17.09.2026., Zagreb - Srediste Zagreba zahvatila kisa, koja mijenja uobicajeni ritam u srcu grada. Trg bana Jelacica u trenu je preplavljen kisnim kapima ali i kisobranima. Photo: Sanjin Strukic/PIXSELL
SANJIN STRUKIC/PIXSELL
16.11.2026., 7:44
EUROPSKI MIR U NEMIRU

Kad ne bi bilo socijalnih transfera, rizik od siromaštva u Hrvatskoj obuhvaćao bi oko 40% stanovništva

Podatak da je više od polovine svjetskog stanovništva obuhvaćeno bar jednim oblikom socijalne zaštite doista je povijesna prekretnica i značajan civilizacijski uspjeh. No on istodobno pokazuje koliko je zaštita neravnomjerno raspoređena. Prosjek od 52,4 % skriva vrlo različite stvarnosti. U zemljama visokog dohotka obuhvat je gotovo potpun, a u zemljama niskog dohotka zaštićena je tek otprilike svaka deseta osoba.

MAGAZINStranica autora: dr.sc. Predrag Bejaković, Institut za javne financije | Večernji.hr

PREDRAG BEJAKOVIĆ

VECERNJI.HR

Razlike u ulaganjima jednako su velike: bogate države za socijalnu zaštitu, koja uključuje i mirovinske rashode, izdvajaju između 15 i 20 % BDP-a, a najsiromašnije tek oko jedan posto - komentirao je izvještaj Međunarodne organizacije rada (ILO) za 2026. dr. sc. Predrag Bejaković, nezavisni analitičar u području ekonomike javnog sektora, tržišta rada, mirovinskog sustava, socijalne skrbi i EU integracija.

No kako objasniti nerazmjer, na što također upozorava ILO, da je istovremeno više od tri milijarde ljudi potpuno socijalno nezaštićeno...?

- Ključni razlog nerazmjera jest to što su sustavi socijalne zaštite povijesno građeni oko formalnog zaposlenja. Pravo na mirovinu, bolovanje ili naknadu za nezaposlenost stječe se uplatom doprinosa. Tko radi u neformalnoj ekonomiji, sezonski, na crno ili preko digitalnih platformi, ostaje izvan sustava. U mnogim dijelovima svijeta takvih je radnika većina. Napredak posljednjih godina rezultat je ponajprije širenja mirovinskih i zdravstvenih programa u zemljama srednjeg dohotka, ponajviše u Aziji i Latinskoj Americi, a Afrika i dijelovi južne Azije zaostaju.

Djeca su najizloženija skupina jer dječje naknade u brojnim zemljama ili ne postoje ili su simbolične. Prema ILO-u, tek otprilike svako četvrto dijete na svijetu prima neki oblik novčane potpore. Djeca nemaju politički glas i ne plaćaju doprinose, pa njihove potrebe u proračunskim prioritetima često ostaju posljednje. Upravo zato Europska unija uvodi Europsko jamstvo za djecu, s ciljem da svako dijete u riziku od siromaštva ima pristup osnovnim uslugama.

Kod starijih osoba problem je dvojak. Tamo gdje mirovinski sustavi postoje, mirovine su često preniske za dostojan život. Tamo gdje ne postoje, stariji ovise o pomoći članova obitelji, a demografske promjene i iseljavanje mlađih tu potporu sve više slabe. Ujedno, u dosta zemalja - uključujući Hrvatsku - ljudi žive znatno duže, što je također civilizacijski napredak, a odlaze razmjerno rano u mirovinu i dugo se koriste mirovinskim pravima, što uvjetuje velike rashode uz istovremeno male mirovine.

Nerazmjer zato nije samo pitanje nedostatka novca. Riječ je o strukturnoj podjeli između formalnog i neformalnog, urbanog i ruralnog, zaposlenog i nezaposlenog stanovništva. Pristup socijalnoj zaštiti u svijetu nije ugrađen kao univerzalno pravo, nego ovisi o položaju na tržištu rada. Dok se to ne promijeni, prosjeci će rasti, a milijarde ljudi i dalje će ostajati bez ikakve zaštite.

EUROPSKA PUBUNA

Jesu li aktualni masovni prosvjedi diljem Europe između ostalog posljedica socijalne nejednakosti?

- Velikim dijelom jesu, ali nejednakost treba shvatiti šire od razlike u dohotku. Prosvjedi koje danas vidimo od Francuske, Belgije, Grčke i Srbije do Indije, Nepala, Kenije i Indonezije imaju različite povode, ali slične temeljne zahtjeve. Mladi traže pristupačno stanovanje, kvalitetno javno obrazovanje, sigurne poslove i zaštitu od rasta troškova života. Jednako glasno traže borbu protiv korupcije, odgovornost vlasti i stvarne posljedice za one koji zloupotrebljavaju javni položaj. Ponekad nemaju jasno profilirane zahtjeve, a možda čak i ne znaju što točno traže, ali to traže odmah.

Zajednička nit svih tih pokreta osjećaj je da obećanje na kojem su odrastali više ne vrijedi. Diploma više ne jamči dobar posao, posao više ne jamči stan, a rad više ne jamči sigurnost. U Francuskoj učenici prosvjeduju zbog prenapučenih razreda, nedostatka nastavnika i sustava upisa koji doživljavaju kao “stroj za socijalno razvrstavanje”. U Indiji su povod opetovane zlouporabe na državnim ispitima, koje mladima oduzimaju vjeru u meritokraciju. U Srbiji je tragedija u Novom Sadu pokrenula dvogodišnji pokret protiv korupcije i zarobljenih institucija.

Ovdje je važan uvid poznato istraživanje Hellmana i Kaufmanna iz Svjetske banke o “nejednakosti utjecaja”. Na uzorku od oko 6500 poduzeća u 27 tranzicijskih zemalja pokazali su da oni koji vide kako pravila oblikuju pojedinci bliski vlasti gube povjerenje u sudove. Takva poduzeća rjeđe plaćaju poreze i sklonija su mitu. Nastaje začarani krug u kojem slabe institucije dodatno jačaju privilegirane. Isti mehanizam vrijedi i za građane: kad mladi zaključe da je igra namještena, okreću se ulici umjesto institucijama.

Možemo to opisati i Hirschmanovim pojmovima izlaza, glasa i lojalnosti. Mladi koji si to mogu priuštiti “izlaze” prema privatnim školama ili inozemstvu. Oni koji ne mogu, podižu “glas”. Kad institucionalni kanali za taj glas ne postoje ili su samo simbolični, glas se seli na ulicu, a posve se gubi povjerenje u institucije i lojalnost društvu.

Socijalna jednakost, shvaćena kao jednake šanse i jednak utjecaj, doista je na ispitu održivosti. Demokracija ne može dugoročno počivati samo na izborima ako velik dio građana osjeća da njihov glas ne mijenja ništa i da ih nitko ne želi čuti. Zabrinjava i to što je odgovor vlasti često usmjeren na očuvanje sigurnosti umjesto dijaloga. Iskustvo pokazuje da je socijalni i politički dijalog najbolja zaštita od eskalacije, a većina tih pokreta ostaje mirna. Nažalost, dijalog prečesto nedostaje.

Koji su zapravo, bar oni glavni, sistemski uzroci nejednakosti i zašto ih je teško iskorijeniti?

- Najveći uzroci socijalne nejednakosti danas su strukturni, a ne individualni. Prvi je nejednak pristup kvalitetnom obrazovanju. Obitelj u kojoj se netko rodi i dalje snažno određuje obrazovne ishode, a time i kasnije mogućnosti zarade i profesionalnog napredovanja. Pad obrazovnih rezultata u PISA istraživanjima i rastući udio mladih koji nisu ni zaposleni ni u obrazovanju (NEET) upozoravaju da obrazovanje sve slabije djeluje kao način socijalne mobilnosti, odnosno socijalnog podizanja.

Drugi uzrok je segmentirano tržište rada. Na jednoj su strani zaštićeni radnici sa stalnim ugovorima, a na drugoj sve veći broj ljudi na kratkim ugovorima, u nesigurnim oblicima rada ili u neformalnoj ekonomiji. Tehnološke promjene i umjetna inteligencija tu podjelu mogu dodatno produbiti.

Treći uzrok je koncentracija imovine, posebno nekretnina. Kad cijene stanova rastu brže od plaća, nejednakost se prenosi s generacije na generaciju: oni koji nasljeđuju imovinu napreduju, a oni koji je moraju steći radom sve teže je sustižu.

Četvrti su uzrok porezni sustavi, koji rad opterećuju više od kapitala i imovine, pa slabije ispravljaju nejednakosti koje stvara tržište.

Peti uzrok, možda najteži, jest zarobljavanje institucija. Brojna istraživanja pokazuju da je nejednakost utjecaja najizraženija upravo u zemljama s djelomičnim demokratskim reformama, gdje politička konkurencija postoji, ali je pristup odlučivanju neravnopravan. Tamo moćniji oblikuju zakone i propise u svoju korist.

Te je uzroke teško iskorijeniti jer se sami obnavljaju. Oni koji imaju najviše koristi od postojećeg stanja imaju i najviše utjecaja na politike koje bi ga trebale promijeniti. Slabije skupine istodobno gube povjerenje u institucije, manje sudjeluju i manje glasaju, pa njihov interes još slabije ulazi u odluke. Reforme poreznog i obrazovnog sustava ili stambene politike daju rezultate tek nakon desetak i više godina, što ne odgovara izbornim ciklusima od četiri godine, pa stoga tomu političari ne posvećuju dovoljnu pozornost, jer je ona kod njih usmjerena na očuvanje vlasti u prvom izbornom ciklusu.

Tomu valja dodati rascjepkanost socijalnih programa. Mnogo je mjera koje se međusobno ne dopunjuju, a njihovi se učinci rijetko sustavno vrednuju. Zato se novac troši, a nejednakost često dugotrajno ostaje.

UGROŽENA STAROST

Gledajuću širu sliku društva, koje su najugroženije skupine socijalno ugroženih, uključujući i situaciju u Hrvatskoj...?

- Inflacija posljednjih godina najteže je pogodila one koji najveći dio primanja troše na osnovne potrebe: hranu, energiju i stanovanje. Hrvatska je pritom imala jednu od najviših stopa rasta cijena hrane na europodručju. Za kućanstvo s visokim primanjima to znači odricanje od dijela potrošnje. Za umirovljenika s niskom mirovinom znači izbor između lijekova, grijanja i hrane.

U Hrvatskoj su najizloženiji radnici s nižim i srednje nižim plaćama, osobito oni koji velik dio dohotka troše na stanovanje, hranu, energiju i prijevoz. Kod nas su zato posebno izloženi slabije plaćeni radnici u trgovini, ugostiteljstvu i turizmu, administrativnim i pomoćnim uslugama, dijelu prerađivačke industrije te drugim slabije plaćenim uslužnim djelatnostima. Ipak, niža razina plaće ne znači nužno i njezin sporiji rast. Za procjenu izloženosti važno je usporediti rast primanja s rastom troškova konkretnih kućanstava, a ne samo promatrati prosjek pojedine djelatnosti.

Nadalje, posebno mogu biti pogođeni samci, podstanari, mlade obitelji s djecom i radnici u većim gradovima i na turističkim područjima jer rast najamnina i drugih osnovnih troškova može pojesti velik dio nominalnog povećanja plaće. Zato dvije osobe s jednakom plaćom mogu imati vrlo različitu stvarnu kupovnu moć: onaj tko ima riješeno stambeno pitanje u pravilu raspolaže većim iznosom nakon podmirenja osnovnih troškova od podstanara. Drugim riječima, problem nije samo koliko plaća raste nego i koliko nakon osnovnih životnih troškova ostaje na raspolaganju.

Prema dobi u Hrvatskoj su najugroženije starije osobe, osobito one u samačkim kućanstvima, a među njima posebno žene. Kod osoba starijih od 65 godina stopa rizika od siromaštva iznosi oko trećine, znatno iznad nacionalnog prosjeka. Razlozi su niske mirovine, kratak radni staž i nepostojanje drugih izvora prihoda. Istina, uvođenje stalne naknade za starije osobe koje nisu imale prava na mirovinu nešto je ublažilo materijalnu izloženost najugroženijih starijih osoba. Vrlo visoke stope rizika od siromaštva bilježe i nezaposleni i neaktivni (odnosno oni u radnoj dobi koji ne rade i ne traže posao), jednoroditeljske obitelji, osobe s invaliditetom i višečlana kućanstva s jednim primanjem. Velike su i regionalne razlike: stanovnici ruralnih i depopuliranih područja istočne i središnje Hrvatske te Banovine izloženi su znatno većem riziku od onih u Zagrebu i na obali.

Podatak da je 19,5 % građana u riziku od siromaštva, a 20,7 % u riziku od siromaštva ili socijalne isključenosti, treba čitati oprezno. Riječ je o relativnoj mjeri. Mala razlika između tih dviju stopa djelomično je posljedica visokog udjela vlasništva nad nekretninama, koje ublažava materijalnu deprivaciju, ali ne rješava problem niskih primanja.

PORUKA MLADIH

Nakon svega, s obzirom na sve što se događa u društvu, politici, ekonomiji, sveopćem kriznom stanju, kakav bi bio vaš završni komentar?

- Istraživanja pokazuju da su socijalni transferi u Hrvatskoj razmjerno učinkoviti u smanjenju siromaštva, osobito mirovine, ali ostavljaju dosta prostora za poboljšanje. Ključ nije nužno u većem trošenju, nego u pametnijem. To znači bolje preusmjeravanje postojećih sredstava onima kojima su najpotrebnija, bolju koordinaciju programa i sustavno praćenje učinka svake pojedine mjere. Sustav socijalne zaštite mora počivati na univerzalnom obuhvatu i nediskriminaciji, a ne ovisiti o položaju na tržištu rada. Ipak, kada ne bi bilo socijalnih transfera, rizik od siromaštva u Hrvatskoj obuhvaćao bi oko 40 % stanovništva.

Tržište samo po sebi nikada neće stvoriti pravedno društvo, pa država mora biti trajno posvećena smanjenju siromaštva i nejednakosti, što su dvije različite iako povezane pojave. Pritom treba imati na umu da novac olakšava emancipaciju, ali je sam ne stvara. Stvarna emancipacija traži i prava, socijalnu uključenost i ravnopravan glas u odlučivanju. To je i najvažnija poruka koju nam šalju mladi na ulicama diljem Europe. Prekoračenje praga od 50 % uglavnom je rezultat napretka u zemljama srednjeg dohotka i širenja mirovinskih sustava. Zaštita, međutim, i dalje prati formalno zaposlenje: tko radi u neformalnoj ekonomiji, povremeno ili na platformama, ostaje izvan sustava. Djeca su najizloženija jer dječje naknade u mnogim zemljama gotovo ne postoje. Stariji u siromašnijim zemljama nemaju radnim stažem stečenu mirovinu. Nerazmjer zato odražava podjelu na formalno i neformalno, a ne samo nedostatak novca. n