Hrvatska kontra Gane. Utakmica koja gaće para. Ili, utakmica za koju su nas uvjerili da gaće para. Ta se utakmica, ako niže potpisanog pitate, pretvorila u jednu mu od najdražih, koliko god je kvalitetom bila kojekakva.

Elem, već sama činjenica da će se utakmica gledati u društvu četiri žene i kujice Rute davala je na oprez. Ali, kvragu oprez kad igra Hrvatska. Neka bude što biti mora. Počinje “Americana”. Počinje studijska emisija osamsto sati prije same utakmice. O čemu li će samo ekipa u studiju govoriti!? Ivković? O njemu, avaj i kuku, sve znamo. Matteoni, o njemu samo neki znaju ponešto jer nitko više ne čita ništa. Ješe!?

Tko je Ješe i gdje je dosad bio, pitaju se gledateljice!? Šapit!? “Pa taj mi je susjed!”, osvijestila je I. Valentina!? E, tu se diskusije ozbiljnija začela. “Govori li ona išta!?” jedno je od pitanja, postavljeno na način koji ne skriva da su tu prava žena ozbiljno ugrožena. “Tko je oblači!?” drugo je pitanje. Slijedi kraći osvrt na stajling voditeljice koji i ne ide dalje od ocjene kako joj netko namjerno uvaljuje maturalne haljine. Gore je, međutim, to što malo govori, znatno manje od muškaraca u studiju. “Ne daju joj!” zajednička je ocjena. Dajte joj da govori! Umjesto toga momci u studiju se trude biti galantni. O, kako krivo. Muški čovjek nikada neće znati.

Još je samo četiri stotine sati ostalo do početka utakmice. Vrijeme se krati na dobar način, ozbiljnim jelom i pilom premda je bilo doba dana kada se u pravilu čaj pije. Televizija i sve što je na njoj u drugom su planu, makar se stalno jednim okom motri. Prolazi se kroz biografije nekih od nogometaša, utvrđuje kviz-gradivo, ona trivijala bez koje nema danas života. U taj čas na ledini enormno velikog stadiona u Philadelphiji pred novinarski mikrofon je došao Aljoša Asanović. “Mogao se i obrijat”. “Gle kako je upario s odjećom okvir od naočala!” “O, kako sam ja njega voljela nekada makar se malo laktario, imala sliku njegovu što su je na trafikama prodavali!” Ide set reklama. Nijedna nije takva da se dade tu neka navijačka zapjevat’, ali evo u jednoj Dade Ćosića taman da se malo i o filmu porazgovara. Ali ne pjevaju se navijačke.

Ne pjeva se do himne ništa. Utakmica konačno počinje. “Je li ovo za Gance igra Party!?” pitanje je svih pitanja. Ako i ne igra, S. pušta pjesmu Vojka V koja sasvim precizno opisuje Bunga party. “Ovo je k’o rezanje tupim nožem!” žali se jedino muško čeljade na razinu kvalitete nogometa. Čini se da nitko na terenu ne pokazuje volju za ičim osim da utakmica dođe kraju čim prije i da bod svakome donese i prolazak svakome. I onda golčina! I mali milijun pitanja na temu Sučića. I želja da čim prije dođe poluvrijeme ne bi li se glazbom udarilo na ono malo nervoze. Party!? Zašto ne. “Šapit sam!? Zar su Valentinu poslali doma!? Di ona bude dok je poluvrijeme!?”

Drugo poluvrijeme Gana je ta koja napada, mi ti koji se branimo. Drugo poluvrijeme ne daje na dobro. Drugo poluvrijeme manje se jede, a više pije. Vruće je. No nitko se ne uzbuđuje previše, osim onog muškog člana male navijačke skupine. Opet mu je nogomet loš i negledljiv, a bome i shvaća da ne može drugarice ničim nogometnim iznenaditi. Ona znaju sve. Z u minut pogađa kad će Dalić početi s izmjenama. Đ se divi Matanovićevoj frizuri na razdjeljak. Z se čudi tolikoj količini Pašalića na terenu. I tada, kad je najmanje trebalo, Ganci zabijaju.

Malu nadu daje VAR, no ekipa pred televizorom krajnje razumno konstatira da tu poništenja biti neće. I nije ga bilo. Što sad? Koliko nam čega treba za prolaz? Je li ovo kraj Dalićev ili početak nekog novog uskrsnuća? Korner je... Modrić uzima loptu u ruke... Modrić baca loptu daleko... A tamo glava nečija. Goool! Vlašić. Ovome se nitko tu nije nadao. Onolikom Dalićevom iskazu sreće uz aut-crtu se nitko nije nadao.

”Produžit će sedam minuta”, veli Z. Tako je i bilo. Kraj je dočekan u veselju, ali bez euforije. Sve sa stolova pospremljeno je u sekundi. Sve i da hoće, oni stručni komentatori nemaju što nova reći. Tu se odavno sve kazalo. S Portugalcima u jedan u noći. Ajajaj! Je li se mala navijačka družina okupila i opet, makar špurijusa radi!? Valja i raditi. Razum prije osjećaja. Da je u nas barem češće tako. Analitika prije euforije. Da nema je i toga malo više. I dajte Valentini više prostora da govori. Nogomet odavno nije samo muška igra. I dobro je da je tako. “Vau, vau”. Potvrdno će Ruta prije nego se zagegala put doma. Ruta zna.