Ljeto, jesen 2026.
Ljudi željni normalna života uspjeli su cijelu zemlju senzibilizirati za temu otpada
Nema čovjeka koji tjedan i odmah svega! Dobro, stavimo šalu na stranu makar istina bila da je ovo ljeto bilo sve samo ne nezahvalno za kritiku svake vrste. Ništa dosada, ništa muk, ništa sve četiri u zrak koliko god se svi akteri trudili.
U OMIŠU strašan požar. Na terenu ekipe svake vrste. Nema se tu nikom ništa zamjeriti, jer ovo je vatrena stihija koja je nosila sve pred sobom i, nažalost, odnijela i dva života. Tuga i očaj najbolje se vide poslije, kad vatrogasci odu. Tuga i očaj najbolje se vide u emisiji Plodovi zemlje, dok nesretni Omišani, tronuti posve, pokazuju gdje su im to nekad bile masline, vinogradi. Tko će to sanirati, tko oživiti, uz čiju pomoć?! U istim tim Plodovima zemlje i prilog o mljekarima iz Biljana Donjih, kojima je na naglo i jednostrano otkazan prijevoz mlijeka. Pa ga prolijevaju u dvorište, očajni jer ne znaju što bi. Priča ima sretan kraj, javila se mljekarska tvrtka koja će nastaviti s otkupom i odvozom. Ma sve je više plod sreće nego sustav. Plodovi zemlje su nekada i ponajbolja slika društva i najoštrija kritika. A tamo “samo” živi ljudi koji u kameru iskreno govore što ih muči.
ŽIVI ljudi ili ljudi željni normalna života. Takvi su napravili čudo u Lici, u Gospiću. Takvi su uspjeli cijelu zemlju senzibilizirati za temu otpada, opasnog otpada koji truje vodu, zrak, tlo. Ono što se silom htjelo napraviti netemom, postalo je prvorazredna tema. Trenutak kada je jedan od članova Građanske inicijative “Gospić je naš dom” zaslužio gostovanje u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska” bio je konačni dokaz da se netema više ne može ignorirati koja god uređivačka politika bila na snazi. Ogroman prosvjed na Trgu bana Jelačića i izravno se prenosio. Javni servis upalio je kamere, ali se nije polomio previše istim tim kamerama dočarati koliko je tu mnoštvo. N1 televizija organizirala je posao baš kao da je izborna noć u pitanju, uz goste analitičare, prijenos, javljanja uživo. Ajmo vjerovati u dobre namjere svih. Toliko ljudi na Trgu ne može se ignorirati koliko god se vladajuća stranka trudila svima prikrpiti kojekakve etikete.
IMALI su informativci bome posla, baš kao što su ga imali i ljubitelji sporta. Tu se pojavljuje onaj klasičan i uobičajen problem, činjenica da je nogomet sve, a drugima kako bude. A mi stariji naviknuli da je sve na javnom servisu. Bi, recimo, plivanje, bi veslanje, ali da je deset ljudi zaustaviti na ulici, valjda njih devet pojma ne bi imalo da je, recimo, i ženska odbojkaška reprezentacija odigrala junački turnir na Europskom prvenstvu, ili da je reprezentativna košarka posve živahna. Spominjati Filipa Hrgovića i njegov kasnonoćni trijumf, njegovo penjanje na tron rezerviran za svjetske prvake u teškoj kategoriji, i nema smisla. Odavno boks košta previše novca. Ali... Ako se već zna da je ta Hrgovićeva borba bila jedna od najboljih uopće, ako se već Filipa s Rockyjem uspoređuje, ima li ikakve šanse da mrvu borbe vidi i onaj koji još uvijek antenu na krovu rukom namješta da mu slika bude bolja?! Zaslužili su i oni i Hrgović.
A BAŠ kao da sve pobrojeno nije dosta, kraj ljeta donio nam je niz odlazaka. Zapravo, odnijelo je ljeto i Kseniju Urlićić, Luku Mitrovića, Slobodana Šnajdera, Jimmyja Stanića. Koliko im je Ksenija Urličić, koliko im je Čelična Lady značila, HRT-ovci su rekli i u dokumentarcu. Nije ta “Sedma noć” bila tako davno, ali je bilo to uistinu neko drugo vrijeme. Preminuo je, međutim, i Drago Lelas, jedan od omiških vatrogasaca i velikih ljudi koji je nastradao u požaru. Lelas je bio vijest za sredinu Dnevnika. Prve minute su za mnoge tih dana bile rezervirane za Thompsonov koncert u Vukovaru, onaj na kojem reče i to da su mnogi, pa valjda i on, htjeli u Vukovar doći i ‘91., ali su ih spriječili, bili su spriječeni. Ako to nije pljuska svima koji nisu bili spriječeni, onda je bar razlog da se konačno tolike minute ne troše na koncerte te vrste.
