Za mnoge siromaštvo nije prolazna epizoda, nego trajno stanje
Najnoviji podaci Međunarodne organizacije rada (ILO) pokazuju da svijet u 2026. godine bilježi povijesnu prekretnicu jer je prvi put više od polovine svjetske populacije (52,4 %) obuhvaćeno bar jednim oblikom socijalne zaštite. Istovremeno više od tri milijarde ljudi potpuno je socijalno nezaštićeno, pri čemu je posebno kritičan položaj djece i starih.
Kako objasniti takav nerazmjer - upitali smo prof. dr. sc. Ivanu Dobrotić, predstojnicu Katedre za socijalnu politiku na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
- Kao nekome tko se bavi socijalnom politikom, teško mi je to nazvati prekretnicom i činjenica da je gotovo polovina čovječanstva u 2026. godini bez ikakve socijalne zaštite prije svega je poražavajuća. Osim toga veliki broj istraživanja isto tako pokazuje kako i kada pravo postoji “na papiru” to ne mora nužno značiti i stvarnu zaštitu budući da, primjerice, i unutar pojedine zemlje postoje velike regionalne razlike u ostvarivanju prava i ona nisu jednako dostupna svima ili su pak kriteriji ostvarivanja toliko uski da pravo može ostvariti tek manji broj građana u potrebi. Jedan uzrok nerazmjera svakako je u različitoj mjeri razvijenosti socijalnih država, a drugi proizlazi iz činjenice da su sustavi socijalne zaštite u velikom dijelu svijeta i dalje vezani uz formalno zaposlenje, pa oni izvan standardnih i stabilnih oblika zaposlenosti ostaju nezaštićeni. Slijedom toga, to su prije svega djeca i starije osobe, ali i prekarni radnici.
Koliko su sadašnji prosvjedi diljem Europe rezultat i sve izraženije socijalne nejednakosti? Je li socijalna (ne)jednakost danas na ispitu održivosti?
- To bih pitanje ipak ostavila kolegicama i kolegama koji se bave tom temom. Ono što iz perspektive nekoga tko se bavi socijalnom politikom mogu reći jest da prosvjede teško možemo svesti na jedan uzrok, ali činjenica jest da kada ljudi osjećaju da rad ne donosi sigurnost, a da životne šanse pojedinca ovise o tome u kojoj je obitelji ili u kojem dijelu zemlje rođen, slabi povjerenje u institucije i u ideju da je društvo pravedno. Naše istraživanje s obiteljima niskih primanja u okviru rEUsilience projekta također pokazuje da osjećaj nepravde osobito jača kada osobe u jednakom riziku nemaju jednaka prava. U odsutnosti adekvatnog sustava podrške, obitelji se snalaze na različite načine - posuđuju novac, rade povremene poslove i štede na hrani i odjeći, ali to su kratkoročne strategije koje im ne pružaju potrebnu podršku i resurse za izlaz iz oskudice te ih samo izlažu dugotrajnoj nesigurnosti. I upravo je dugotrajna nesigurnost plodno tlo za nezadovoljstvo i stoga nejednakosti postaju važno pitanje kojima će se vlade morati ozbiljnije pozabaviti.
Koji su najveći sistemski uzroci socijalnih nejednakosti i siromaštva danas i zašto ih je toliko teško iskorijeniti?
- Dio uzroka svakako proizlazi iz kretanja na tržištu rada poput niskih plaća i nesigurnih oblika rada, a potom i iz nedostatnih mirovina. Osim toga, i sam je dizajn sustava socijalne zaštite takav da ne uspijeva odgovoriti na niz izazova s kojima se građani nose te je i izrazito fragmentiran. Prava se ostvaruju po različitim osnovama, na različitim razinama vlasti i kroz različite postupke, a iznosi su potpora često niski i nedovoljni da bi osobe izvukli iz rizika. Većina mjera usko je ciljana, što najbolje govori činjenica da, primjerice, zajamčenu minimalnu naknadu u Hrvatskoj prima tek nešto više od 1 % stanovništva, a u riziku od siromaštva je gotovo svaki peti građanin (19,5 % u 2025.). Mnogi tako ostaju izvan sustava podrške zbog strogih kriterija pristupa pravima, ali i administrativnih prepreka. Uz to, dostupnost različitih usluga uvelike ovisi o mjestu stanovanja te nam istraživanja pokazuju kako, primjerice, podrška obiteljima i djeci u Zagrebu i u maloj slavonskoj općini nije ista, pa se regionalne nejednakosti prenose na nejednakosti među obiteljima i djecom.
Siromaštvo je teško iskorijeniti i zato što se u pravilu oslanjamo na jednokratne i kratkoročne mjere i dok su one bitne te pomažu u kriznom trenutku, one ne adresiraju strukturne čimbenike siromaštva te ga jednostavno prenose s generacije na generaciju. Zato je Hrvatska i među zemljama s najvišim stopama dugotrajnog siromaštva u EU-u (12,4 % u 2025.). Za mnoge stoga siromaštvo nije prolazna epizoda, nego trajno stanje, a naše istraživanje s obiteljima niskih primanja u okviru rEUsilience projekta pokazuje i da sustav otežava izlazak iz siromaštva: većina naknada i lokalnih prava vezana je uz status korisnika zajamčene minimalne naknade, što zahvaća vrlo malu populaciju u riziku. Osim toga, obitelji su u vrijeme istraživanja već nakon tri mjeseca zaposlenja gubile niz prava te u kontekstu široke rasprostranjenosti prekarnih poslova mnoge zaključuju da im se rad ne isplati unutar sustava koji umjesto da olakšava prijelaz između skrbi i zaposlenja, takav prijelaz kažnjava te ostavlja obitelji bez podrške.
Koje su društvene skupine u najvećem riziku od siromaštva i socijalne isključenosti? Vaš završni komentar?
- Najugroženije su starije osobe. Kod osoba starijih od 65 godina stopa rizika od siromaštva je 39,4 % (42,4 % kod žena i 35,3 % kod muškaraca), a osobito su pogođene žene koje žive same s niskim mirovinama; u jednočlanim kućanstvima osoba starijih od 65 godina stopa doseže 64,4 %. Visoko su izloženi i nezaposleni (42,1 %), samačka kućanstva (51,9 %) te kućanstva u kojima odrasli rade malo ili nimalo (68,6 % bez djece i 74,4 % s djecom), dok je među zaposlenima stopa 6,1 %. Kod djece je stopa niža od prosjeka (15,0 % naspram 19,5 %), ali su djeca roditelja s niskim obrazovanjem, djeca iz jednoroditeljskih i višečlanih obitelji te djeca roditelja rođenih u inozemstvu u višestruko većem riziku. U kućanstvima s jednim roditeljem stopa iznosi 29,7 %, a u onima s dvije odrasle osobe i troje ili više djece 23,0 %, dok je za sva kućanstva s uzdržavanom djecom 12,8 %.
Velike su i regionalne razlike: u Panonskoj Hrvatskoj stopa je dva i pol puta viša nego u Zagrebu (28,6 % naspram 11,4 %). Inflacija sve to produbljuje, jer osobe u siromaštvu najveći dio prihoda troše na hranu, stanovanje i energiju.
Koliko siromaštvo sužava djetinjstvo, pokazuje i naše nedavno istraživanje o dobrobiti djece u Gradu Zagrebu. I u Gradu Zagrebu, gdje je stopa rizika od siromaštva najniža (11,4 %), otprilike svako trinaesto dijete procjenjuje da živi lošije od vršnjaka. Ta su djeca izložena prehrambenoj nesigurnosti, češće nemaju za školski pribor i izlete ili izlaske, rjeđe se bave sportom, imaju manje prijatelja i lošije mentalno zdravlje. Isto tako, na razini cijele Hrvatske, prema istraživanju udruge RODA iz 2024., za 33,1 % roditelja školski su troškovi glavna financijska prepreka, a 30,7 % nije sebi moglo priuštiti da dijete ode na višednevni izlet.