“Samo živi, samo budi/svi odgovori doći će sami/samo stoj na svjetlu/i doći će kraj tami.” Da je ovaj savjet iz pjesme „Put ka sreći“ znao primijeniti sam na sebe, možda danas ne bi morali s knedlom u grlu o najvećem pjesniku među hrvatskim rokerima svoje generacije i najvećem rokeru među pjesnicima pisati u prošlom svršenom vremenu.

Nije pretjerano, Goran Bare bio je za generaciju stasalu u Domovinskom ratu, ono što je za generacije 60-ih bio Arsen Dedić ili ono što je za generacije iz osamdesetih bio Branimir Johnny Štulić. Beskompromisni, karizmatični, pomalo mistični, na kraju i tragični umjetnik čija je glazba bila soundtrack života mnogima.

Bjeloglavi sup popularne glazbe

Reći da je umro premlad bila bi možda prejednostavna floskula, posebno ako se na pameti ima stil života koji je prakticirao. Kao što iz iskustva znamo, heroin je (doduše u kombinaciji s „nusproduktom“ AIDS-om), poput tsunamija pomeo beogradsku novovalnu scenu krajem 80-ih kad su njezini vinovnici još bili u cvijetu mladosti, Bare je debelo nadživio i svoju prekooceansku braću po rock and rollu u Seattleu čiju je grunge scenu početkom 90-ih osim uspjeha pogodila i prava epidemija ovisnosti.

LEGENDA HRVATSKOG ROCKA

Preminuo Goran Bare - glas iz Vinkovaca koji se nije mogao zamijeniti

S više novaca i u boljim uvjetima života, heroinu i posljedicama podlegli su Andrew Wood, pjevač legendarnih Mother Love Bone, pa ikona grungea Kurt Cobain, pa tragični Layne Staley iz Alice In Chains. Nadživio je Bare i Marka Lanegana, tog trubadura iz Seattlea sličnog senzibiliteta, iako se ovaj odavno odmaknuo od igle. Godine i dani smrti su relativni, kad god da se dogode, pogotovo kad su veličine uz koje se ljudi vežu i poistovjećuju, velika praznina ostaje. Ostat će i iza jučerašnje Baretove smrti, bez obzira koliko na neki način bila očekivana. Ostaje praznina koju zapravo nema tko popuniti. S njegovim odlaskom završava jedna era sa slabim prognozama za oporavak. Naime, rock and roll u Hrvata sve je nježnija i ugroženija vrsta, svojevrsni bjeloglavi sup popularne glazbe.

Bijeg od stvarnosti

Goran Bare rođen je 16. kolovoza 1965. godine u Vinkovcima, kao najmlađe dijete u radničkoj obitelji koja vuče korijene iz Cetinske krajine. Djetinjstvo i mladost u siromašnoj provinciji obilježili su njegov svjetonazor, a bijeg od teške svakodnevice pronašao je u punk i garage rocku krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Nažalost, ne samo u njemu, u paketu s natpisom „bijeg od stvarnosti“ bilo je i „žuto“.

GORAN BARE

Devet najvažnijih pjesama koje su obilježile jednu od najznačajnijih rock karijera u povijesti ovih prostora

Svoju prvu pravu postavu benda Majke okuplja 1984. godine s gitaristima Ivicom Dusparom i Marinom Pokrovcem, basistom Nedjeljkom Ivkovićem Kilmisterom i bubnjarom Goranom Džordževićem. Bend ubrzo postaje vruća atrakcija regionalne underground scene, no uoči izlaska prvog studijskog materijala 1989. godine događa se prva velika tragedija: Pokrovac i još dva prijatelja pogibaju u prometnoj nesreći. Bend privremeno prestaje s radom, a tragični događaj ubrzava Baretovo potonuće u tešku ovisnost o heroinu.

Kultni debi album

Unatoč svemu, 1990. godine s novim snagama objavljuje kultni debi „Razum i bezumlje” za nezavisnu kuću Slušaj najglasnije!. Bio je to čisti, nepatvoreni garažni rock ‘n’ roll s neodoljivom patinom hrvatske provincije. U ratnim uvjetima i uz dolazak gitarista Zorana Čalića, 1993. izlazi antologijski album „Razdor” koji ih lansira na nacionalnu razinu s pjesmama poput „Budi ponosan” i „Krvarim od dosade”. Majke postaju velike na underground sceni, no Bare i njegov bend još nisu neupitna nacionalna veličina, tek će kasniji rad, prožet osobnim gubicima, ovisnošću, njegovom jedinstvenom pojavom koja prkosi malograđanštini i konvencijama, od njega učiniti mitsku figuru domaće scene.

Godine 1995., niz tragedija se nastavlja, ovaj put s još težim osobnim gubitkom, supruga Mirjana umire od predoziranja. Taj je gubitak trajno ostavio pečat na njegovu radu.

Ulazak u mainstream

Komercijalni vrhunac Majke doživljavaju s albumom „Vrijeme je da se krene” (1996.), koji ih definitivno gura u mainstream i donosi opće prihvaćanje kritike i publike. Ne samo da je to za njih bio osobni uspjeh, nego se oko njih zapravo zakovitlala kritična masa bendova slične provenijencije i oblikovala snažnu scenu. Bilo je to prvi i zadnji put da je nepatvoreni žestoki blues-garažni rock vladao hrvatskom glazbenom scenom.

PIXSELL

Uslijedili su hvaljeni koncertni album „Život uživo” (1997.) te studijski „Put do srca sunca” (1998.). Nakon razlaza benda 2000. godine, Bare pokreće sastav Goran Bare & Plaćenici. U toj fazi okreće se poetičnijem, kantautorskom i akustičnijem izrazu te objavljuje iznimno cijenjene albume „Izgubljen i nađen” (2001.), te „7” (2003.). Samostalni album „Srce” izdaje 2006. godine. Veliki povratak izvorne energije događa se ponovnim okupljanjem Majki i izdavanjem izdanja „Unplugged” (2008.), a potpunu potvrdu statusa živuće legende donosi album „Teške boje” (2011.). Istoimeni naslovni singl postaje jedan od najvećih domaćih rock hitova desetljeća, a izdanje osvaja čak šest nagrada Porin…

Osobenjak i autsajder ogoljen do kosti

Nabrajanje izdanja u ovakvim prilikama je nužno da se spozna volumen nečijeg opusa, no kvantiteta je ovdje sporedna stvar. U čemu je zapravo bila veličina Gorana Bareta i po čemu ćemo ga se sjećati? Vratimo se početku i usporedbi s Johnnyjem Štulićem. I on je bio osobenjak i autsajder, znao je biti i ostati iritantan kao čovjek zbog svoga ega. Bareta je pak zadnjih godina bilo teško gledati i slušati jer je naočigled kopnio i fizički i psihički. Ali, nijednom ni drugom se ne može oduzeti genijalnost: znali su pogoditi žicu, znali su napisati izvanvremensku pjesmu koja će ih nadživjeti. Ne pjesmu, više tuceta pjesama koje doživljavamo kao mjesta opće kulture. Štulić je svoju uličnu poeziju crpio iz dubokog poniranja u društvo, Bare je svoju poeziju crpio iz poniranja u dušu. Nije morao tražiti druge, njegova je bila sasvim dovoljno duboka. A tim riječima očaja i nade mnogi su našli same sebe.

Njegova autentičnost nije proizlazila iz toga što je bio životom oštećen i ranjen, nego u tome što svoje rane nikada nije skrivao. Dok su drugi rokeri gradili poze, Bare je pred publiku izlazio ogoljen do kosti, propovijedajući ono što je zaista živio. Zato su mu ljudi vjerovali. Kad je pjevao o teškim bojama, mraku i traženju svjetla, usponima i padovima, iskušenjima i ljudskim slabostima, patnji i ljubavi, znali smo da to nije stilska figura.

To je život. Njegov život. Kojeg nažalost više nema. Završimo biblijski: Čovječe, sjeti se da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti. Smrt je neminovna. Sva sreća da to ne vrijedi i za pjesme velikog Gorana Bareta.

One ostaju, one su vječne.