Nedavni izgredi u Splitu otvorili su bolno pitanje - zašto hrvatska mladež u potrazi za identitetom poseže za najmračnijim ideologijama 20. stoljeća i prijeti li nam slom institucija? O toj temi u svom ovotjednom prilogu piše prof. dr. sc. Darko Ropac.

Prosvjed mladih uoči utakmice između Hajduka i Ajaxa, kada su splitskim ulicama odjekivali jezivi antisemitski povici, ponovno je bacio tamnu sjenu na hrvatski nogomet, ali i društvenu zbilju.

PUZAJUĆA EROZIJA

Ono što je trebalo biti sportski praznik, pretvorilo se u još jedan radikalni desničarski ispad, rezultirajući s više desetaka privedenih osoba i nizom kaznenih prijava za javno poticanje na nasilje i mržnju. Međutim, splitski incident nije izolirani slučaj, već simptom dubljeg i opasnijeg procesa - sve izraženije radikalizacije i tendencije militarizacije među mladima.

Sociolozi upozoravaju da porast desnog ekstremizma na tribinama nije tek "navijački folklor" ili prolazni tinejdžerski bunt, kako to žele prikazati neki političari. Riječ je o dubokom društvenom problemu ukorijenjenom u krizu identiteta. Više je uzroka toj pojavi. Zatajio je obrazovni sustav. Formalno obrazovanje gubi bitku s algoritmima društvenih mreža. Mladi u Hrvatskoj odrastaju u okruženju u kojem se povijesni revizionizam prešutno tolerira, a povijesne činjenice relativiziraju. Kada obrazovni sustav ne ponudi jasan i kritički odmak od totalitarnih režima, ulične supkulture postaju primarni izvor "edukacije". To vodi u virtualnu radikalizaciju i militarizaciju.

Darko Ropac

Ustupljeno

Stadioni i navijačke skupine već desetljećima funkcioniraju kao generatori ekstremnih narativa. Zbog nemoći ili nespremnosti institucija da se rigorozno obračunaju s govorom mržnje, tribine postaju poligoni za testiranje granica zakona gdje se nekažnjeno mogu uzvikivati parole koje bi u bilo kojem drugom javnom prostoru bile oštro sankcionirane.

Premda ne postoji neposredna opasnost od nasilnog državnog udara ili klasičnog rušenja demokratskog poretka, stvarna opasnost leži u puzajućoj eroziji demokratskih vrijednosti. To se ogleda u normalizaciji neprihvatljivog. Kontinuirano toleriranje fašističke ikonografije otupljuje društvenu oštricu. Ono što je nekada izazivalo opće zgražavanje, polako postaje dio svakodnevnog javnog diskursa.

Politička scena i politički govor u javnom prostoru imaju značajnu ulogu u oblikovanju stavova mladih te mogu djelovati kao katalizator za radikalizaciju i prihvaćanje ekstremno desnih ideja. Kada visoki politički dužnosnici, saborski zastupnici ili istaknuti stranački akteri koriste zapaljivu retoriku, govor mržnje ili povijesni revizionizam, tada neke teme gube status društvenog tabua. Ekstremni stavovi time prelaze s margina u mainstream javni prostor. Mladi, koji tek formiraju svoje političke identitete, počinju takav rječnik i stavove doživljavati kao legitiman i društveno prihvatljiv oblik političkog izražavanja, što dovodi do normalizacije radikalnog diskursa..

Političke stranke (osobito s desnog spektra) često u svojim kampanjama i javnim nastupima koriste teme koje duboko polariziraju društvo. Teme poput migracije i pitanje nacionalnog identiteta, prava nacionalnih i seksualnih manjina (LGBTQ+ zajednica) te ideološki sukobi vezani uz povijest 20. stoljeća (npr. relativizacija ustaških simbola). Kroz ovakav diskurs često se stvara narativ ugroženosti. Kod dijela mladih to potencira osjećaj straha ili potrebe za "obranom" tradicije, što ih usmjerava prema radikalnijim opcijama koje nude jednostavna, isključiva rješenja.

Dugotrajno opterećenje političke scene korupcijskim skandalima, klijentelizmom i percepcijom nesposobnosti tradicionalnih političkih elita stvara kod mladih duboko nepovjerenje u demokratske institucije. Ekstremno desne opcije često se pozicioniraju kao "antisustavne" i nude privid pravednosti, discipline i čvrste ruke, što može biti privlačno mladima koji se osjećaju ekonomski ili društveno marginalizirano.

Stručnjaci naglašavaju da javni govor lakše radikalizira mlade zbog nedostatka razvijene građanske i medijske pismenosti u obrazovnom sustavu. Bez razvijenog kritičkog mišljenja, mladi teže prepoznaju manipulacije, lažne vijesti i populističku propagandu kojima ih politički akteri svakodnevno obasipaju.

IVANA IVANOVIC/PIXSELL

S druge strane prisutan je gubitak povjerenja u institucije. Kada pravosuđe tromo reagira, a izgrednici s desecima prijava i dalje slobodno šeću stadionima, građani gube vjeru u pravnu državu. U društvu se kreira klima straha. Antisemitski ispadi i verbalno nasilje usmjereno prema manjinama, stranim radnicima ili ideološkim neistomišljenicima dugoročno sužavaju prostor slobode i ugrožavaju pluralizam, što je temelj svakog demokratskog društva.

U svemu ovome valja istaknuti negativnu ulogu društvenih mreža koje su postale glavni generatori radikalnih narativa i militarizacije među mladima. Kroz algoritamsko usmjeravanje i preinaku povijesnog revizionizma, digitalni prostor potiče oblike ponašanja koji se potom manifestiraju kao izgredi na stadionima.

TAOCI GENERACIJE

Navijačke skupine u Hrvatskoj funkcioniraju kao najkrhkija točka društvenog tkiva kroz koju radikalne političke ideje najlakše ulaze među mlade. One radikalnu desnu ideologiju pakiraju u privlačne koncepte bunta, muškosti, bratstva i obrane domovine, čime postaju najučinkovitiji teren za nesvjesnu političku socijalizaciju mladih u smjeru desnog ekstremizma.

I za kraj valja istaknuti da je ključno udariti u korijen, a ne samo po posljedicama. Splitska uhićenja i naknadne osude političkog vrha te Hrvatskog nogometnog saveza nužan su, ali nedovoljan korak. Država se ne može oslanjati isključivo na represivni aparat i policijske kordone nakon što je šteta već učinjena. Bez korjenite reforme građanskog odgoja, sustavne borbe protiv internetske radikalizacije i jasne političke volje da se svakom obliku neofašizma kaže odlučno "ne", hrvatske će ulice i stadioni ostati taoci generacije koja izlaz iz vlastite bespomoćnosti traži u mračnim zabludama prošlosti. n