Rat kao ogledalo čovječanstva: Od borbe za opstanak do hibridnih sukoba
KAO I SAMA CIVILIZACIJA, RATOVI SU KROZ POVIJEST EVOLUIRALI USPOREDNO S RAZVOJEM DRUŠTVA
Postoje brojne definicije pojma rat. Uobičajeno, rat se definira kao organizirani sukob skupina uz upotrebu nasilja. Postavlja se filozofsko pitanje je li rat imanentan ljudskoj prirodi i težnji za moći (što zastupa Thomas Hobbes tvrdeći da je čovjek čovjeku vuk - homo homini lupus) ili je rat posljedica privatnih interesa i društvenih nejednakosti koja kvari u osnovi dobru i miroljubivu prirodu pojedinca (što zastupa Jean-Jacques Rousseau). Između ta dva antropološka ekstrema valja spomenuti stajalište Carla von Clausewitza, koji pragmatično zaključuje: "Rat je samo nastavak politike drugim sredstvima." Rat je ponajprije duboko ukorijenjena društvena pojava - naglašava prof. dr. sc. Darko Ropac, te u nastavku svog priloga, piše:
- Ako pogledamo razvoj sukoba od prapovijesti pa sve do današnjih dana, onda valja spomenuti kako su, u najranijim fazama ljudske povijesti plemenski sukobi predstavljali borbu za opstanak. Ljudi su živjeli u malim nomadskim skupinama i bili su lovci skupljači. Sukobi su bili sporadični i slabo organizirani, a vodili su se zbog pristupa životnim resursima - hrani, vodi i teritoriju bogatom divljači. U tim sukobima sudjelovali su svi radno sposobni članovi plemena kao ratnici koristeći se kamenim sjekirama, lukom i strijelom. S obzirom na to da nije bilo logističkih kapaciteta za dugotrajno ratovanje, sukobi su bili slabog intenziteta, a rezultat je rijetko bio masovno uništenje neke zajednice.
Prekretnice
Prelaskom na poljoprivredu i nastankom gradova država (Mezopotamija, Egipat, Grčka, Rim), u starom vijeku dolazi i do transformacije u ratovanju. Dolazi do podjele rada. Stvaraju se vladajuće elite i institucije državne vlasti. Nastaju prve profesionalne vojske, čime rat postaje institucionaliziran. Tehnološki napredak kroz željezno i brončano doba donosi razvoj borbenih sredstava. Sukobi se vode radi širenja teritorija, porobljavanja stanovništva i kontrole trgovačkih puteva. Kao primjer napretka u ratovanju može poslužiti grčka falanga i rimska legija. Rimski vojni sustav bio je odraz visokog stupnja društvene organizacije, discipline i birokracije Rimskog Carstva. Rat ovdje postaje demografski proces koji preoblikuje čitave kontinente.
Do daljnjih promjena u načinu i društvenom kontekstu ratovanja dolazi u srednjem vijeku, razvojem feudalizma kao novog društveno ekonomskog poretka. Vojna moć postaje privatizirana i izravno vezana uz posjedovanje zemlje. Unutar društvenih staleža pojavljuju se profesionalni ratnici plemićkog podrijetla. To su vitezovi na konjima u teškim oklopima. Ratovanje postaje skupo i temeljeno na strogim kodeksima časti. Običan puk rijetko je izravno sudjelovao u bitkama, osim kao pješaštvo s niskim statusom. Dominiraju dugotrajne opsade dvoraca i manji, lokalizirani sukobi. Kraj ovog razdoblja označava pojava baruta, koja će uništiti feudalni monopol nad silom.
Otkriće i masovna primjena baruta u Europi (15. - 17. stoljeće) pridonosi društvenim promjenama. Moć se ponovno centralizira u rukama vladara koji stvaraju moderne, apsolutističke države. Vojska postaje profesionalna, a njezino održavanje iznimno skupo. Stoga države razvijaju porezne i birokratske sustave kako bi financirale održavanje stalne i brojne vojske, proizvodnju vatrenog oružja, topništva i izgradnju novih utvrda. Ratovi postaju dugotrajni, poput Tridesetogodišnjeg rata (1618. - 1648.) koji je pokazao koliko religijski i politički sukobi unutar ovog novog sustava mogu biti destruktivni za cjelokupno stanovništvo.
Industrijska revolucija u 19. i 20. stoljeću temeljito mijenja opseg i prirodu ratovanja. Promjene u društvenom kontekstu, povezane sa snažnim razvojem nacionalnog identiteta, dovode do promjene u opsegu i prirodi sukoba. Nacionalna identifikacija omogućuje uvođenje opće vojne obveze, a tvornice omogućuju masovnu industrijsku proizvodnju oružja. Razvija se koncept "totalnog rata". Rat se više ne vodi na bojnom polju između dviju vojski već zahvaća više sukobljenih strana, sve do svjetskih razmjera. U ratne napore uključeni su svi segmenti društva - gospodarstvo, znanost, industrija i civilno stanovništvo. To je kulminiralo Prvim i Drugim svjetskim ratom. Tehnološki napredak borbenih sredstava razvija se sve do industrijalizacije smrti (strojnice, tenkovi, zrakoplovi, kemijsko oružje). Ratovanje se širi s primarno vojnih ciljeva na civilno stanovništvo, koje postaje meta kroz strateška bombardiranja i ekonomske blokade, a sve kulminira upotrebom atomskog oružja 1945. godine.
Posjedovanje nuklearnog oružja dovelo je do izvjesne vojne ravnoteže, čime je otklonjena prijetnja potpunog uništenja. I tako dolazimo do suvremenog ratovanja koje danas vidimo. Nema više klasične objave rata između pojedinih država. Sukobi poprimaju nove oblike. Pojavljuje se asimetričan rat, koji predstavlja sukob između tehnološki nadmoćnih država i nedržavnih aktera (terorističke skupine, gerilski pokreti) koji se bore nekonvencionalnim metodama. Tehnološkim razvojem pojavljuju se drugi oblici ratovanja. Tu je hibridni rat, koji je kombinacija vojnih akcija, kibernetičkih napada (cyber-warfare), širenja dezinformacija, ekonomskih sankcija i upletanja u političke procese. Ljudski faktor postaje vrlo dragocjen, što dovodi do sve veće upotrebe bespilotnih letjelica (dronova), autonomnih sustava i umjetne inteligencije, čime su uklonjeni ljudi s prve crte bojišta.
Modernizacija
Mogli bismo zaključiti da evolucija ratovanja jasno pokazuje da je rat dinamičan društveni konstrukt koji se mijenja usporedno s ljudskom civilizacijom. Gledajući kroz povijesnu i filozofsku prizmu, evolucija sukoba nudi zanimljivu sintezu: dok je prapovijesno ratovanje sličilo Hobbesovu iskonskom i divljem prirodnom stanju borbe za opstanak, razvoj civilizacije i privatnog vlasništva stvorio je kompleksna društva koja su, kako je Rousseau i predvidio, institucionalizirala nasilje i podignula ga na industrijsku razinu.
Kroz sve te epohe Clausewitzova teza ostala je nepobitna - rat je konstantno služio kao radikalni instrument politike. Od primitivnog prepada u borbi za resurse do modernih hibridnih i digitalnih operacija, rat ostaje najstrašnije ogledalo društva, zrcalo njegove tehnološke genijalnosti, organizacijske sposobnosti, ali i njegove trajne moralne nesavršenosti.
