O ljudskim pravima u teoriji i praksi: Demokracija slabi svaki put kada oni koji bi trebali reagirati odluče šutjeti
Situacija sa stanjem ljudskih prava u svijetu vrlo je ozbiljna. Međutim, ono što me posebno zabrinjava nije samo činjenica da se ljudska prava krše već da smo se na njihovo kršenje počeli navikavati - kaže dr. sc. Davorka Budimir, predsjednica Transparency Internationala Hrvatske, te dodaje:
- Živimo u vremenu u kojem se politički lideri svakodnevno pozivaju na demokraciju, slobodu i ljudska prava, a istodobno svjedočimo ratovima, progonima, diskriminaciji, ograničavanju građanskih sloboda i sve izraženijoj koncentraciji političke i ekonomske moći. Ljudska prava sve više postaju i instrument političke retorike. Na njih se pozivamo kada nam to odgovara, a zanemarujemo ih kada njihova zaštita zahtijeva političku odgovornost. Pritom posebnu odgovornost snose političke elite. One ne oblikuju samo javne politike nego i političku kulturu neke zajednice. Njihov odnos prema zakonima, institucijama i građanima određuje u kojoj će mjeri demokratska načela biti stvarno primijenjena.
Pogledajmo Hrvatsku. Imamo Ustav, zakone, međunarodne konvencije, pravobraniteljske institucije, neovisna regulatorna tijela i brojne strategije. Na normativnoj razini gotovo sve izgleda uređeno. Ali treba se zapitati može li svaki građanin Hrvatske očekivati jednako postupanje institucija. Može li građanin bez političkih veza, društvenog utjecaja i financijskih sredstava ostvariti svoja prava jednako učinkovito kao netko tko sve to ima? Upravo tu počinje stvarni problem ljudskih prava. Nije najveći problem demokracije kada netko prekrši zakon, već kada institucije znaju za kršenje zakona, a ne postupaju ili postupaju selektivno. Tada više ne govorimo o pojedinačnom propustu, već o ozbiljnom problemu funkcioniranja pravne države. Demokracija se ne mjeri samo održavanjem izbora nego i načinom na koji se vlast odnosi prema čovjeku između dvaju izbornih ciklusa.
O KONCEPTU UNIVERZALNOSTI...
- Ljudska prava jesu univerzalna. Njihova primjena, nažalost, nije. Formalno smo svi jednaki pred zakonom. Ali formalna jednakost i stvarna jednakost dvije su različite stvari. Društveni položaj, imovinsko stanje, obrazovanje, spol, etnička pripadnost i politička povezanost mogu bitno utjecati na mogućnost ostvarivanja prava. Posebno je opasno kada se tim razlikama pridruže korupcija, klijentelizam i nepotizam. Tada se stvara sustav u kojem prava postupno prestaju biti prava i postaju privilegiji. Upravo je zato važno proučavati političke elite, njihovu strukturu, načine regrutacije i reprodukcije te odnos prema institucijama. Političke elite nisu samo skup pojedinaca koji trenutačno obnašaju vlast. One su dio šire strukture političke i društvene moći. Ako se pristup javnim funkcijama, resursima i mogućnostima temelji na političkoj podobnosti umjesto na znanju, sposobnostima i odgovornosti, tada se nejednakosti institucionaliziraju. U Hrvatskoj se moramo ozbiljno zapitati koliko je društveni napredak povezan sa znanjem, radom i sposobnostima, a koliko s pripadnošću određenim političkim, interesnim ili društvenim krugovima. Ako građanin mora poznavati nekoga da bi ostvario ono što mu po zakonu pripada, onda imamo problem. Ako institucija različito postupa prema politički utjecajnoj osobi i običnom građaninu, onda je problem još veći.
Što se tiče tvrdnje da su ljudska prava zapadnjački koncept, smatram da nijedna civilizacija nema monopol na ljudsko dostojanstvo. Suvremeni međunarodni sustav ljudskih prava nastajao je u određenim povijesnim okolnostima, ali ideje pravednosti, slobode i dostojanstva čovjeka nisu isključivo vlasništvo jedne kulture. Međutim, međunarodna politika često pokazuje selektivnost. Ista se povreda ljudskih prava različito ocjenjuje ovisno o tome tko ju je počinio i kakvi su geopolitički interesi u pitanju. Univerzalnost ljudskih prava ne može biti predmet političke trgovine. Ili vrijede za sve ili prestaju biti univerzalna.
O MASOVNIM PROSVJEDIMA...
- Prosvjedi su jedan od važnih pokazatelja odnosa građana prema političkoj vlasti. Njihovi su uzroci različiti, ali mnoge povezuje osjećaj nepravde, nesigurnosti i gubitka povjerenja u institucije. Građani ne prosvjeduju samo zbog cijena, plaća ili mirovina. Prosvjeduju i zato što sve češće imaju osjećaj da političke elite ne razumiju njihov svakodnevni život. Dok građani razmišljaju kako platiti stanovanje, režije, hranu i zdravstvenu skrb, politički se prostor često iscrpljuje u međusobnim obračunima, kadrovskim kombinacijama i održavanju političke moći. To je ozbiljan problem političke reprezentacije. Demokracija nije sustav u kojem građani jednom u četiri godine predaju političarima neograničeno pravo odlučivanja. Izborna pobjeda nije bjanko-ovlast za upravljanje državom bez odgovornosti. Politička elita ne postaje demokratska samim time što je izabrana na demokratskim izborima. Njezina se demokratičnost potvrđuje načinom na koji koristi povjerenu moć, poštuje institucije i odnosi se prema pravima građana. Posebno zabrinjava kada se legitimno nezadovoljstvo građana pokušava diskreditirati ili prikazati kao smetnja političkoj stabilnosti. Vlast mora razumjeti da građani nisu njezini podanici. U Hrvatskoj je dodatni problem što se dio građana, umjesto da zahtijeva odgovornost institucija, povlači u apatiju. Ljudi prestaju prijavljivati nepravilnosti jer ne vjeruju da će se nešto promijeniti. To je možda i opasnije od samih prosvjeda. Prosvjed je znak da građani još vjeruju kako se nešto može promijeniti. Šutnja i ravnodušnost mogu biti znak da su izgubili povjerenje u sustav.
O UTJECAJU DIGITALIZACIJE...
- Tehnologija se razvija brže od sposobnosti institucija da razumiju i reguliraju njezine posljedice. Danas se govori o digitalnoj transformaciji kao velikom civilizacijskom napretku te ona to i može biti. Međutim, postavlja se pitanje tko kontrolira podatke, tko upravlja algoritmima i tko odgovara kada tehnologija ugrozi prava građana. Posebno je problematična koncentracija informacijske moći u rukama velikih tehnoloških kompanija i državnih struktura. Umjetna inteligencija može unaprijediti javne usluge, ali može postati i instrument manipulacije, diskriminacije, političkog profiliranja i nadzora. Sloboda govora danas nije ugrožena samo mogućnošću izravne cenzure. Ugrožena je i mogućnošću da algoritmi određuju koje će informacije građani vidjeti, kojim će izvorima vjerovati i kakve će političke stavove oblikovati. Posebno je opasno kada se tehnološka moć poveže s političkom moći, bez odgovarajućeg demokratskog nadzora. Upravo zato pitanje digitalizacije nije samo tehnološko nego i politološko pitanje. Riječ je o raspodjeli moći, mehanizmima kontrole i odgovornosti onih koji donose odluke. Političke elite imaju odgovornost osigurati da se tehnologija ne koristi za ograničavanje sloboda, diskriminaciju ili nedopušteni nadzor građana.
U Hrvatskoj često govorimo o digitalizaciji javne uprave, ali znatno manje o njezinoj odgovornosti prema građanima. Digitalizacija sama po sebi ne znači transparentnost. Neučinkovita institucija neće postati odgovorna samo zato što je papirnati obrazac zamijenila elektroničkim. Digitalizacija bez odgovornosti samo je modernizacija birokracije, ali nije istovremeno i modernizacija demokracije.
O PRAVU NA ZDRAV OKOLIŠ...
- Pravo na zdrav okoliš nije luksuz ni pitanje političkog opredjeljenja. Ono je neposredno povezano s pravom na život, zdravlje i dostojanstvo. Klimatske promjene izazivaju sve ozbiljnije posljedice, od ekstremnih vremenskih događaja do gubitka izvora egzistencije i prisilnog raseljavanja stanovništva. Međutim, željela bih posebno upozoriti na nešto što često ostaje izvan rasprava o klimatskim promjenama: ekološki kriminal i institucionalnu odgovornost. Nije svaka ekološka katastrofa posljedica klimatskih promjena. Neke su posljedica nezakonitog postupanja, neodgovornog gospodarenja otpadom, propusta nadzora i mogućih koruptivnih odnosa. U Hrvatskoj imamo ozbiljna pitanja vezana uz gospodarenje otpadom, uključujući slučajeve koji su izazvali zabrinutost lokalnog stanovništva, poput Gospića. U takvim slučajevima nije dovoljno postaviti pitanje tko je otpad dovezao ili odložio. Treba postaviti i pitanja tko je bio nadležan za nadzor, koje su institucije raspolagale informacijama, jesu li postupale pravodobno i tko snosi odgovornost ako sustav nije zaštitio javni interes? Ne možemo govoriti o zaštiti okoliša, a istodobno izbjegavati raspravu o odgovornosti institucija koje su tu zaštitu dužne osigurati. Kada građani moraju sami istraživati što se događa u njihovoj okolini, prikupljati dokumentaciju i upozoravati na moguće opasnosti, tada se moramo zapitati funkcionira li sustav preventivne zaštite. Pritom je važno razlikovati utvrđene činjenice, sumnje i odgovornost koja tek treba biti dokazana.
Što se tiče klimatskih izbjeglica, riječ je o velikom humanitarnom i političkom izazovu. Međunarodno pravo još uvijek ne priznaje automatski izbjeglički status osobama koje su raseljene isključivo zbog klimatskih promjena, što otvara ozbiljna pitanja buduće međunarodne zaštite. I ovdje dolazimo do odgovornosti političkih elita. One odlučuju o zakonodavstvu, javnim politikama, nadzornim mehanizmima i raspodjeli javnih sredstava. Zato se odgovornost za zaštitu okoliša ne može svesti samo na pojedinačne počinitelje ekološkog kriminala. Ekološki kriminal nije samo pitanje zaštite prirode. On je pitanje ljudskih prava, javnog zdravlja, korupcije i sposobnosti države da zaštiti vlastite građane.
O ULOZI CIVILNOG DRUŠTVA...
- Smatram da je najveći izazov suvremenih demokracija raskorak između onoga što piše u zakonima i onoga što građani svakodnevno doživljavaju. Mi smo razvili iznimnu sposobnost donošenja strategija, akcijskih planova, deklaracija i programa. Manje smo uspješni u njihovoj dosljednoj provedbi. U Hrvatskoj ne nedostaje propisa. Nedostaje nam dosljednosti u njihovoj primjeni i odgovornosti za nepostupanje. Obrazovni sustav mora razvijati kritičko mišljenje, političku pismenost i razumijevanje demokratskih institucija. Mladi moraju naučiti da demokracija nije poslušnost vlasti, nego sustav u kojem vlast proizlazi iz građana i odgovara građanima. Moraju naučiti postavljati pitanja, tražiti informacije, propitivati odluke i koristiti mehanizme zaštite svojih prava.
Civilno društvo mora biti korektiv vlasti, ali ne smije postati produžena ruka političkih stranaka, interesnih skupina ili donatora. To govorim i iz dugogodišnjeg iskustva rada u civilnom društvu i borbe protiv korupcije. Neovisnost civilnog društva ne dokazuje se statutom, projektima ili javnim priopćenjima. Dokazuje se spremnošću da se na nepravilnosti upozori bez obzira na to tko ih čini. Jednako tako, ne možemo zahtijevati transparentnost od državnih institucija, a izbjegavati je u vlastitim organizacijama. Ne može se vjerodostojno boriti protiv korupcije selektivno. Ne može se zagovarati vladavina prava samo kada nam odgovara. Ne može se govoriti o ljudskim pravima, a istodobno šutjeti kada se ona krše onima s kojima se ne slažemo.
Moje dugogodišnje bavljenje političkim elitama, korupcijom, demokracijom i institucionalnom odgovornošću dovodi me do jednog temeljnog pitanja: kako oni koji imaju političku moć razumiju vlastitu odgovornost prema građanima? Političke elite imaju posebnu odgovornost jer ne donose samo odluke, nego svojim ponašanjem oblikuju političku kulturu društva. Ako političke elite toleriraju selektivnu primjenu zakona, političko pogodovanje ili izbjegavanje odgovornosti, šalju poruku da pravila nisu jednaka za sve. Problem demokracije zato nije samo u tome tko dolazi na vlast nego i kako se vlast obnaša, kako se političke elite reproduciraju, prema kojim se kriterijima pojedinci biraju na javne funkcije i postoje li stvarni mehanizmi njihove odgovornosti.
Hrvatska ne treba još jednu deklaraciju o važnosti ljudskih prava. Treba institucije koje će postojeće zakone primjenjivati jednako prema svakom građaninu. Treba političke dužnosnike koji će razumjeti da javna funkcija nije privilegij, nego odgovornost. Treba građane koji neće pristajati na nepravdu samo zato što se ona danas događa nekom drugom. Ljudska prava nisu milost države. Ona nisu nagrada za političku podobnost, društveni položaj ili poslušnost. Ona pripadaju svakom čovjeku. Institucije traju, ljudi se mijenjaju. Ali ako se mijenjaju samo ljudi, a obrasci političkog ponašanja ostaju isti, onda se moramo zapitati koliko se naše društvo doista demokratiziralo. Demokracija ne propada samo kada netko zloupotrijebi vlast. Ona slabi i svaki put kada oni koji bi trebali reagirati odluče šutjeti.