Svjedočimo samom kraju jedne vladavine, praćenom dubokim i nezadrživim raspadanjem. U zraku se osjeti snažni odjek 1968. godine, kada se na sličan način bližio kraj degolizma. Srednjoškolski i studentski prosvjedi izbijaju kao neočekivani pokret koji je vlast mogla predvidjeti, ali čiju razornu snagu i razmjere nikako nije mogla zamisliti. Osim toga, ono što je za Macrona izuzetno opasno jest činjenica da je državna blagajna potpuno prazna. I to izravno ruši zlatno pravilo svake društvene krize u Francuskoj: plati da smiriš strasti! Tako dramatičnost situacije opisuje François-Xavier Bourmaud, novinar i autor predsjednikove biografije.

Manuel Valls, bivši premijer i ministar unutrašnjih poslova u vladi Françoisa Hollandea, također naglašava katastrofičnost sadašnjeg stanja države: "Nikada u povijesti demonstranti nisu imali osjećaj da pred sobom imaju tako krhku vlast i tako slabu državu, nesposobnu suprotstaviti se i ponuditi bilo kakvo rješenje. Vakuum vlasti je strašan. Svi simptomi, od policije u dubokoj krizi preko uloge LFI-ja pa do ponovnog buđenja Žutih prsluka, jasno upozoravaju na to da Titanik tone. Ovakav kaos izravno hrani ekstremne političke opcije", upozorava Valls.

FRANCUSKI POUČAK

Slično viđenje sadašnjeg francuskog problema ima i politolog Pascal Perrineau: "Razočaranje je golemo. Predsjednik ruši sve povijesne rekorde nepopularnosti, a premijer ne uspijeva progurati budžet u parlamentu. Francuzi imaju osjećaj da od politike više ne mogu očekivati ništa i da je sustav potpuno blokiran. Mladi su postali glasnogovornici dubokog nezadovoljstva koje dijele i njihovi roditelji. Sve ovo najavljuje predsjedničku kampanju koja će oscilirati između potpune ravnodušnosti i masovne podrške oporbenim strankama - Nacionalnom okupljanju i Nepokornoj Francuskoj.

Mogli bismo navoditi još cijeli niz analiza, osvrta i komentara na sve što se danas događa u Macronovoj Francuskoj, koja bi za nekoliko mjeseci mogla postati Francuska Marine Le Pen nakon predsjedničkih izbora koji slijede na proljeće 2027. godine. Pritom je posve očekivan i razumljiv narativ, koji potenciraju mediji, da sve dramatičnije činove francuske drame dirigiraju s jedne strane radikalna ljevica, a s druge strane ekstremna desnica. Drugim riječima, radikalno lijeva Nepokorna Francuska (LFI), okupljena oko Jean-Luca Mélenchona, i ekstremno desničarsko Nacionalno okupljanje (RN), koje vodi Marine Le Pen, dvije su dominantne i najmoćnije političke sile koje će se suočiti u borbi bez milosti za predsjedničku fotelju koliko u prvom, a još više u drugom krugu predstojećih predsjedničkih izbora na proljeće.

“Macron je obećavao da će brisanjem granica između ljevice i desnice trajno marginalizirati radikalnu desnicu. Umjesto toga ona nikada u povijesti nije bila jača. Objektivno se nalazimo u trenutku kraja jedne vladavine. Predsjednik je na samom isteku mandata, nema pravo na novu kandidaturu i makronizam se suočava sa svojom sudbinom - da ostana samo kratka, neuspjela epizoda u francuskoj povijesti", zaključuje Perrineau.

PIERRE PERUSSEAU/BESTIMAGE/PIXSELL

Nije međutim Francuska pojedinačan slučaj kad se radi o masovnim prosvjedima posljednjih tjedana i mjeseci. Prosvjeduje se, i to jednako bučno i dramatično, uz sukobe s policijom, palež, razbijanje izloga i krađe, i u Italiji - Milano je pritom u sličnoj situaciji kao i Pariz, a u Albaniji, najviše u glavnom gradu Tirani, prosvjedi traju od ljeta. Napeto je i u Portugalu, Grčkoj, Belgiji, kao i u Španjolskoj, gdje je premijer Pedro Sanchez bio prisiljen raspisati prijevremene izbore za 29. studenoga, pa bi izborna kampanja mogla na ulice izvesti također mase prosvjednika. U Njemačkoj pak kancelar Friedrich Merz i njegova Kršćansko-demokratska unija (CDU) u velikim su problemima jer Alternativa za Njemačku (AfD) nakon uspjeha na nedavnim pokrajinskim izborima prijeti preuzeti dominaciju i na nacionalnoj razini. Koliki je strah od takve mogućnosti svjedoče i neki panični potezi iz Berlina (gdje je ljevica pobijedila), Münchena, Frankfurta i nekih drugih gradova, odnosno njemačkih saveznih pokrajina koje uplaćuju u zajednički savezni proračun i time planiraju uskratiti sredstva onim pokrajinama u kojima su na vlasti ekstremističke stranke, među koje ubrajaju AfD i Ljevicu, prenose njemački mediji.

Probleme ima i novi britanski premijer Andy Burnham, koji je naslijedio nikome omiljenog i dosadnog Keira Starmera, pa na zgražanja ekstremne desnice izjavljuje da je izlazak Velike Britanije iz Europske unije donio više štete nego koristi te najavio preispitivanje odnosa s europskim partnerima. Zbog takvih Burnhamovih stavova lider desnice Nigel Farage odmah je zaprijetio masovnim prosvjedima...

Koliko je situacija s prosvjedima ozbiljan problem koji je već negdje izmaknuo kontroli svjedoče i uvođenja policijskog sata u nekim francuskim gradovima, uz najave uvođenja izvanrednog stanja za cijelu zemlju, a sve su učestaliji i zahtjevi da se u smirivanje stanja uključi i vojska. Oko toga ni trenutak nije dvojila talijanska predsjednica Georgia Meloni, pa je u Milano poslala jake vojne odrede kako bi prevenirala sukobe, palež i pljačke trgovina. Koliko je takav potez Meloni, a vidimo da je i Macron poslao vojsku na ulice, izvan demokratskih normi, malo se tko uopće pita nakon nedavnog rušilačkog pohoda mase bijesnih prosvjednika kroz središta najvećih talijanskih i francuskih gradova.

I tu sad dolazimo do aspekta koji cijelom tom europskom "teatru brutalnosti" daje posebnu notu zabrinutosti, neizvjesnosti i straha od još gorega od ionako već upozoravajućih vatrenih ulica i trgova gradova diljem Europe. To je doduše staro pitanje, no iznova aktualizirano u sadašnjem napetom kontekstu, koje se može svesti na općenitu frazu o "ugroženosti demokracije" same po sebi, uz dodatno pitanje "Europo, kamo ideš?, s obzirom na evidentno širenje radikalizma, koliko lijevog toliko i desnog. Pritom se iz ropotarnice povijesti izvlače usporedbe sadašnje situacije u Europi s nekim od ključnih godina 20. stoljeća, s referencama na tridesete u Njemačkoj i Italiji, ali i Rusiji, odnosno SSSR-u. To su dakako mračna sjećanja i neugodne uspomene na "olovne godine" kad je navala totalitarističkih i diktatorskih režima pomela demokraciju dovodeći do tragedije Drugog svjetskog rata i nakon toga hladnoratovske ravnoteže moći i interesa između Zapada i Istoka.

Dakle, kad se sve uzme u obzir, je li demokracija ugrožena? Oni koji u svemu vide negativne konotacije, uključujući i niz uglednih društveno-političkih komentatora, potvrdno će odgovoriti navodeći porast političkog i općenito društvenog nezadovoljstva, pritiska na vladavinu prava, širenje dezinformacija i jačanje ekstremnih opcija, što su sve uvjeti za autokratske umjesto demokratskih opcija. S druge strane, Europska komisija ističe da je temeljna vrijednost demokracije EU-a neupitna bez obzira na eskalaciju radikalizma te se kroz mehanizme poput Europskog štita za zaštitu demokracije pokušava ojačati borba protiv lažnih vijesti, korupcije, vanjskih utjecaja i autokratskih pojava. Ako je pritom istina negdje u sredini, ni takva otrcana fraza ne ulijeva baš optimizam u budućnost demokracije kakvu poznajemo i u kakvoj živimo posljednjih 70 i više godina. Zapravo je, slobodno se može reći, demokracija stalno ugrožena vrsta i konstantno treba imati na raspolaganju "alate" kojima bi se zaštitila, održala i opstala kao "loš oblik vladavine, ali ne znamo bolji", kako je to govorio Winston Churchill. Jer autokracija u demokraciji nije nimalo bezazlena prijetnja društvima i državama. Utješno je pritom da autokrati, poput većine diktatora, ipak imaju rok trajanja, pa u demokratskom procesu (srećom) na izborima izgube vlast. Orban u Mađarskoj i Vučić u Srbiji takvi su primjeri!

AMERIČKA LEKCIJA

I da sve ne prođe bez Donalda Trumpa, i američki se predsjednik, posve očekivano u svom uobičajenim tonu, osvrnuo na prosvjede u Francuskoj, pa je na republikanskom predizbornom skupu (međuizbori 2. studenoga) upozorio glasače da će im se dogoditi sumrak demokracije ako pobijede Demokrati!

Da je danas živ i da vidi sve što se zbiva, stari cinik George Bernard Shaw vjerojatno bi ponovio svoju mudru primjedbu da je "demokracija proces koji nam garantira da se s nama neće vladati bolje nego što to zaslužujemo", a Arthur Schopenhauer tekođer bi mudro upozorio na anomaliju koju demokracija nosi u samoj svojoj srži: "Demokracija je kada mnoštvo nesposobnih izabere nekoliko potkupljenih!" Istina je i ovdje negdje u sredini, makoliko sadašnji masovni prosvjedni radikalizam bio opravdan ili izmanipuliran, bilo slijeva, bilo s desna.