvantna računala rješavaju kompleksne jednadžbe u minutama umjesto u tisućljećima, najavljujući revolucionarne promjene u svim sferama našeg života. Pametni algoritmi optimiziraju naše rasporede, kretanje i komunikaciju. Logičan ekonomski i društveni zaključak bio bi da bi čovječanstvo danas trebalo uživati u obilju slobodnog vremena.

DILATACIJA VREMENA

Stvarnost je, međutim, potpuno suprotna. Prema globalnim istraživanjima o indeksu izgaranja na poslu (burnout), suvremeni radnik osjeća se užurbanije, tjeskobnije i kronično iscrpljenije nego ikada prije. Što brže obavljamo poslove, to manje vremena imamo. Ovaj fenomen modernog društva više nije samo domena sociologije rada, on se može precizno preslikati na zakone teorije relativnosti. Zakoračili smo u eru u kojoj brzina tehnologije doslovno sažima ljudsko proživljavanje vremena.

U Einsteinovoj specijalnoj teoriji relativnosti iz 1905. godine, vrijeme gubi svoj apsolutni karakter. Ako se svemirski brod giba brzinom bliskoj brzini svjetlosti, za astronaute u njemu vrijeme teče sporije nego za promatrače koji miruju na Zemlji. Što je brzina veća, to je distorzija vremena ekstremnija.

U digitalnom društvu danas svjedočimo svojevrsnoj društvenoj dilataciji vremena, ali s neželjenim posljedicama. Naša "brzina kretanja" kroz poslovne obveze postala je relativistička. Zahvaljujući AI alatima, tijekom radnog vremena možemo svladati količinu informacija, odluka i zadataka za koju je radniku prije trideset godina trebalo mjesec dana. No, umjesto da oslobođeno vrijeme iskoristimo za odmor, mi smo se sinkronizirali s radnom dinamikom strojeva.

Neuropsihologija tumači da problem nastaje jer ljudski kognitivni aparat nije dizajniran za simultano procesiranje stotina inputa koje nam AI servira u sekundi. Kada tehnologija ubrza radni proces, naš mozak nema pauze. Naprotiv, on ulazi u stanje stalne hiperbudnosti. AI nam skraćuje vrijeme potrebno za mehanički rad, ali dramatično povećava broj odluka koje moramo donijeti u jedinici vremena. To dovodi do neurološkog zasićenja gdje nam se čini da sati lete jer nam je mozak preopterećen. Baš kao što se fizički objekti skraćuju u smjeru gibanja pri velikim brzinama (kontrakcija duljine), tako se i naši slobodni trenuci "skraćuju" i nestaju pod pritiskom stalnog ubrzanja.

Opća teorija relativnosti (1915.) objašnjava kako masivni objekti poput crnih rupa svojom golemom masom zakrivljuju prostor i vrijeme oko sebe. Što se više približavate granici bez povratka - horizontu događaja - gravitacija postaje toliko silovita da vrijeme za vanjskog promatrača prividno staje, a za onoga tko pada u nju sve nestaje u sekundi.

Moderne korporacije, potpomognute algoritmima i kvantnim analitikama, stvorile su vlastitu verziju informacijskog horizonta događaja. Golema količina poruka na komunikacijskim platformama, mailovima koji pristižu u realnom vremenu i automatski generiranih zadataka stvara nepreglednu "društvenu masu" koja generira snažno "gravitacijsko polje" koje naprosto usisava radnika.

U sociologiji rada postaje sve očitije kako napredak tehnologije redefinira paradigmu po kojoj vrijeme ušteđeno tehnologijom nikada nije namijenjeno slobodnom vremenu radnika, već preusmjeravanju u novu produktivnost. Ako AI uštedi tri sata rada, menadžment ili algoritam koji nadgleda zaposlenika neće dopustiti da on ranije ode kući. Dobit će hrpu novih zadataka koje sada, teorijski, može obaviti. To je korporacijska rastegnutost radnika jer tehnologija omogućuje da veći broj projekata bude aktivan istovremeno.

Nigdje ovaj pritisak relativističkog ubrzanja nije toliko kritičan, ni potencijalno opasan, kao u medicini. Zdravstveni sustavi diljem svijeta integriraju AI i kvantne algoritme kako bi ubrzali obradu podataka. Napredni modeli danas u nekoliko sekundi skeniraju tisuće radioloških snimaka, identificiraju anomalije s preciznošću koja nadmašuje ljudsko oko i generiraju prijedloge liječenja na temelju cjelokupne svjetske medicinske literature. Međutim, umjesto da liječnici dobiju više vremena za razgovor s pacijentom, događa se suprotno. Ubrzanje administrativnog dijela posla podignulo je ljestvicu očekivanja. Budući da AI može znatno brže obraditi podatke, od liječnika se sada traži da primi znatno više pacijenata u istom vremenu.

Liječnici postaju operateri na krajevima ultrabrzih kvantnih sustava. Moraju donositi sudbonosne odluke u drastično kraćim vremenskim intervalima, a njihovo radno vrijeme "rastegnuto" je između ekrana s AI analitikom i preopterećenih čekaonica. Tehnološka brzina stvorila je sustav u kojem medicina ima nevjerojatne alate, dok ljudski kontakt, temelj liječenja, biva usisan u crnu rupu kroničnog nedostatka vremena.

Suvremeno društvo pati od iluzije da će sljedeći tehnološki napredak konačno riješiti problem slobodnog vremena. No fizika i sociologija nas uče suprotno. Sustav koji pokreće profit i beskonačni rast tvrtki neće se sam usporiti. Ako želimo izbjeći potpuno urušavanje ljudske kognicije i zdravlja pod teretom relativističkog ubrzanja, rješenje moramo potražiti u radikalnim zakonodavnim intervencijama koje će prisilno usporiti taj sustav.

SKRAĆENJE TJEDNA

Prvi korak u tom smjeru predstavlja pravno definiranje i stroga implementacija "prava na isključivanje". EU već godinama postavlja temelje za ovaj okvir, prepoznajući da stalna digitalna dostupnost briše granicu između radnog i slobodnog vremena. Zakonodavna rješenja moraju ići dalje od pukog gašenja korporativnih servera nakon 17 sati, moraju uvesti kaznenu odgovornost za menadžment i algoritamske sustave nadzora koji radnike penaliziraju ako ne odgovore na AI generirane poticaje u realnom vremenu. Francuska, Španjolska i Portugal pioniri su u kažnjavanju poslodavaca koji kontaktiraju zaposlenike izvan radnog vremena, no u eri u kojoj AI radi 24/7, zakoni moraju evoluirati u smjeru prepoznavanja suvereniteta radnika.

Uvođenje zakonom propisanog skraćenog radnog tjedna bez smanjenja plaća, rigorozne kvote na broj zadataka koje algoritam smije dodijeliti pojedincu, te uvođenje obveznih zona "informacijske tišine" u javnim i radnim prostorima jedini su načini da se suprotstavimo sili korporativnih interesa. Moramo prihvatiti činjenicu da uspjeh ne smijemo mjeriti količinom obrađenih zadataka u nekom vremenu. U suprotnom, nastavit ćemo juriti prema informacijskoj crnoj rupi. Bit će to točka u povijesti naše civilizacije u kojoj ćemo, paradoksalno, imati beskonačnu produktivnost, vrhunski optimizirane sustave, ali ni minute slobodnog vremena za vlastiti život.

Postavljam obično ljudsko pitanje - je li to smisao života koji priželjkujemo ljudskoj civilizaciji?